14. U sigurnom kutku srca

„Doviđenja, Wojtyle! Zbog vas me ovih dana poprilično noge bole. A kad se opet, daj Bože, ovdje sretnemo vaš sin i brat bit će svet. Pardon, on već je svet, ali tada će to biti i službeno priznato i obznanjeno 'urbi et orbi'.“

I dok tako razmišljam prolazim pored plakata s likom skorog sveca. Ispod njega natpis 'Kanonizacja! Jan Pawel II. swietym!' Čini li mi se ili me stvarno obuzima nekakva sjeta!? Proći će i taj 27. travnja, Ivan Pavao II. bit će službeni svetac Katoličke Crkve i priča će polako tonuti u zaborav. Romantično vrijeme Ivana Pavla II. Nedostajat će mi.

Valjda će ostati onih koji će podsjećati na jednog čovjeka 'iz jedne daleke, nama tako bliske zemlje.'

Naš autobus prelazi preko Wisle, ovoga puta preko mosta Grunwaldzki. Slijedi još jedan pogled na Debnike nad kojima, poput anđela čuvara, bdije toranj crkve sv. Stanislawa Kostke. Čovjek nikada ne zna što život nosi pa se tako i ja pitam kada ću, i hoću li uopće, ponovno vidjeti kraljevski grad? Zavolio sam ga!

Po Zagrebu neću nositi majicu s grbom Krakowa niti ću navijati za krakovsku 'Wislu'. Ne namjeravam se učlaniti u Hrvatsko – poljsko društvo prijateljstva, a i sumnjam da ću početi učiti poljski jezik. Ali znam da će mi Krakow nakon ovoga posjeta ostati posebno blizak. Smješten u sigurnom kutku srca, iz kojega neće izići van. Ovaj grad mi više neće biti neko nepoznato, daleko mjesto jer sam, usudim se reći, osjetio njegov miris i zvuk, dah i duh.

Hodio sam njegovim 'običnim', možda većini turista nepoznatim ulicama, i pomiješao se s njegovim stanovnicima. Sada znam gdje su Zakopianska i Wadowicka, Grodzka i Szewska, Karmelicka i Kopernikova, Dworska i Twardowskog, Tyniecka i Szwedska, Rozana i Kapelanka, Jozefa Pilsudskog i Marie Kopniecki, Golebia i Felicjanek, Zwierzyniecka i Monte Cassino, Podwale, Wislina i Bracka…

Na kraju krajeva, tu sada imam i prijatelje; djeda Felixa i baku Annu, gospodina Karola i gospođu Emiliju, dr. Edmunda i studenta Loleka, majstora Stadlera i minera Franciszeka… A hoće li se knjiga, razmišljam, i pored toga što su mi vrata jednog podruma ostala zatvorena, zvati onako kako sam naumio na početku?

Naravno, jer cijeli je Krakow Lolekov dom pokraj Wisle!

                                       Domagoj Pejić (završetak knjige 'Dom pokraj Wisle')

13. "Ostani s nama, živi Kruše!"

Tog Božića 2004. godine papa Ivan Pavao II. podijelio je svoj posljednji blagoslov Gradu i svijetu. Kao i bezbroj puta do tada uputio je žarki poziv da prestane nasilje koje uzrokuje, kako je istaknuo, neopisive patnje. Poželio je da se ugase brojna žarišta koja bi mogla prerasti u oružane sukobe te potaknuo traženje miroljubivih rješenja koja će poštivati legitimne težnje svih ljudi i naroda.

Zamolio je betlehemsko Dijete da ohrabri napore oko dijaloga i pomirenja koji se poduzimaju u cilju bolje sadašnjosti i budućnosti tolike braće i sestara u svijetu. "Pomozi nam, Kneže istinskog mira, da shvatimo da je jedini način da se dođe do mira taj da s užasom zaziremo od zla, te uvijek i odvažno tražimo dobro”.

Blagoslov 'Urbi et Orbi' prenosilo je 111 televizijskih kuća iz 70 zemalja. Među njima su bile i neke zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom; Indonezija, Alžir, Maroko i Turska. Među ostalma, svečanosti Božića pratili su i gledatelji u Rusiji i na Kubi.

Desetak sati ranije, predvodeći svoju posljednju polnoćku kao Servus servorum Dei, papa Ivan Pavao II. govorio je 'o Sinu Djevice koji leži u jaslama, o Otkupitelju koji je rođen u Betlehemu, o Bogu koji je u punini vremena postao čovjekom i kojega treba čitavo čovječanstvo'.

Propovijed u Bazilici Sv.Petra u Vatikanu bila je kratka i izrečena s neopisivim naporom. Za razliku od one prve Božićne propovijedi iz 1978. godine. Tada je novi papa jasnim i sigurnim glasom govorio o onima koji su postali žrtve ljudske nečovječnosti i okrutnosti, o onima kojima nije iskazano poštovanje, o prezrenima, starima, bolesnima, usamljenima, gladnima i iskorištavanima. Spomenuo je u toj davnoj propovijedi i sve one koji u toj svetoj noći nemaju svećenika ili ne smiju sudjelovati u liturgiji Božjeg rođenja.

"Kad nam se čini da tama i zlo prevladavaju Krist nam ponovno poručuje; 'Ne bojte se!'. Svojim dolaskom na svijet pobijedio je moć zla. On je radosna vijest spasenja! Dođite, obožavajmo Ga!" Taj poziv Ivan Pavao II. neumorno je ponavljao predvodeći svih dvadeset i sedam Misa rođenja Gospodnjega. 

Svoju posljednju propovijed izrečenu na polnoćki ostarjeli i fizički onemoćali papa završio je riječima; "Ostani s nama, živi Kruše, koji si zbog našega spasenja sišao s Neba! Ostani s nama zauvijek! Amen!"

                                                                                         Domagoj Pejić

12. Radnik u kamenolomu

Karol Wojtyla osjećao je veliko poštovanje i posebnu naklonost prema radnicima. Kao svećenik, biskup i papa imao je razumijevanja za sve one koji žive od žuljevitih ruku i za to dobivaju, ako dobivaju, minimalnu plaću.

