33. "Poput Petra prihvatiti Kristov križ"

U rano jutro svetkovine Svih Svetih, 1.studenog 1946., po rukama krakovskog nadbiskupa Adama Stefana Sapiehe za svećenika je zaređen Karol Wojtyla. Obredu ređenja, održanom u privatnoj kapelici krakovskih nadbiskupa, nazočilo je tek nekoliko rođaka i prijatelja mladog svećenika. Njegovi kolege bogoslovi zaređeni su nekoliko mjeseci kasnije. Nadbiskup Sapieha je ređenje odlučio obaviti što ranije jer je Karola sredinom studenog želio poslati na studij u Rim.

„U ležanju na podu, raširenih ruku u obliku križa, izražava se najdublji smisao svećeničke duhovnosti; poput Petra prihvatiti Kristov križ u svome životu i postati podom braći”.

Dan kasnije novi svećenik Krakovske nadbiskupije mladu misu služio je u kripti Sv. Leonarda u katedrali na Wawelu s nakanom za pokoj duša svoje majke, brata i oca. Kroz obred ga je vodio vlč. Kazimirz Figlewicz, svojevremeno kateheta malom Karolu u Wadowicama. Kod oltara je posluživao Karolov prijatelj Mieczyslaw Malinski. Uz subraću svećenike u misnom slavlju sudjelovalo je nekoliko osoba, među kojima je bila i Maria Wiadrowska, njegova teta (majčina sestra), ujedno i krsna kuma. Njegov veliki prijatelj i duhovnik Jan Tyranowski nije mogao nazočiti tom događaju jer je bio teško bolestan.

Okružen grobovima poljskih kraljeva želio je izraziti posebnu duhovnu povezanost sa svim velikanima koji počivaju u podnožju drevne katedrale. Karol Wojtyla posebno je bio vezan uz taj velebni spomenik bremenite povijesti poljskog naroda. Od svog dolaska u Krakow stalno ju je posjećivao i u njoj pronalazio mirno mjesto za molitvu. Nije se od nje odvojio ni u vremenu nacističke okupacije; često je asistirao nadbiskupu Sapiehi.

„Tko posjeti krakovsku katedralu nalazi se licem u lice s poviješću poljskog naroda” (Ivan Pavao II.)

                                                                                                            Domagoj Pejić

31. „Zahvalan sam svojim učiteljima i profesorima!”

Srijeda, 15. rujna 1926. - mali Karol Wojtyla polazi u prvi razred osnovne škole koja se nalazi samo dvije minute hoda od obiteljskog stana. Smještena je na samom trgu u Wadowicama, na drugom katu zgrade gradske uprave koja je dio prostora ustupila za potrebu škole. Zgrada je sagrađena 1846. i do današnjih dana sjedište je gradske vlasti. U velikoj učionici svoja prva znanja te školske godine prikuplja šezdeset učenika.

Bezbrižni školski dani za Loleka ne traju dugo. Od jeseni 1928. učitelj prvi primjećuje tugu na učenikovu licu. Majka Emilia teško obolijeva. Dana 13. travnja 1929. posljednji puta vidi sina kako odlazi u školu. Umire u 45. godini života. Ravnatelj oprezno ulazi u učionicu i mali odlikaš zna da se dogodilo nešto strašno...

Završivši osnovnu školu (koja je tada trajala četiri godine) Karol upisuje osmogodišnju gimnaziju Marcin Wadowita u obližnjoj ulici Adama Mickiewicza. Početkom 20. stoljeća ta je obrazovna ustanova jedna od najvećih u južnoj Poljskoj i pokriva veliko područje. Iz nje izlazi nakon mature, u svibnju 1938. godine.

U rujnu iste godine upisuje prvu godinu na Filozofskom fakultetu Jagelonskog sveučilišta u Krakowu. Nažalost, studij poljske filologije traje samo godinu dana. Počinje Drugi svjetski rat, nacisti okupiraju Poljsku i Krakow. Predavanja na Sveučilištu traju do 6. studenoga 1939. Toga dana nacističke vlasti pozivaju sve profesore na susret. No, umjesto razgovora i dogovora hapse ih i odvode u logor.

Svojih učitelja papa Ivan Pavao II. rado se sjećao. Pogotovo ih je isticao prilikom svojih posjeta domovini. „Osjećam osobni dug zahvalnosti prema poljskoj školi, njezinim učiteljima i odgojiteljima koje pamtim sve do danas i za njih molim. Veliku ulogu u mome životu odigrali su glasoviti profesori, ljudi koji su veličinom svoga duha bogatili moj duh. To što sam dobio u godinama školovanja do danas rađa plodom u mome životu.”

