35. „Sjeti nas se, Vječni Sine Božji!"

„Teško je bilo ostaviti Krakov i Poljsku jer sam rođen na toj zemlji. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Dio je to iz pisma kojim se Ivan Pavao II. obratio svojoj Krakovskoj nadbiskupiji tjedan dana nakon što je izabran za papu. Sa sobom nije mogao ponijeti 'polja posuta cvijećem, planine i doline, rijeke i jezera, drage ljude i kraljevski grad', ali običaje svoje domovine nije ostavio na Visli. Ponio ih je sa sobom u Vatikan. I njegovao ih.

Karol Wojtyla je bio veliki domoljub. Uvijek je rado i ponosno naglašavao da je Poljak no pri tome nije bio isključiv. Ni u Vatikanu nije zaboravio tko je i odakle je došao. Jako je poštovao poljsku tradiciju, posebno slavlje Badnje večeri. Svake godine okupio bi svoje sunarodnjake kojima su posluživana tradicionalna poljska božićna jela. Po običaju, jedno mjesto za stolom je uvijek bilo prazno, tj. rezervirano za neočekivanog gosta. Papa je posebno bio osjetljiv za one ljude koji nemaju svoj dom ili obitelj.

Kako je posvjedočio mons. Stanislaw Dziwisz, njegov osobni tajnik, Karol Wojtyla jako je volio pjevati Božićne pjesme. Govorio je da te pjesme sadrže puno nježne radosti usmjerene prema Božanskom Djetetu koje je na svijet došlo u Svetoj noći. Godine 1982. odlučio je da se na Trgu sv. Petra u Vatikanu prvi puta postave jaslice i božićno drvo. Da bi ga, među ostalim, podsjećali na običaje njegovog zavičaja,

I svoj posljednji Urbi et Orbi iskoristio je da se, na materinjem jeziku, obrati hodočasnicima iz Poljske. „Grlim sve svoje sunarodnjake i želim da Kristovo svjetlo obasja tamu svakodnevice a da vjera u Njegovu ljubav svima bude izvor radosti, mira i sreće. Sretan Božić!”

A koji sat ranije, predvodeći misu polnoćku, poručio je: „Sjeti nas se, Vječni Sine Božji. Cijelo čovječanstvo, koje prolazi tolike kušnje i poteškoće, treba Te! Ostani s nama, Kruše živi koji si s Neba sišao radi našeg spasenja. Ostani s nama zauvijek!”

                                                                                                Domagoj Pejić

                                                                                            

27. Nemam više nikoga na ovome svijetu

Krakow. Tyniecka ulica br. 10.

Evo nas pred vratima podrumskog stana. Ulazimo u hodnik. S desne strane skromna kuhinja koja je, čini mi se, služila i kao kupaonica. Zastao bih već ovdje no moj mi vodič pokazuje da uđemo u prostoriju s lijeve strane. Stojimo u nekadašnjoj Lolekovoj sobi. Na zidovima fotografije, u lijevom kutu krevet, uz prozor stol, s desne strane velika zidana peć. Ona, siguran sam, nije ovdje bila u vrijeme dvojice podstanara doseljenih iz Wadowica. Oni su imali staru peć koja je teško uspijevala unijeti toplinu u vlažni, hladni i mračni stan. U staklenom stolu Lolekova svjedodžba, slika Jana Tyranowskog, brata Edmunda, slika s prijateljima iz djetinjstva...

Ovdje je, znači, učio za ispite i s prijateljima iz tajnog kazališta uvježbavao predstave. Na ovom je podu klečio i molio one nedjelje dok su nacisti pretraživali prizemlje kuće. Ovdje se odmarao nakon napornog radnog dana u kamenolomu i tvornici sode. Ovdje je čitao djela sv.Ivana od Križa i ostalu teološku i folozofsku literaturu. Ostao bih na ovome mjestu do sutra ali ne mogu. Ne smijem ovog čovjeka zadržavato do unedogled. Jest, posao mu je to ali ipak... Da je oko mene bar više ljudi koji ulaze i izlaze, razgledaju i prolaze, bilo bi mi lakše. Kružio bih satima, izašao bih pa bih se vratio. A ovako ne mogu; moram u razumnom vremenu pogledati i lagano odšetati.