Početkom Drugog svjetskog rata nacističke vlasti zatvaraju Jagelonsko sveučilište u Krakowu i profesore toga najstarijeg poljskog sveučilišta odvode u koncentracijski logor. Karol Wojtyla ima završenu jednu godinu polonistike. Da bi izbjegao deportaciju u logor i brinuo o teško bolesnom ocu krajem 1940. godine počinje raditi u kamenolomu Zakrzowek.

Mladi Karol na posao je dolazio pješice. Jedini odmor bila je stanka od petnaestak minuta koja se koristila za objed. Njegova siromašna plaća bila je izvor prihoda za dvojicu Wojtyla. Otac je u ratnom vremenu ostao bez mirovine pa je i ručak, koji se donosio od kuće, bio odraz toga stanja; pekmez i malo starog kruha. Nedostatno za teški fizički rad koji je trajao od ranih jutarnjih do kasnih popodnevnih sati.

Zima s 1940. na 1941. godinu bila je izuzetno hladna. Temperature su se spuštale i do -30 stupnjeva. Lice je ponekad premazao petrolejem da bi spriječio ozebline.

Iz toga vremena Ivan Pavao II. rado se sjećao tih, kako je znao govoriti, jednostavnih i dobrih ljudi koje u svojoj pjesmi 'Kamenolom' opisuje kao 'divne ljude, bez manira i takta'. Ti ljudi, kako nadalje stoji, 'u sivim bluzama i obući blatnoj do iznad gležnjeva' imali su razumijevanja za golobradog mladića koji je umjesto mudrih profesora slušao njihove priproste razgovore. I uprava rudnika, koju su činili Poljaci, smanjila je normu za radnike studente i tako im barem malo olakšala izuzetno tešku situaciju. 

Nakon kratkog vremena postao je pomoćnik minera Franciszeka koji mu je znao dobrodušno govoriti: „Karol, za vas bi bilo najbolje da odete u svećenike. Tamo bi vam bilo dobro. A imate i lijep glas pa biste lijepo pjevali…“ I ostali radnici bili su na usluzi, vidjevši da mladi radnik uz sebe stalno ima knjigu i koristi svaku priliku za zaviriti u nju. Pogotovo su imali razumijevanja u noćnim smjenama, koje je kasnije odrađivao u tvornici Solvay, u kojoj je radio tri godine. „Vi samo čitajte ili kratko odspavajte; mi ćemo biti budni i malo pripaziti.“

Ivan Pavao II. znao je koliko teški fizički rad može biti opasan. Bio je svjedok smrti rudara kojemu je posvetio pjesmu 'Uspomena drugu s posla'. Stoga je osjećao potrebu do kraja života braniti dostojanstvo svakog čovjeka. Upozoravao je poslodavce da rad i profit nikada ne smiju biti na štetu radnika. "Rad pomaže čovjeku da bude bolji i odgovorniji, da ostvari svoje poslanje na zemlji. Rad oplemenjuje ljudsku narav i pomaže čovjeku da uzdržava sebe i svoje bližnje".

                                                                                                          Domagoj Pejić

11. 'Prihvati, o Majko Kristova, ovaj krik...'

Završavala je Sveta Godina Otkupljenja. Hladni rat između dva svjetska bloka dosegao je vrhunac. Tisuće i tisuće međukontinentalnih raketa s nuklearnim bojevim glavama bile su u pripravnosti i mogle su kuglu zemaljsku doslovno pretvoriti u prah i pepeo. Svijet je za tu opasnost saznao kasnije.

No, jedan čovjek bio je svjestan dramatične situacije.

Na blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije, 25. ožujka  1984.godine, na Trgu Sv.Petra u Vatikanu pred kipom Majke Božje Fatimske papa Ivan Pavao II. posvetio je svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu. Drhtavim glasom zamolio je 'Majku ljudi i naroda da prihvati vapaj upućen Njenom Srcu te da ljubavlju Majke i Sluškinje Gospodnje zagrli cijeli ljudski svijet'. Također je zamolio Njeno Bezgrešno Srce 'da pomogne pobijediti prijetnju zla koje je tako lako ukorijenjeno u srce današnjeg čovjeka'. Molitvu je završio riječima:

"Od gladi i rata, oslobodi nas.

Od nuklearnog rata, od nesaglediva samouništenja,
od svake vrste rata, oslobodi nas..
Od grijeha protiv ljudskog života već od njegova začeća, oslobodi nas.
Od mržnje i poniženja dostojanstva sinova Božjih, oslobodi nas.
Prihvati, o Majko Kristova, ovaj krik pun trpljenja svih ljudi!"

Kraljica Neba i zemlje očito je čula taj vapaj. I ne samo čula...

U knjizi 'Tajne Karola Wojtyle' autora Antonia Soccia (za hrvatsko izdanje: Naklada Benedikta, Zagreb, travanj 2012) stoji slijedeće:

"Sestra Lucija, posljednja fatimska vidjelica, potvrdila je da je posveta iz 1984.otklonila atomski rat, koji bi izbio godine 1985, Poznato je da se Majka Božja ukazivala sestri Luciji i da je službeno imala viđenje 1984.godine zato što ga je objavio sam kardinal Bertone. Tada je Majka Božja govorila Luciji o toj posveti iz čega je vidljivo kako je vidjelica shvatila da je posveta otklonila nuklearni rat".

Njegovo trajno opredjeljenje za mir izviralo je iz osobnog iskustva i bilo je primjer velike brige za svakog čovjeka. Njegov jasni glas uporno je ponavljao da se oružanim sukobom ne mogu regulirati odnosi među državama, da rat neće riješiti probleme već će ih samo umnožiti a posljedice će najviše osjetiti oni najslabiji.

Tri godine ranije Ivan Pavao II. posjetio je Japan i u Hirošimi rekao da 'ljubav i dijeljenje nisu neki daleki ideali nego put za trajni mir, Božji mir'. Potom je upozorio: „Rat je djelo čovjeka. Rat je uništavanje ljudskog života. Rat je smrt!“ A onda je zavapio: „O Bože, čuj moj glas i udijeli svijetu svoj mir!“

                                                                                        

                                                                                         Domagoj Pejić

10. "Sav Tvoj, Marijo!"