Domagoj Pejić

 

30. "Zašto ne ja!?"

 Svanula je nedjelja, 6.kolovoza 1944. godine, blagdan Preobraženja Gospodnjeg, 'Crna nedjelja', kako su je poslije prozvali Poljaci. U strahu od ustanka u Krakowu, nacisti pokreću veliku akciju hapšenja. Provaljuju u stanove, ulaze u dvorišta i kuće. Toga je dana uhićeno nekoliko tisuća krakovskih muškaraca.

Zvuk vojničkih čizama i glasova odzvanjao je i u jednoj kući uz rijeku Wislu, u naselju Debniki, u Tynieckoj ulici na broju 10. U podrumskom stanu nalazili su se mladi Karol Wojtyla, radnik u tvornici sode i tajni student teologije te Mieczyslaw Kotlarczyk, Karolov prijatelj iz Wadowica i suosnivač Rapsodijskog kazališta. Vani, u grmlju, čučala je Myeczyslawowa supruga, koja je spomenutu dvojicu nešto ranije preklinjala da se sakriju negdje u prostranom dvorištu.

Dvojica prijatelja prestrašeni su čekali da se progonitelji spuste niz stepenice i provale u taj mali i vlažni podrumski stan. No, začudo, nakon što su vojnici pretražili prostorije u prizemlju u podrum nisu ulazili. Napustili su dvorište. Kad je gospođa Kotlarczyk ušla u stan zatekla je Karola kako moli na koljenima. Njen suprug je blijed i nepomičan sjedio za stolom.

Bio je to pretposljednji dan koji je mladi Karol proveo u stanu u kojeg je doselio s ocem još krajem ljeta 1938. godine, nakon mature u Wadowicama i upisa polonistike na Jagelonskom sveučilištu.

Naime, saznavši za raciju nadbiskup Adam Stefan Sapieha odmah je poslao jednog svećenika da potraži Karola i prenese mu poruku da hitno dođe u nadbiskupski dvor. Kada je mladi Wojtyla, pored brojnih vojnih patrola, uspio doći do dvora rečeno mu je da obuče svećeničku reverendu. U slučaju da Gestapo zaustavi mladića nadbiskup Sapieha je bio spreman potvrditi da je to - njegov tajnik. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata samo je u logor Dachau odvedeno tri tisuće svećenika.

"Svakoga sam dana mogao biti odveden u logor; iz kuće, kamenoloma ili tvornice, pokupljen s ulice. Često sam se pitao; toliko mojih vršnjaka je nestajalo, a zašto ne ja!?", kazao je Ivan Pavao II. u lipnju 1987. godine, prilikom trećeg posjeta Poljskoj.

Domagoj Pejić

27. Nemam više nikoga na ovome svijetu

Krakow. Tyniecka ulica br. 10.

Evo nas pred vratima podrumskog stana. Ulazimo u hodnik. S desne strane skromna kuhinja koja je, čini mi se, služila i kao kupaonica. Zastao bih već ovdje no moj mi vodič pokazuje da uđemo u prostoriju s lijeve strane. Stojimo u nekadašnjoj Lolekovoj sobi. Na zidovima fotografije, u lijevom kutu krevet, uz prozor stol, s desne strane velika zidana peć. Ona, siguran sam, nije ovdje bila u vrijeme dvojice podstanara doseljenih iz Wadowica. Oni su imali staru peć koja je teško uspijevala unijeti toplinu u vlažni, hladni i mračni stan. U staklenom stolu Lolekova svjedodžba, slika Jana Tyranowskog, brata Edmunda, slika s prijateljima iz djetinjstva...

Ovdje je, znači, učio za ispite i s prijateljima iz tajnog kazališta uvježbavao predstave. Na ovom je podu klečio i molio one nedjelje dok su nacisti pretraživali prizemlje kuće. Ovdje se odmarao nakon napornog radnog dana u kamenolomu i tvornici sode. Ovdje je čitao djela sv.Ivana od Križa i ostalu teološku i folozofsku literaturu. Ostao bih na ovome mjestu do sutra ali ne mogu. Ne smijem ovog čovjeka zadržavato do unedogled. Jest, posao mu je to ali ipak... Da je oko mene bar više ljudi koji ulaze i izlaze, razgledaju i prolaze, bilo bi mi lakše. Kružio bih satima, izašao bih pa bih se vratio. A ovako ne mogu; moram u razumnom vremenu pogledati i lagano odšetati.