Ulazim u sobu kapetana Karola. Na zidu fotografija s vjenčanja, Lolekova fotografija s prve pričesti i fotografija supruge Emilije s mlađim sinom. U kutu krevet, nasuprot njega skromni ormar s ogledalom…Premda već bolestan od godina, teškog života i surove stvarnosti gospodin Karol se teško razbolio na Božić 1940. Uz redoviti odlazak u kamenolom brigu o domaćinstvu preuzeo je sin. A stariji Karol je većinu vremena provodio u ovoj sobi. Je li u njoj mislio (a sigurno je) na svoju prerarano preminulu suprugu? Ili na sina liječnika koji nije ni dočekao majčine godine? Ili na kćerkicu koja je ovozemaljski zrak disala samo šesnaest sati? Je li toga popodneva bio svjestan da je za njega došao kraj svim mukama i da odlazi Emiliji, Edmundu i Olgi Mariji? A da neizmjerna tuga čeka Loleka...

Kako je posvjedočio kardinal Dziwisz, Ivan Pavao II. često se sjećao toga tužnog događaja; oca je našao u sjedećem položaju, pognute glave, s rukama na stolu. Uz neispijenu šalicu čaja. „Nemam više nikoga na ovome svijetu!”

Križam se i počinjem ‘Oče naš’, ‘Zdravo Mariju i ‘Pokoj vječni’. Molim poluglasno i rastežem riječi ne bih li na takav način zaustavio vrijeme. Moj pratitelj izlazi iz prostorije na čemu sam mu zahvalan. U miru završavam molitvu i s poštovanjem dotičem krevet. Krišom fotografiram sobu tješeći se da ipak ne činim tako veliki grijeh. I baš kad sam spremio mali fotoaparat u đep moj, nazovi vodič, provirio je kroz vrata...

Domagoj Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)

Poziv na zahvalno hodočašće

21. 'Svetac odmah!'

Toga petka, 8. travnja 2005. godine, Ivan Pavao II. je na sebi svojstven, veličanstven način, ponovno ujedinio sve one koje je okupljao tijekom 26 i pol godina svoga pontifikata. Promet rimskim ulicama bio je zaustavljen, poslovni prostori zatvoreni a sve sportske i kulturne manifestacije otkazane. Prema nekim procjenama misu i obrede ukopa u Rimu je pratilo oko 3 milijuna ljudi, okupljenih na vatikanskom trgu te uz 27 velikih video zidova postavljenih na brojnim gradskim trgovima.

Pogrebni obredi, zatvoreni za javnost, počeli su u bazilici prije mise. Nakon čitanja životopisa lice pokojnog Pape bijelom su svilom prekrili njegov osobni tajnik mons. Stanislaw Dziwisz i ravnatelj Papinskih bogoslužnih obreda mons. Piero Marini. Točno u 10 sati, praćeni pljeskom stotina tisuća okupljenih ispred vatikanske bazilike, dvanaestorica nosača iznijeli su pred oltar lijes od čempresa na koji je položen Evanđelistar. U trenutku početka obreda s brojnih katoličkih crkava diljem svijeta oglasila su se zvona.

Misu oproštaja predvodio je dekan kardinalskoga zbora Joseph Ratzinger u zajedništvu sa 160 kardinala i patrijarha Istočnih Crkava. Posljednji ispraćaj okupio je 15 kraljeva, kraljica, prinčeva i velikih vojvoda, 44 predsjednika i 25 premijera. Misi i obredima prisustvovali su i predstavnici Pravoslavne crkve i protestantskih Crkava, židovske i islamske zajednice, budista, hinduista i sikha.

„Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa sada stoji na prozoru Očeve kuće, da nas vidi i blagoslivlja. Da, blagoslovi nas, Sveti Oče. Povjeravamo tvoju dragu dušu Majci Božjoj, tvojoj Majci, koja te vodila svakoga dana i koja će te sada voditi u vječnu slavu svojega Sina, Isusa Krista, našega Gospodina“, kazao je u propovijedi kardinal Ratzinger.

Na kraju mise nosači su podigli lijes na ramena i polako ga nosili prema ulazu u baziliku sv.Petra. Zbor je pjevao 'Magnificat', svečano i tužno je zvonilo zvono. Papini domari zaustavili su se i okrenuli lijes prema vatikanskom trgu. Bilo je to posljednje, nijemo obraćanje, posljednji ovozemaljski blagoslov Ivana Pavla II. 'gradu i svijetu'. Ispraćen je sa suzama u očima, ali bez očaja, uz pljesak i poklike 'Svetac odmah!'.

                                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

15. Pismo iz Vatikana

Počela je 2005.godina. Bilo je jasno da će Ivan Pavao II. uskoro krenuti prema Domu Očevu. Poželio sam mu poslati svoj hodočasnički dnevnik 'Hvala, Sveti Oče'. "Odnesi ga u nuncijaturu pa će ga oni dostaviti diplomatskim putem", neuvjerljivo su me savjetovali prijatelji.

Nisam ih, naravno, poslušao. Ali nisam imao ni neko puno bolje rješenje. Otišao sam do pošte u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici, potpisao svoj dnevnik, s papirića prepisao tri rečenice na poljskom jeziku te na žutu kovertu ispisao doslovce četiri riječi; mons. Stanislaw Dziwisz, Vatican.

Pozadi je, reda radi, stajalo tko šalje...

Prolazili su dani. A onda je 2.veljače Tiskovni ured Svete Stolice priopćio da se papino stanje  zakompliciralo te da je prošle noći hitno prevezen u polikliniku 'Agostino Gemelli'. “Sveti Otac se nalazi u svojoj bolničkoj sobi na desetom katu", stajalo je u priopćenju.

U razgovoru s novinarima vatikanski glasnogovornik dr. Joaquin Navarro-Valls pojasnio je da je papa nekoliko dana ranije pokazivao simptome gripe. Odgođene su planirane audijencije te mu je 31.siječnja svečano uručen 'Annuario Pontificio'. Nitko nije spomenuo jednu knjigu iz Hrvatske. Nisam bio razočaran. Ta što je moj hodočasnički dnevnik prema vatikanskom godišnjaku.

Rijetki su tada znali da je ta bolnica bila njegovo prvo odredište izvan Vatikana. Naime, 17.listopada 1978. godine, dan nakon izbora za papu, pronašao je malo slobodnog vremena i, na čuđenje garde na brončanim vratima, otišao u spomenutu bolnicu kako bi barem kratko bio uz svoga paraliziranog prijatelja mons. Andrzeja Mariu Deskura. Mons. Deskur tri dana ranije doživio je moždani udar.

Već sam pomalo bio zaboravio na žutu kovertu iz Jurišićeve.  A onda me je sredinom veljače na porti HKR-a dočekalo pismo. Posta Vaticana. 'Drogi Panie...' Papin tajnik mons. Stanislaw Dziwisz napisao je da je pošiljka stigla. Kardinalovo pismo je datirano 29. siječnja 2005.

Sumnjam da je bolesnom papi bilo do listanja moga dnevnika. Vjerojatno ga nije ni vidio. A možda i je? Bilo kako bilo, još uvijek je lijepo pročitati da 'Sveti Otac zahvaljuje za hodočašće, za potpis, blagoslivlja i želi sretnu Novu 2005. godinu'.

                                                                                              Domagoj Pejić