„Majko Presveta, ishodi i za mene snagu tijela i duha kako bih mogao do kraja izvršiti službu koju mi je Uskrsli dodijelio. Tebi predajem sve plodove svoga života i svoje službe. Tebi povjeravam sudbinu Crkve. U Tebe se pouzdajem i Tebi još jednom kažem: Sav tvoj, Marijo, sav tvoj! Amen!“

Molio je tako Ivan Pavao II. u Kalwariji Zebrzydowskoj, središnjem Marijanskom svetištu Krakovske nadbiskupije, 19. kolovoza 2002. godine prilikom posljednjeg pohoda Poljskoj. Bila je to ujedno i posljednja misa koju je slavio u svojoj domovini.

Sedam desetljeća ranije na tom se mjestu začela njegova posebna pobožnost prema Isusovoj Majci. Naime, nakon smrti Emilije Wojtyla, otac Karol je u ovo svetište doveo devetogodišnjeg Karola i četrnaest godina starijeg Edmunda te im rekao: "Evo vam Majke". Prisjećajući se djetinjstva, Ivan Pavao II. posvjedočio je da su u to Gospino svetište dolazili uvijek kada bi došle životne poteškoće.

Njegov odnos prema Kristovoj Majci od mladosti je tekao, kako se sam izrazio, 'širokim koritom marijanske pobožnosti'. Štovanje Majke Božje rodilo se u mladom Karolu još u rodnim Wadowicama, u župi Prikazanja Blažene Djevice Marije te u karmelskom samostanu, u čijoj je crkvi kao desetogodišnjak primio škapular kojega je nosio cijeloga života.

U Krakowu se uključio u molitveni pokret 'Živa krunica'. Čitajući djela svetog Ljudevita Marie Grignona de Monforta otkrio je zreli oblik štovanja Majke Božje. Wojtyla od njega uzima geslo 'Totus Tuus – Sav Tvoj'. Ovo geslo za Karola Wojtylu nije bilo samo izraz pobožnosti i odanosti, već i nešto puno više; izraz potpune predanosti.

To je predanje obnavljao do kraja života. Kada ga je na uskrsno jutro izdao glas te nije mogao blagosloviti okupljene vjernike kazao je svome tajniku mons. Dziwiszu da bi 'bilo bolje da umre kad već ne može vršiti poslanje koje mu je povjereno’. No, odmah nakon toga dodao je : "Neka bude volja tvoja… Totus Tuus!".

U svetištu Majke Božje kraljice Podhala u Ludzmierzu, u blizini Krakova, na blagdan Velike Gospe 1963. kardinal Stefan Wyszynski okupio je sve poljske biskupe jer je želio okruniti čudotvorni kip Majke Božje i njime blagosloviti Poljsku i Poljake. Poslije blagoslova, prilikom vraćanja kipa u crkvu, otpalo je žezlo iz ruku Majke Božje. Žezlo je uhvatio tadašnji pomoćni krakovski biskup Karol Wojtyla. „Karol, Majka Božja dala ti je vlast“, uz osmijeh je prokomentirao kardinal Wyszynski.

Očito, bile su to proročke riječi kojih su se, vjerujem, mnogi sjetili one listopadske večeri kada je Wojtyla izabran za papu.

                                                                               Domagoj Pejić

9. 'Nepokolebivi knez'

Kao bogoslov, Karol Wojtyla živio je uz krakovskog nadbiskupa Adama Stefana Sapiehu. Nazivao ga je 'nepokolebivim knezom' zbog njegovog plemićkog podrijetla i hrabrog držanja u izuzetno teškim vremenima za poljski narod.

Sapeha je rođen u aristokratskoj obitelji. Uz brojne životne pogodnosti koje su mu se nudile ipak je odabrao svećeničko zvanje. Nije bio istaknuti teolog ni karizmatični govornik ali je bio izvrstan organizator. Skroman, samozatajan, suosjećajan i ljubazan, nadasve samosvjestan, u određenim situacijama izuzetno tvrdoglav i nepopustljiv. Tijekom pontifikata Pija XI. nije mu dodijeljen kardinalski šešir kao što je to učinjeno dvojici njegovih prethodnika. Naime Achille Ratti, budući papa Pio XI., nakon Prvog svjetskog rata kao nuncij je djelovao u Poljskoj i tu su se sukobile dvije jake osobnosti – Ratti i Sapieha.

Uoči Drugog svjetskog rata nadbiskup Sapieha napisao je pismo papi u kojem je zbog navršenih godina zatražio umirovljenje. No, Pio XI. umire prije nego što pismo stiže u Vatikan. Tako Sapieha i dalje ostaje na stolici krakovskih nadbiskupa te postaje oslonac poljskom narodu tijekom nacističke strahovlade. Njegova veličina posebno se pokazala jer je neumorno branio prava svakog čovjeka. Pogotovo se zalagao za progonjene Židove.

Jednom je prilikom na večeru primio nacističkog guvernera Hansa Franka nakon što je ovaj to uporno zahtijevao. Gostu je poslužen stari kruh, pekmez od šećerne repe i cikle te imitacija kave. Mons.Sapieha pojasnio je da je to jedino što se na bonove moglo nabaviti u Krakowu. Dodao je da nije mogao riskirati da netko od njegovih podređenih bude uhićen tražeći bolju hranu na crnom tržištu. Frank više nije inzistirao na sličnom druženju.

Od dvojice muškaraca koji su sjedili za stolom jedan je osuđen i pogubljen vješanjem u listopadu 1946.godine. Drugi je osam mjeseci ranije kreiran u kardinala. Po povratku iz Rima dočekali su ga bogoslovi i na rukama odnijeli do bazilike Mariacka. Dok je Sapieha bio živ komunisti se nisu usudili ući u krakovsku kuriju i hapsiti svećenike. Učinili su to nakon njegove smrti 23.srpnja 1951.godine. Procjenjuje se da je ovog, kako su ga još nazivali, nekrunjenog kralja Poljske na vječni počinak ispratilo 100 tisuća njegovih sunarodnjaka.

