28. rujna 2021.

32. "Lolek, nemoj se promijeniti!"

Nedjelja, 28. rujna 1958., blagdan svetog Wacława, katedrala na Wawelu. Pred krakovskim nadbiskupom Eugeniuszom Baziakom nalazio se 38-godišnji svećenik Karol Jozef Wojtyla. Katedrala je bila prepuna Wojtyłinih prijatelja; akademskih kolega, radnika iz tvornice i kamenoloma. A onda je nadbiskup položio ruke na ređenikovu glavu. Pjevale su se litanije i svečani 'Te Deum'.

Novi biskup prošao je kroz tisućljetni Božji hram i blagoslovio nazočne. U tom trenutku jedan je radnik, Wojtylin prijatelj iz tvornice Solway, doviknuo „Lolek, nemoj se promijeniti!”

I, kažu, nije!

Došavši kao najmlađi poljski biskup u krakovsku kuriju odmah je uspostavio dobre odnose i sprijateljio se sa svima. Tako je ostalo i nakon šest godina kada je imenovan nadbiskupom kraljevskog grada. Nije primao plaću. Darovima koje je dobivao od pojedinih svećenika i prihodima od prodanih knjiga pomagao je potrebitima. Imao je jednu reverendu, tanku, koja zimi i nije previše grijala. No, unatoč svemu bio je radostan čovjek. Njegov optimizam izvirao je iz njegove čvrste vjere. Ostao je skromnih prohtjeva i kada je izabran za Papu, premda više nije živio u siromaštvu. Za sebe nije tražio ništa.

"Uvijek je bio miran, slobodan i nije dopustio da ga itko uvjetuje. Jedino što je želio bilo je služenje Bogu, koji ga je pozvao na to mjesto. Ostao je isti i kao svećenik i kao biskup, a nije se promijenio ni kao Papa. Cijeloga svoga života bio je čovjek vjere i molitve, srdačan, ponizan i jednostavan. Zbog svoje otvorenosti i dobronamjernosti lako je uspostavljao kontakte s ljudima. Upravo te osobine pomogle su mu da savlada prepreke koje dijele osobe, društva i nacije", kazivao je o Ivanu Pavlu II. njegov dugogodišnji tajnik mons. Stanislav Dziwisz.

Domagoj Pejić




15. rujna 2021.

31. „Zahvalan sam svojim učiteljima i profesorima!”

Srijeda, 15. rujna 1926. - mali Karol Wojtyla polazi u prvi razred osnovne škole koja se nalazi samo dvije minute hoda od obiteljskog stana. Smještena je na samom trgu u Wadowicama, na drugom katu zgrade gradske uprave koja je dio prostora ustupila za potrebu škole. Zgrada je sagrađena 1846. i do današnjih dana sjedište je gradske vlasti. U velikoj učionici svoja prva znanja te školske godine prikuplja šezdeset učenika.

Bezbrižni školski dani za Loleka ne traju dugo. Od jeseni 1928. učitelj prvi primjećuje tugu na učenikovu licu. Majka Emilia teško obolijeva. Dana 13. travnja 1929. posljednji puta vidi sina kako odlazi u školu. Umire u 45. godini života. Ravnatelj oprezno ulazi u učionicu i mali odlikaš zna da se dogodilo nešto strašno...

Završivši osnovnu školu (koja je tada trajala četiri godine) Karol upisuje osmogodišnju gimnaziju Marcin Wadowita u obližnjoj ulici Adama Mickiewicza. Početkom 20. stoljeća ta je obrazovna ustanova jedna od najvećih u južnoj Poljskoj i pokriva veliko područje. Iz nje izlazi nakon mature, u svibnju 1938. godine.

U rujnu iste godine upisuje prvu godinu na Filozofskom fakultetu Jagelonskog sveučilišta u Krakowu. Nažalost, studij poljske filologije traje samo godinu dana. Počinje Drugi svjetski rat, nacisti okupiraju Poljsku i Krakow. Predavanja na Sveučilištu traju do 6. studenoga 1939. Toga dana nacističke vlasti pozivaju sve profesore na susret. No, umjesto razgovora i dogovora hapse ih i odvode u logor.

Svojih učitelja papa Ivan Pavao II. rado se sjećao. Pogotovo ih je isticao prilikom svojih posjeta domovini. „Osjećam osobni dug zahvalnosti prema poljskoj školi, njezinim učiteljima i odgojiteljima koje pamtim sve do danas i za njih molim. Veliku ulogu u mome životu odigrali su glasoviti profesori, ljudi koji su veličinom svoga duha bogatili moj duh. To što sam dobio u godinama školovanja do danas rađa plodom u mome životu.”

Domagoj Pejić