Ulazim u sobu kapetana Karola. Na zidu fotografija s vjenčanja, Lolekova fotografija s prve pričesti i fotografija supruge Emilije s mlađim sinom. U kutu krevet, nasuprot njega skromni ormar s ogledalom…Premda već bolestan od godina, teškog života i surove stvarnosti gospodin Karol se teško razbolio na Božić 1940. Uz redoviti odlazak u kamenolom brigu o domaćinstvu preuzeo je sin. A stariji Karol je većinu vremena provodio u ovoj sobi. Je li u njoj mislio (a sigurno je) na svoju prerarano preminulu suprugu? Ili na sina liječnika koji nije ni dočekao majčine godine? Ili na kćerkicu koja je ovozemaljski zrak disala samo šesnaest sati? Je li toga popodneva bio svjestan da je za njega došao kraj svim mukama i da odlazi Emiliji, Edmundu i Olgi Mariji? A da neizmjerna tuga čeka Loleka...

Kako je posvjedočio kardinal Dziwisz, Ivan Pavao II. često se sjećao toga tužnog događaja; oca je našao u sjedećem položaju, pognute glave, s rukama na stolu. Uz neispijenu šalicu čaja. „Nemam više nikoga na ovome svijetu!”

Križam se i počinjem ‘Oče naš’, ‘Zdravo Mariju i ‘Pokoj vječni’. Molim poluglasno i rastežem riječi ne bih li na takav način zaustavio vrijeme. Moj pratitelj izlazi iz prostorije na čemu sam mu zahvalan. U miru završavam molitvu i s poštovanjem dotičem krevet. Krišom fotografiram sobu tješeći se da ipak ne činim tako veliki grijeh. I baš kad sam spremio mali fotoaparat u đep moj, nazovi vodič, provirio je kroz vrata...

Domagoj Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)

Poziv na zahvalno hodočašće

26. Žrtva mladog liječnika

 „Smrt majke duboko mi se urezala u sjećanje. No još dublji i bolniji trag ostavila je smrt brata Edmunda s kojim sam bio jako povezan. Možda i zbog toga što sam bio zreliji, možda i zbog težih okolnosti u kojima smo živjeli.“ Govorio je tako Ivan Pavao II. o svom jedinom, 14 godina starijem bratu.

Edmund Wojtyla, zaljubljenik u planine, volio je s ocem i bratom pješačiti po Beskidima ili braniti za lokalnu nogometnu momčad. Strast prema planinarenju i nogometu prenio je i na mlađeg brata. A možda i ljubav prema kraljevskom gradu? Naime, mali Karol u Krakow je prvi puta došao s ocem kao desetogodišnji dječak, na bratovu promociju.

Nakon što je kao izvrstan student završio medicinu dr. Edmund Wojtyla se zaposlio u bolnici u Bielskom. Izvrsno prihvaćen od pacijenata i kolega uskoro postaje zamjenik načelnika odjela za infektivne bolesti te se posebno posvećuje malim i mladim bolesnicima. Uz brigu o njihovom tjelesnom zdravlju vodi računa i o njihovim duhovnim potrebama; osniva kazalište mladih pacijenata i time im pomaže da barem na kratko zaborave bolest. Možda je i ta Edmundova aktivnost potaknula mlađeg brata da zavoli kazalište?

Zajedno s ocem mali Karol nedjeljom dolazi bratu u posjet. Vrijeme provode odlazeći u planine (najčešće na planinski vrh Leskowiec), igrajući šah i puno razgovarajući. Ivan Pavao II. poslije je rekao da mu je vrijeme provedeno s bratom bilo najsretnije vrijeme u životu. Dvojica braće dijelila su iste vrijednosti; ljubav prema Bogu, ljudima i prirodi.

Edmund je želio osnovati obitelj. Zaručio se s dvije godine mlađom Jadwigom, kćeri učitelja koja je također odabrala učiteljsko zvanje. Na svoj posljednji izlet u planine zaručnici su otišli u ljeto 1932. godine. Iznenadna smrt dr. Wojtyle, koji se zarazio šarlahom, uništila je sve njihove planove. Edmund je umro u 4. prosinca iste godine, u dobi od 26 godina.