Mladom Karolu ovaj je niski čovjek čelične volje bio pedagog i duhovni otac. Prvi put su se sreli kada je nadbiskup posjetio Wadowice. Gimnazijalac Karol izrekao mu je dobrodošlicu. Nakon pozdravnog govora nadbiskup je pitao za što će se taj mladić odlučiti nakon mature. „Upisat će poljsku filologiju“, odgovorio je vjeroučitelj. „Šteta što se nije odlučio za teologiju“, uzvratio je visoki gost ne sluteći da će kroz koju godinu njih dvojica živjeti pod istim krovom.

Za vrijeme studija bogoslov Wojtyla zamolio je svog nadbiskupa da mu dopusti napuštanje sjemeništa i prelazak među karmelićanske redovnike. Sapieha mu je kratko odgovorio: "Najprije završi ono što si započeo".

                                                                                              Domagoj Pejić

8. Trebao je to biti grad bez Boga

Naselje nazvano Nowa Huta ili 'Nova Čeličana' vlasti su počele graditi 1949.godine tijekom industrijalizacije Poljske, na plodnim njivama triju sela koja su svojim proizvodima hranila obližnji Krakow. Pojedine zgrade imale su i više stotina stanova. U naselju nije bilo predviđeno mjesto za crkvu. Trebao je to biti glavni projekt socijalističke izgradnje, budući grad radničke klase, grad za novog čovjeka, suprotnost Krakowu s brojnim crkvama.

Kratko rečeno, trebao je to biti grad bez Boga.

Nedostatak bogoslužnog prostora ubrzo se osjetio u širenju poroka i depresivnog stanja. Bio je to izazov za Crkvu no pastoralna skrb bez župe bila je teško izvediva. Nadbiskup Eugeniusz Baziak bio je star i bolestan pa je njegov pomoćni biskup Karol Wojtyla, najmlađi poljski biskup, preuzeo inicijativu u izgradnji crkve.

Biskup Wojtyla dobro je poznavao svijet fizičkog rada. Tijekom nacističke okupacije Poljske četiri godine radio je u najtežim uvjetima; godinu dana u kamenolomu Zakrzowek i tri godine u tvornici Solway. Bio je to jedan od razloga zašto je nadbiskup Baziak inzistirao da Wojtyla bude pomoćni biskup.

Wojtyla je pred nadležne stavio legitimne zahtjeve vjerničke zajednice; želimo imati crkvu u koju ćemo ići na misu, u kojoj ćemo se vjenčavati i krstiti našu djecu. Vasti su pristale na izgradnju. U međuvremenu se župni život koncentrirao oko skromnog križa postavljenog u središtu naselja. Kada je režim povukao odluku o gradnji crkve i u travnju 1960. godine odlučio ukloniti križ došlo je do velike pobune stanovništva. Tijekom nereda policija je koristila oružje pa je, uz mnoštvo uhićenih, bilo i ozlijeđenih.

Nakon dugotrajnih pregovora i borbe u kojoj je Wojtyla, snažno podržan od radnika, morao paziti da rješavajući jedan problem ne izazove drugi, komunistički režim je konačno popustio i u listopadu 1967.godine izdao dozvolu. Nekoliko stotina metara dalje od spomenutog križa počela je izgradnja crkve Majke Božje Kraljice Poljske, popularno nazvane 'Gospodinova arka'. Kamen temeljac uzet je iz vatikanske bazilike svetog Petra i osobno ga je darovao papa Pavao VI. Poljski vjernici pozvani su da učine simboličku gestu i pojedinačno donesu jedan kamen, Oko 2 milijuna kamenčića ugrađeno je u vanjski zid tog Božjeg hrama.

Biskup je u međuvremenu postao nadbiskup. No i dalje je redovito posjećivao gradilište na kojem je slavio mise polnoćke, ne vodeći računa o niskim temperaturama. Crkva je posvećena u svibnju 1977. godine. "Ovo nije grad ljudi koji nikome ne pripadaju, Ovo je grad djece Božje", rekao je u propovijedi.

Tijekom prvog hodočašća u Poljsku Ivan Pavao II. želio je posjetiti Nowu Hutu. Vlasti su odobrile samo posjet obližnjoj cistercitskoj opatiji u Mogili. Pred oduševljenim mnoštvom vjernika (i onih manje sretnih koji su tu bili po službenoj, državnoj dužnosti) papa je te subote 9. lipnja 1979.godine poručio: "Ne može se odvojiti križ od ljudskog rada. Ne može se odvojiti Krista od čovjeka radnika".

                                                                                                                     Domagoj Pejić

7. "Ostanite uvijek vjerni Kristu i Njegovoj Majci"

„Nitko me ne zna tako srdačno dočekati i obradovati kao što to znaju učiniti Hrvati!“

Rekao je to papa Ivan Pavao II. pred hrvatskim nadbiskupima i biskupima nedugo nakon susreta s desetak tisuća hrvatskih hodočasnika te subote, 8. studenog 2003. Program u dvorani Pavla VI. bio je vrhunac, najdirljiviji dio nacionalnog hodočašća u Rim kao znak zahvale Hrvata katolika za tri Papina pohoda Hrvatskoj.

Dupkom ispunjena dvorana bila je na nogama, ovacijama je pozdravljala 'svoga papu' koji je bio u invalidskim kolicima i koji nije mogao do kraja pročitati pripremljeni govor. Oduševljenju nazočnih nije bilo kraja kada se, napuštajući dvoranu, kratko zaustavio i još jednom udijelio blagoslov.

"Pođimo zahvaliti i čestitati srebrni jubilej papinstva Petru naših dana, našem velikom i dragom prijatelju! Dođimo k njemu da nas ponovno pouči i ohrabri, kako bi naši koraci u budućnost postali čvršći i sigurniji!", stajalo je u pozivu hrvatskih biskupa upućenom nekoliko mjeseci ranije. A Hrvati su imali, i još uvijek imaju, puno razloga za doživotnu zahvalu tome čovjeku. Pogotovo za njegove pozive za mir i pravdu tijekom Domovinskog rata.

