I
dok tako razmišljam prolazim pored plakata s likom skorog sveca. Ispod njega
natpis 'Kanonizacja! Jan Pawel II. swietym!' Čini li mi se ili me stvarno
obuzima nekakva sjeta!? Proći će i taj 27. travnja, Ivan Pavao II. bit će
službeni svetac Katoličke Crkve i priča će polako tonuti u zaborav. Romantično
vrijeme Ivana Pavla II. Nedostajat će mi.
Valjda
će ostati onih koji će podsjećati na jednog čovjeka 'iz jedne daleke, nama tako
bliske zemlje.'
Naš
autobus prelazi preko Wisle, ovoga puta preko mosta Grunwaldzki. Slijedi još
jedan pogled na Debnike nad kojima, poput anđela čuvara, bdije toranj crkve sv.
Stanislawa Kostke. Čovjek nikada ne zna što život nosi pa se tako i ja pitam
kada ću, i hoću li uopće, ponovno vidjeti kraljevski grad? Zavolio sam ga!
Po
Zagrebu neću nositi majicu s grbom Krakowa niti ću navijati za krakovsku
'Wislu'. Ne namjeravam se učlaniti u Hrvatsko – poljsko društvo prijateljstva,
a i sumnjam da ću početi učiti poljski jezik. Ali znam da će mi Krakow nakon
ovoga posjeta ostati posebno blizak. Smješten u sigurnom kutku srca, iz kojega
neće izići van. Ovaj grad mi više neće biti neko nepoznato, daleko mjesto jer
sam, usudim se reći, osjetio njegov miris i zvuk, dah i duh.
Hodio
sam njegovim 'običnim', možda većini turista nepoznatim ulicama, i pomiješao se
s njegovim stanovnicima. Sada znam gdje su Zakopianska i Wadowicka, Grodzka i
Szewska, Karmelicka i Kopernikova, Dworska i Twardowskog, Tyniecka i Szwedska,
Rozana i Kapelanka, Jozefa Pilsudskog i Marie Kopniecki, Golebia i Felicjanek,
Zwierzyniecka i Monte Cassino, Podwale, Wislina i Bracka…
Na
kraju krajeva, tu sada imam i prijatelje; djeda Felixa i baku Annu, gospodina
Karola i gospođu Emiliju, dr. Edmunda i studenta Loleka, majstora Stadlera i
minera Franciszeka… A hoće li se knjiga, razmišljam, i pored toga što su mi
vrata jednog podruma ostala zatvorena, zvati onako kako sam naumio na početku?
Naravno,
jer cijeli je Krakow Lolekov dom pokraj Wisle!
Domagoj
Pejić (završetak knjige 'Dom pokraj Wisle')