U lokalnom tisku objavljen je tekst 'Smrt liječnika na službenoj dužnosti'. Novine su također objavile i osmrtnicu koju je potpisalo ravnateljstvo bolnice. U njoj je stajalo da je mladi liječnik svoj život položio kao 'žrtvu za dobrobit čovječanstva'. Dr.Wojtyla je pokopan na groblju u Bielskom. Tijelo mu je poslije preneseno u obiteljsku grobnicu na krakovskom groblju Rakowicki.

Jadwiga se nikada nije udala. Do kraja pontifikata, posvjedočili su neki, na stolu pape Ivana Pavla II. nalazio se bratov liječnički stetoskop.

                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na putovanje u Poljsku

23. 'Ime mi je Karol'

Mladi časnik Karol Wojtyla i njegova supruga Emilia nakon vjenčanja neko vrijeme žive u Krakowu. Pojedinosti iz vojne službe poručnika Wojtyle teško je povezati zbog zagubljenih dokumenata. Iz onih koji su ostali i pronađeni teško se može odrediti točan redoslijed njegove vojne karijere. No, sigurno je da im se u kolovozu 1906. rađa sin Edmund. Godine 1913. obitelj seli u Moravsku, u mjesto Drahotuše kod gradića Hranice, u kojem gospodin Karol postaje član vojne regrutne komisije. Slijedi premještaj u Kielc.

                  

Godine 1919. obitelj Wojtyla useljava u stan na drugom katu na adresi Rynek 2 (danas Koscielna 7) u malim Wadowicama. S kuhinjskog prozora kao da su rukom mogli dodirnuti natpis 'Czas ucieka, wiecznosc cieka' (Vrijeme leti, vječnost čeka) ispisan na zidu župne crkve.

U kasnu  jesen iste godine Emilia osjeća da pod srcem nosi novi život. Prošla je 35. godinu, prije tri godine umrla joj je tek rođena kći. Poznati mjesni ginekolog upozorava da je trudnoća veliki problem; ugroženo je zdravlje majke i velika je mogućnost da se dijete ne rodi živo. Da bi spasila sebe liječnik joj savjetuje prekid trudnoće. Život za život!

Edmund je u to vrijeme dječak od 13 godina. Emilija iz vlastitog iskustva zna što znači imati točno toliko godina i ostati bez majke. Svome sinu ne želi takvu sudbinu. U isto vrijeme dobro zna da ona nije ta koja smije oduzeti život nerođenom djetetu. Uz pouzdanje u Boga, podršku muža te uz pomoć drugog liječnika održava trudnoću.

I dok su tog 18.svibnja 1920. godine u župnoj crkvi trajale svibanjske pobožnosti gospođa Emilia je u spomenutom stanu, negdje poslije 17 sati, rodila svoje treće dijete. Mali Karol kršten je u župnoj crkvi 20.lipnja, po rukama vojnog kapelana Franciszeka Zaka. Krsna kuma bila je njegova teta Maria Anna Wiadrowska, majčina sestra. Maleni Karol dobio je krsno ime Jozef, po caru Franji Josipu kojem je kao vojnik služio dječakov otac.

'Rođen sam u Wadowicama. Ime mi je Karol. Da uopće živim trebam zahvaliti majci koja mi je život dala!'

                                                                                              Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

19. 'Pamtiš li, rijeko..?'

Dan je sunčan i topao pa sjedam na klupu na nasipu i pozdravljam tu najdužu poljsku rijeku „Evo me opet i baš me zanima sjećaš li me se uopće?“ A ona, svjesna svoje veličine i moje malenosti, protječe sporo i nekako lijeno, potpuno nezainteresirano. Mogao bih ju zamoliti da mi priča o povijesti ove zemlje i grada, ove ulice i kuće koja mi je tu, preko ceste, nadohvat ruke.

Pitati je sjeća li se kolovoza 1938. godine i dvojice došljaka koji su sa skromnom prtljagom stigli iz Wadowica i uselili u vlažan podrumski stan. Sjeća li se sirena nad ovim gradom tog 1.rujna godine Gospodnje 1939., zvuka avionskih bombi i protuzračne obrane. I jednog mladića koji, tog prvog petka u mjesecu, od katedrale na Wawelu neprestano trči i ulijeće u podrumski stan zabrinut za oca.