„Krik boli i straha što se uzdiže iz Hrvatske ne može i ne smije ostaviti ravnodušnim ni jednog kršćanina ili čovjeka dobre volje... S tom agresijom treba prestati. Molim saveznu jugoslavensku vojsku da poštedi život golorukih građana i da zaustavi razoriteljski bijes...Kako ostati nijem pred trajanjem toga rata što sije toliko mrtvih u dragu hrvatsku zemlju? Ganut sam pozdravljajući ovdje nazočne predstavnike izbjeglica u Hrvatskoj a posebno neke od ranjenika koji dolaze iz izmučenog grada Vukovara...Neka ne bude više rata u Jugoslaviji, neka ne bude više rata u dragoj zemlji Hrvatskoj i u okolnim područjima!"

Uz tri pohoda Hrvatskoj i dva Bosni i Hercegovini, međunarodno priznanje Hrvatske i brojne druge geste Ivan Pavao II. svoju naklonost prema Hrvatima pokazao je i time što je bio prvi papa koji je služio misu na hrvatskom jeziku. Bilo je to 1979. godine u bazilici Sv.Petra, prigodom proslave 1100. obljetnice obnovljene vjernosti Hrvata Svetoj Stolici.

Koje je 'tri izvanredne vrednote hrvatskog naroda' uočio i u svom govoru izrekao papa Poljak..?

"Prvo, vjernost Isusu Kristu i Evanđelju, koju su vaši pradjedovi znali iskupiti pravim mučeničkim žarom i duhom, u vjekovnoj borbi ‘za krst časni i slobodu zlatnu’. Drugo, ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi, prema Petrovoj Stolici. Treće, ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Mariji, Majci Božjoj, Majci Crkve, a koju vi tako rado nazivate ‘Kraljica Hrvata’ i sinovski štujete u brojnim svetištima".

Krajem travnja 1980. godine u Vječni Grad došle su četiri skupine hrvatskih hodočasnika.  Najviše je bilo mladih koji su na svoje četvrto hodočašće u Rim pošli  nadahnuti primjerom Ivana Merza u ljubavi prema Crkvi i Papi. Svi hrvatski hodočasnici sudjelovali su 30. travnja na generalnoj audijenciji tijekom koje je Ivan Pavao II. na jasnom hrvatskom jeziku uputio poruku za sva vremena:

"Dragi moji Hrvati, ostanite uvijek vjerni Isusu Kristu, nebeskoj Majci Mariji, svetoj Crkvi.

Zapamtite i kažite to kada se vratite vašim kućama, da vas Papa voli i blagoslivlje rado vas i sve vaše!"

                                                                                                          Domagoj Pejić

6. 'Ima samo svoje prazne ruke'

Osamnaest godina kao novinar je pratio papu na putovanjima po svijetu. Nakon dugo vremena sreo je prijatelja... Toplo preporučam knjigu Andreasa Englischa 'Ivan Pavao II. Tajna Karola Wojtyle' u izdanju 'Kršćanske sadašnjosti':

Sjedili smo na njegovoj terasi. Sunce je izgaralo iza krajolika koji izgleda kao da ga je Bog s posebnom ljubavlju uobličio ogromnim prstima svojih ruku. Šutio je neko vrijeme a onda reče:

"Sad mi možeš reći. Kakav je uistinu Ivan Pavao II?

"Nisam u tome baš objektivan", rekoh. "Mislim da moraš pitati nekog drugog."

"Ne, ja uopće ne želim da budeš objektivan. Tada si bio zagrižen papin mrzitelj. Jednostavno reci što misliš!"

"On nema ništa. Ima samo svoje prazne ruke. Vjerovao sam da je on veličanstvo koje vlada neprozirnim vatikanskim strojem moći ali prevario sam se. On je samo bespomoćan čovjek koji samog sebe smatra potpuno nevažnim. A svijet stoji pred njim u čudu jer ima hrabrosti reći: 'Dolazim u ime Gospodina!' Zahvalan sam mu za ogroman dar."

"Da? Što to?"

"Nisam više sam. Osjećam da čovjek iz Nazareta ostvaruje svoje obećanje: 'Bit ću s vama do svršetka svijeta.' Razumiješ? Ne znam postoji li Bog ali riječi čovjeka iz Nazareta ne mogu nikada zaboraviti."

"Misliš na mjesto iz Matejeva evanđelja? Postao si, dakle, vjernik?"

"Vjerujem da ću se do kraja života pitati postoji li Bog. Ne znam odgovor. Ali doživio sam, gledao sam vlastitim očima kako je čovjek hodao svijetom i nije imao ništa osim svog sve slabijeg glasa, a ni moskovski topovi ni kampanje protiv njega nisu ništa postigli. Ni čovjek iz Nazareta nije imao ništa ali je promijenio svijet. Vjerujem da je papi i čovjeku kojega je odgojio obrtnik iz Nazareta jedno zajedničko; ljudi im vjeruju. Vjeruju da su njih dvojica za svoga Gospodina i Boga spremni dati sve što imaju".

                                                                                                          Domagoj Pejić

5. 'Zaustavite Wojtylu'

Karol Wojtyla za svećenika je zaređen 1. studenog 1946. godine, u rano jutro svetkovine Svih svetih, po rukama nadbiskupa Adama Stefana Sapiehe. Obredu ređenja, održanom u privatnoj kapelici krakovskih nadbiskupa, nazočilo je nekoliko rođaka i prijatelja mladog svećenika. Svoju prvu misu slavio je sutradan, na Dušni dan, u kripti Svetog Leonarda u katedrali na krakovskom brežuljku Wawel. Okružen grobovima poljskih kraljeva želio je izraziti posebnu duhovnu povezanost sa svim velikanima koji počivaju u podnožju drevne katedrale.

Zbog brzog napretka u službi, ali i omiljenosti među vjernicima, mladi svećenik je od samog početka bio zanimljiv komunističkim tajnim službama. Od 1949. godine stavljen je pod stalni nadzor. Pogotovo je sustavno praćen od 1964. godine kada je postao nadbiskup.

U siječnju 1978. godine poljske tajne službe sastavile su dokument u kojem je razrađen plan kako zaustaviti krakovskog nadbiskupa Wojtylu i moguće mu dodjeljivanje naslova primasa Poljske jednog dana kada umre kardinal Stefan Wyszynski. Između ostaloga, Wojtylu se željelo izolirati i oslabiti njegov ogroman utjecaj u intelektualnim krugovima te poduprijeti proces osamostaljenja biskupija Katowice i Przemysl od krakovske nadbiskupije.

Željeli su ga zavaditi i s primasom Stefanom Wyszynskim. Karol Wojtyla gajio je prema kardinalu Wyszynskom veliko poštovanje i odanost, što je i javno pokazivao. Bio je uz njega na svim velikim slavljima, ali uvijek u pozadini, u drugom planu. Nakon što ih nisu uspjeli zavaditi, komunisti su promijenili taktiku. Kardinal Wyszynski tri je godine proveo u zatvoru u koji je otišao samo sa svojim časoslovom. „Siromašan sam došao, siromašan i odlazim“, kazao je prije odlaska u tamnicu. I odjednom je Wyszynski, do prije nekoliko godina prozivan narodnim neprijateljem, prema komunističkoj taktici proglašen zaštitnikom nacionalnih interesa. Nadbiskup Wojtyla optužen je da je internacionalac s malo sluha i razumijevanja za stanje u Poljskoj.

Čudno, ali istinito; komunistička partija Poljske također je zaslužna što je za novog papu izabran njihov zemljak. Naime, poljski partijski dužnosnici davali su svoj pristanak i odobravali kandidate koji su trebali biti ređeni za nadbiskupa. Tadašnji partijski sekretar Zenon Kliszko odbio je sve kandidate koje je primas Wyszynski predložio za nasljednika krakovskog nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Vlasti su odobrile mladog biskupa Wojtylu jer su u njemu – vjerojatno - vidjele čovjeka dijaloga, zainteresiranog za znanost, kulturu i umjetnost koji vjernicima govori o ljubavi i molitvi. Možda je i njegova mladost bila presudna jer su mislili da će njime lako manipulirati i suprotstaviti ga čvrstom i nepopustljivom Wyszynskom.

No, bolji poznavatelji Karola Wojtyle mogli su naslutiti da s njim nije moguće manipulirati. Bio je čovjek jasne vizije, pošten i izuzetno uporan u svemu što je činio. Ponizan, ali s bljeskom u očima, branio je ljudska i vjerska prava i slobode svake osobe te jasnim glasom propovijedao Evanđelje.

"Mnoge nevolje ima pravednik ali ga Gospodin izbavlja" (Ps 34)

                                                                                              Domagoj Pejić

x

4. 'Ne bojte se!'

U nedjelju, 22. listopada 1978. Ivan Pavao II. slavio je svečani Te Deum i predstavljao se svijetu. Dok je sjedio na prijestolju prilazili su mu kardinali i iskazivali počast. Dirljiv je bio susret dvojice prijatelja; Wyszynskog i Wojtyle. Kada mu je pristupio i pred njega kleknuo stari i zaslužni poljski primas, Ivan Pavao II. je ustao, pridigao ga i zagrlio. Ta dirljiva scena ovjekovječena je u obliku spomenika u dvorištu Katoličkog sveučilišta u Lublinu. Podsjetnik je to na dvojicu velikih Poljaka koji su svojim autoritetom poljskom narodu ulijevali nadu i snagu da je moguće raskinuti okove koje im je nametnuo nehumani režim.

 „Danas novi biskup Rima svečano započinje svoju službu i poslanje Petra. U ovom gradu Petar je dovršio i ispunio zadaću koju mu je povjerio Gospodin. Rim je Petrovo sjedište. Danas novi biskup ulazi na Petrovu rimsku katedru, pun strepnje, svjestan svoje nedostojnosti. Na Petrovu stolicu danas dolazi biskup koji nije Rimljanin. Biskup koji je sin poljski.“ 

 Na kraju mise prekršio je protokol i spustio se stepenicama. Čvrsto je stisnuo svoj pastirski štap s raspelom, podigao ga i njime blagoslovio narod. Kao da je pozivao vjernike cijeloga svijeta da se ujedine oko križa. 

 Ne zna se što bi se dogodilo da je toga listopada 1978. godine izabran neki drugi papa. No, sa sigurnošću se može reći da je pontifikat Ivana Pavla II. promijenio tijek svjetske povijesti te je jedan od najvažnijih u dvijetisućljetnoj povijesti kršćanstva. Došao je na čelo Crkve krajem drugog tisućljeća, u vremenu u kojem je u svijetu još uvijek bilo puno straha. Karol Wojtyla je znao kako strah djeluje na ljude. Svi totalitarni režimi opstajali su na strahu i teroru, a novi je papa na svojoj koži iskusio i nacizam i komunizam. U svojoj viziji vidio je sretnog čovjeka u svom dostojanstvu. Stoga je u svako vrijeme i na svakom mjestu govorio da svi imaju pravo na slobodu, ljudska i vjerska prava te na slobodu savjesti. 

 „Ne bojte se jer istina je u vama!“ Oslobađao je od straha i to je bilo jedno od njegovih najjačih oružja. Ako je riječ 'oružje' uopće prilično spomenuti uz ime i prezime Karola Wojtyle.

 Mladi i energični papa svijetu je išao u susret i, oslanjajući se na evanđeoska načela, pružao mu ruku. Ništa ga nije moglo zaustaviti; ni poteškoće, ni najopasnija mjesta, ni najkritičnije situacije ni najveći rizici, ni bolest. Pomagao je narodima da postanu svjesni sebe, liječio im rane, podsjećao na njihove velikane i svece, zvonio na uzbunu, opominjao, izazivao, unosio nemir, okupljao, poticao, pokretao, oduševljavao, utirao putove Evanđelju… 

 Pontifikat Ivana Pavla II. potvrđuje da Bog svojoj Crkvi u izuzetno teškim vremenima daje velike pastire. Tako je Ivan Pavao II. više od 26 godina bio u službi Crkve i svijeta. Podigao je entuzijazam i optimizam. U središtu njegova poslanja bio je Isus Krist, kojega je dostojno predstavljao na zemlji. 

 „Ne bojte se! Otvorite, upravo raskrilite vrata Kristu! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“ Ove riječi Ivan Pavao II. uporno je ponavljao nešto više od dva i pol desetljeća. Isprva snažnim i jasnim, a onda sve slabijim i nerazgovjetnijim glasom.

                                                                                          Domagoj Pejić

3. 'Gospodin je ovdje i zove te!'