Mogu je pitati pamti li mladog studenta koji ujutro izlazi iz dvorišta žureći na fakultet. Ili da mi priča o istom tom mladiću koji iz dvorišta izlazi godinu kasnije, odjeven u istrošeno radničko odijelo i, umjesto desno prema centru grada, u drvenim klompama odlazi lijevo prema Szwedskoj ulici kojom će pohitati prema kamenolomu. Vjerujem da moja prijateljica rijeka pamti i gospodina Karola koji se u ratnom vremenu iz grada vraća s vrećicom krumpira, u to vrijeme glavnom namirnicom siromašnih Krakovljana, i razmišlja u koje vrijeme početi pripremati skromni objed. Da bude topao kad se umorni i gladni sin vrati s posla.

Sjeća se ova rijeka, siguran sam, i 18.veljače 1941.godine kada se mladi Wojtyla zajedno s prijateljicom Marijom Kydrynski, sestrom svog velikog prijatelja Juliusza, vraćao u stan noseći večeru za oca koju je pripremila gospođa Kydrynski. Sjeća se Wisla, vjerujem, i da je nakon nekoliko minuta uspaničen istrčao van i otrčao prema crkvi. I pretpostavljam da je znala i imala sućuti prema mladiću koji je toga predvečerja shvatio da je, izgubivši još jednog člana obitelji, ostao sam na svijetu. I da je te noći plakao bespomoćan i utučen klečeći uz odar mrtvog oca.

                                              Domagoj Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)

Poziv na zahvalno hodočašće

17. 'Moj dom je ovdje, iza mojih leđa'

Premda je cijelu Poljsku smatrao svojom domovinom Karol Wojtyla posebno je bio vezan za Malopoljsko vojvodstvo, kraj u kojem je rođen i u kojem je proveo veliki dio svoga života, dio zemlje gdje se nalaze – kako je često govorio - najljepše planine na svijetu. „Čovjek sam gorštak. Svećenik planinar, biskup planinar, kardinal planinar i konačno Papa planinar!“

Kao papa Ivan Pavao II. svoj je zavičaj i rodne Wadowice posjetio tri puta. U lipnju 1979. godine u propovijedi se, među ostalim, sjetio prijatelja, profesora i svećenika. Slijedeći posjet bio je u kolovozu 1991. godine. A osam godina kasnije, 16. lipnja 1999., rekao je da s poštovanjem  ljubi krstionicu nad kojom je bio primljen u zajednicu Crkve. Potom se pred razdraganim sugrađanima dirljivo prisjetio djetinjstva i mladosti. "Moj dom je uvijek bio ovdje, iza mojih leđa, u Koscielnoj ulici'

Ulice svoga grada Ivan Pavao II. vidio je i trinaest godina kasnije, pri posljednjem posjetu domovini kada je, na povratku u Krakow, helikopterom letio iznad svoga zavičaja.

Došavši nad Wadowice poželio je malo duže razgledati panoramu rodnoga grada. Sjetio se svoje obitelji koja je iz Krakowa došla u Wadowice 1918. godine i živjela od skromne plaće gospodina Karola, vojnog časnika i povremenih krojačkih usluga koje je susjedima pružala gospođa Emilija. U mislima mu je bio i brat Edmund, prijatelji s kojima je igrao nogomet i bio 'Lolek vratar', nastupao u kazalištu i išao u školu.

Sa sjetom je gledao toranj župne crkve u kojoj je kršten 20. lipnja 1920. godine kada je dobio krsno ime Jozef. U istoj je crkvi, devet godina kasnije, primio prvu pričest koja nije bila radosna jer mu je mjesec dana ranije umrla majka. Pogledom je tražio krov škole 'Marcin Wadowita' i pokušao odrediti gdje se nalazi slastičarna u koju je sa svojom školskom ekipom navraćao na 'kremowke' i stoji li još uvijek kuća u kojoj je bio restoran u kojem su on i otac ponekad večerali…

I još jedan pogled na središnji trg za koji mali Karol nije mogao naslutiti da će jednoga dana nositi njegovo ime; doduše, ne ime Karola Wojtyle nego Ivana Pavla II.

Helikopter je tri puta nadletio Wadowice i uputio se prema kraljevskom gradu. Ulice su bile pune ljudi koji su oduševljeno pozdravljali svoga sugrađana pretpostavljajući da najpoznatiji Poljak toga 19. kolovoza 2002. godine posljednji put vidi grad svoga rođenja.

                                                                                                          Domagoj Pejić


                                                  Poziv na zahvalno hodočašće