Teška vrata Sikstinske kapele bila su zatvorena. Trajalo je prebrojavanje glasova. „Wojtyla, Wojtyla, Wojtyla…“ Krakovski nadbiskup Karol Wojtyla, kardinal s Istoka, poznat među crkvenim ocima, ali nepoznat široj javnosti, biskup koji je na početku zasjedanja Sabora sjedio u posljednjim redovima, dlanovima je prekrio lice. A onda mu je nizozemski kardinal Maximillien de Furstenberg šapnuo; „Adeste Dominus et vocat te! Gospodin je ovdje i zove te!“ Na postavljeno pitanje: “Prihvaćaš li?”, odgovorio je: “U vjerskoj poslušnosti Kristu, Gospodinu mome, Majci Kristovoj i Crkvi, svjestan velikih teškoća, prihvaćam.”

Iznad kapele uskoro se pojavio bijeli dim. Nešto prije 19 sati, toga ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, kardinal Pericle Felici izašao je na balkon bazilike. "Annuntio vobis gaudium magnum. Habemus papam". U trenutku kada je kardinal Felici izgovorio ime Karol, mnogi su pomislili da je za novoga Petrova nasljednika izabran kardinal Carlo Confalonieri, dekan kardinalskoga zbora. No, zbunilo ih je nepoznato prezime, čudno izgovoreno. Wojtyla!? Tko je, odakle dolazi? Novinari okupljeni pred Tiskovnim uredom Svete Stolice užurbano su krenuli u potragu za biografijom 264. pape i pravilnim izgovorom njegovog prezimena.

„Poljak je! Poljak je!“, vikao je jedan svećenik mašući bijelim rupčićem u mnoštvu koje je sve više punilo vatikanski trg. Kao da je želio privući pozornost onih koji u tome trenutku nisu znali da novi papa dolazi s Istoka, iz nepoznate zemlje bremenite povijesti, odvojene od svijeta željeznom zavjesom.

Nešto prije toga on se predstavljao kardinalima. Zanemario je protokol i to nije činio sjedeći. „Svoju ću braću primiti stojeći…“

A onda se pojavio pred oduševljenim mnoštvom. Protokol i tradicija nisu predviđali obraćanje. No, on je poželio nešto reći: „Još uvijek smo u tuzi za ljubljenim Ivanom Pavlom I. Časni kardinali izabrali su novoga biskupa Rima. Pozvali su ga iz jedne daleke zemlje. Daleke, ali bliske u zajedništvu i kršćanskoj tradiciji. Ne znam hoću li se moći dobro izraziti na vašem … našem talijanskom jeziku. Ako pogriješim, ispravite me!“

Komunikacija je bila uspostavljena, simpatija je bila obostrana, srca Rimljana (i onih koji su doputovali u Vječni Grad) osvojena. Uslijedio je dugotrajan pljesak koji se na vatikanskom trgu, ali i mnogim trgovima svijeta, prolamao i nije prestajao punih 26 godina.

U njegovoj Poljskoj neizmjerno veselje. Suze radosnice, puni trgovi. Prva misa zahvalnica slavljena je u krakovskoj bazilici svete Marije, a u ponoć su se vjernici okupili u katedrali na krakovskom brežuljku Wawel. Poljaci su bili istovremeno tužni i ponosni. Tužni su ponajviše bili vjernici Krakowa koji su nadbiskupa zvali 'ujakom'. A ujak je uvijek imao vremena za svoju obitelj. Do ovoga trenutka. Ponosni su bili jer je svijet dobio papu Poljaka.

No, bilo je i onih koji se nisu radovali. Službena objava vijesti kasnila je jer vlasti nisu znale kako reagirati tj. kako obezvrijediti i umanjiti značaj toga izbora. U 21 sat Poljski radio još uvijek nije objavio vijest. Sutrašnje novine donijele su tek nekoliko redaka. Kako je jednom prilikom izjavio bečki kardinal König, izbor jednog Poljaka za Papu bio je 'psihološki potres za cijelu Istočnu Europu'. Od svih ljudi na svijetu, službena Warszawa i Moskva najmanje su željele jednog Poljaka – krakovskog nadbiskupa Karola Wojtylu.

Prije polaska na konklave oduzeta mu je diplomatska putovnica i izdana turistička. Ispraćen je prijetećim riječima: „Samo idite! Obračunat ćemo se kad se vratite!“ Karol Wojtyla otputovao je u Rim s malim kovčegom u kojem je bio pribor za osobnu higijenu, Biblija i kardinalska odora. Nije se vratio. 'Zadržan' je u Vatikanu.

Čovjek snuje, Bog određuje.

                                                                                         Domagoj Pejić

2. Brat naroda

Početkom listopada 1978. krakowski nadbiskup Karol Wojtyla otputovao je na konklave u Vječni Grad. Kardinal Wojtyla, strastveni planinar, bio je na odmoru u poljskim planinama kada je stigla vijest o smrti Pavla VI. Za smrt Ivana Pavla I. čuo je za vrijeme doručka u Nadbiskupskom dvoru. Bio je vidno potresen. Predvodeći misu zadušnicu u krakovskoj bazilici Mariacka kazao je da nitko ne zna što ta smrt znači za Petrovu Stolicu te što Krist time želi reći Crkvi i svijetu. 

No, oni koji su ga poznavali uočili su nemir na njegovu licu. 

Po Wojtylinom dolasku u Rim jedan talijanski fotograf napravio je čitav niz njegovih fotografija. Nadbiskup je bio pomalo zbunjen i u šali upitao: „Zašto me toliko fotografirate? Ne mislite valjda da bih ja mogao biti novi Papa!?“ Dotični je fotograf, očito, napravio dobar posao. I imao dobar predosjećaj. Za razliku od velike većine talijanskih medija koji, raspravljajući o mogućim rezultatima konklava, nisu primjećivali kardinala Wojtylu. Možda i zbog toga jer je bilo nepojmljivo da nakon 455 godina na Petrovu stolicu dođe papa koji nije Talijan.

Nakon što je dva tjedna kasnije izabran za poglavara Katoličke Crkve u pismu upućenom vjernicima svoje nadbiskupije stajalo je: „Vjerujte mi, odlazeći u Rim najviše sam se želio vratiti u svoju dragu nadbiskupiju i svoju domovinu. Teško je bilo ostaviti Krakow i Poljsku jer sam rođen tu, na toj zemlji. Sve to nosim u srcu i na stanovit način odnosim sa sobom: cijelu moju omiljenu Crkvu krakovsku, jedinstveni djelić Kristove Crkve u Poljskoj. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti postali su vrlo zanimljivi medijima. Tako je i gospodin Boguslaw Banas iz Wadowica za jedne poljske novine izjavio da je bio kao gromom pogođen kad je tog ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, čuo nečiji glas koji na ulici viče  „Loleka su izabrali za papu“. Kako je rekao, te je večeri s prozora svoga stana gledao kuću u kojoj je djetinjstvo proveo čovjek koji je upravo zasjeo na stolicu rimskog pape.

Sjetio se Boguslaw kako ga je prijatelj posjetio 1958, godine nakon što je posvećen za biskupa.“Kada su drugi ljudi bili oko nas oslovljavao sam ga s 'preuzvišeni'. Ali kada smo bili nasamo zvao sam ga isto onako kako sam to činio u djetinjstvu. Za svijet je on bio nadbiskup Wojtyla a kasnije i papa Ivan Pavao II. Za sve nas koji smo ga poznavali on je bio i ostao – Lolek“.

Zbog malog Loleka iz malog stana u maloj ulici malih Wadowica diljem Poljske zazvonila su velika zvona. Podsjećajući, među ostalim, na proročke stihove poljskog pjesnika Juliusza Slowackog, napisane stotinu godina ranije:

"Usred nesloga Bog zvoni velikim zvonom
On otvara prijestolje slavenskom Papi
Nužna je velika snaga da se nanovo sagradi Gospodnji svijet
Te stoga dolazi slavenski Papa
Brat naroda...''
                                                                                                   Domagoj Pejić

1. Čuvaj uspomenu, kraljevski grade

"I, gdje je u Hrvatskoj podignut najveći spomenik poljskom papi? U srcu hrvatskog čovjeka, u srcu hrvatskog vjernika. Na tom spomeniku piše: 'Ivane Pavle II, voljeli smo te! Ivane Pavle II, još uvijek te volimo! Ivane Pavle II., uvijek ćemo te voljeti!"

Završne su to rečenice moga izlaganja održanog 9.listopada 2017. na Sveučilištu Ivana Pavla II. u Krakowu tijekom međunarodne konferencije naslovljene 'Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio.' Na taj skup podsjetila me SMS poruka kolege Ivana Ugrina, splitskog novinara i publiciste: "Mi, splitski Poljaci, okupit ćemo se na prigodnom druženju povodom godišnjice krakovskog simpozija. Ako odgovara i vama iz Zagreba, dobrodošli ste".

Zar je već prošla godina!? Pred očima su mi se pojavila draga lica – kako ih je Ivan simpatično nazvao – 'splitskih Poljaka', tj sudionika simpozija na čijim osobnim iskaznicama stoji splitska adresa; dr. Jadranke Garmaz, dr. Angeline Gašpar, dr. Gine Šparada, dr. don Josipa Mužića, spomenutog Ivana Ugrina te proslavljenog reprezentativca Stipe Pletikose. Zagrebačku ekipu (kako bi Ivan rekao 'zagrebačke Poljake'), uz mene, činili su dr. don Ivan Bodrožić, isusovac Božidar Nagy, dr.Miroslav Akmadža te Ivana Čogelja. Bili su s nama i predstavnici gradskih i županijskih vlasti Zagreba i Splita.

Vratila me Ivanova poruka u tih nekoliko sretnih dana provedenih u kraljevskom gradu koji – kako kaže jedna pjesma – 'čuva dodir Lolekovih očiju' i kojeg je  Ivan Pavao II. nazivao 'svojim gradom, gradom svoga života'. Obilazak Krakowa, susret i misa s kardinalom Dziwiszem (koji je potvrdio da je sveti papa Hrvate nosio u srcu), simpozij na Sveučilištu, večera kod gradonačelnika, svečani koncert Sinfoniette Cracovie u gradskom poglavarstvu (pod ravnanjem Mladena Tarbuka) te još puno toga ostalo je pohranjeno u jednom kutku srca u kojem se čuvaju samo lijepi doživljaji i drage osobe. Među tim osobama je svakako i taj dobri duh i organizator cijelog događanja počasni konzul Republike Hrvatske u Krakowu gospodin Pawel Wlodarczyk.

Poseban doživljaj bilo je gledanje utakmice Ukrajina – Hrvatska u društvu Stipe Pletikose u Irish Pubu smještenom tik do središnjeg gradskog trga. Drag je bio i moj kratki bijeg na obalu Wisle u muzej u Tynieckoj 10. Godilo je i razgledavanje četvrti Debniki nakon što me je dr. Bodrožić zamolio da mu budem vodič i pokažem dio Krakowa po mome izboru. Jer, zrakoplov polijeće poslije podne pa treba pametno iskoristiti vrijeme.

Treba li reći da je ovaj događaj upotpunio smještaj u hotelu 'Royal' (podno Wawela) koji je nadoknadio sve one (polu)gladne dane kada sam tumarao hladnim Krakowom pišući 'Dom pokraj Wisle' ili snimajući 'Karolu s ljubavlju'. Tako to biva kad je pokroviteljica simpozija predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović.

Hvala ti, grade Karola Wojtyle! Hvala ti što si me i šesti put proveo Tynieckom, Grodzkom, Karmelickom ili nekom drugom ulicom. I da znaš da je netko dobro rekao 'Što bi ti bio bez Ivana Pavla II. I tko bi bio Ivan Pavao II.bez tebe?' Čuvaj, grade, uspomenu na toga čovjeka koji te je neizmjerno volio. A mi ostali probat ćemo ti pomoći u tome. I pričati o tebi. I obnoviti sjaćanje na tebe. Za početak, na susretu u nekoj konobi blizu Splita.

A što sam odgovorio na SMS poruku s početka priče? "Naravno, Ivane, stižem!"

                                                                                                 Domagoj Pejić