36. "Zovi me Lolek, kao i prije"

 

Upoznali su se kao djeca na gradskoj tržnici u Wadowicama. Karol Wojtyla, sin vojnog časnika, i Jerzy Kluger, sin uglednog odvjetnika, gradskog vijećnika i predsjednika lokalne Židovske zajednice. Pohađali su istu osnovnu školu i istu gimnaziju, posjećivali se u obiteljima i puno vremena provodili u bavljenju sportskim aktivnostima.

Nakon mature životni putevi im se razdvajaju. Karol počinje studirati u Krakowu, Jerzy u Warszawi. Početkom Drugog svjetskog rata Jerzy bježi na istok gdje je uhićen i odveden u sovjetski radni logor. Majka i sestra, koje su ostale u Wadowicama, stradavaju u Auschwitzu. Dvojica prijatelja gube svaki kontakt.

Jerzy ratuje na strani saveznika, u tzv. Andersovoj brigadi, među ostalim i u slavnoj bitci kod Monte Cassina. Studira u Engleskoj i ženi Irenu, katolkinju iz Irske. Žive u Rimu i krste svoje dvije kćeri. A onda Jerzy čita o poljskom nadbiskupu Wojtyli koji sudjeluje na Drugom vatikanskom saboru. Odlazi u poljski institut u Rimu, ostavlja poruku i svoj broj. "Ako taj Wojtyla i je moj prijatelj iz djetinjstva, sigurno se neće javiti", razmišlja.

Istog dana zazvonio mu je telefon. "Jesam li dobio Jerzya Klugera?", čuo je Wojtylin glas.

Susreli su se iste večeri, nakon 25 godina. Kad se Jerzy nadbiskupu obratio s 'Ekselencijo' ovaj mu je rekao "Zovi me Lolek, kao i uvijek". I nakon Wojtylinog izbora za papu nastavili su se viđati i surađivati u vezi poboljšanja katoličko – židovskih odnosa. "Da nas je Karol volio dokazuje činjenica da je krstio našu unuku, pričestio je i vjenčao", posvjedočila je jednom prigodom gospođa Kluger.

A onda je najavljeno da će u Wadowicama, na mjestu u ratu srušene sinagoge, biti postavljena spomen ploča. U znak solidarnosti i duhovne povezanosti s tim događajem Ivan Pavao II.je napisao osobno pismo koje je u Wadowice ponio upravo Jerzy Kluger. I u grad svoga djetinjstva i mladosti kročio nakon punih 50 godina.

                                                                                                        Domagoj Pejić

                                                                                                        

35. „Sjeti nas se, Vječni Sine Božji!"

„Teško je bilo ostaviti Krakov i Poljsku jer sam rođen na toj zemlji. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Dio je to iz pisma kojim se Ivan Pavao II. obratio svojoj Krakovskoj nadbiskupiji tjedan dana nakon što je izabran za papu. Sa sobom nije mogao ponijeti 'polja posuta cvijećem, planine i doline, rijeke i jezera, drage ljude i kraljevski grad', ali običaje svoje domovine nije ostavio na Visli. Ponio ih je sa sobom u Vatikan. I njegovao ih.

Karol Wojtyla je bio veliki domoljub. Uvijek je rado i ponosno naglašavao da je Poljak no pri tome nije bio isključiv. Ni u Vatikanu nije zaboravio tko je i odakle je došao. Jako je poštovao poljsku tradiciju, posebno slavlje Badnje večeri. Svake godine okupio bi svoje sunarodnjake kojima su posluživana tradicionalna poljska božićna jela. Po običaju, jedno mjesto za stolom je uvijek bilo prazno, tj. rezervirano za neočekivanog gosta. Papa je posebno bio osjetljiv za one ljude koji nemaju svoj dom ili obitelj.

Kako je posvjedočio mons. Stanislaw Dziwisz, njegov osobni tajnik, Karol Wojtyla jako je volio pjevati Božićne pjesme. Govorio je da te pjesme sadrže puno nježne radosti usmjerene prema Božanskom Djetetu koje je na svijet došlo u Svetoj noći. Godine 1982. odlučio je da se na Trgu sv. Petra u Vatikanu prvi puta postave jaslice i božićno drvo. Da bi ga, među ostalim, podsjećali na običaje njegovog zavičaja,

I svoj posljednji Urbi et Orbi iskoristio je da se, na materinjem jeziku, obrati hodočasnicima iz Poljske. „Grlim sve svoje sunarodnjake i želim da Kristovo svjetlo obasja tamu svakodnevice a da vjera u Njegovu ljubav svima bude izvor radosti, mira i sreće. Sretan Božić!”

A koji sat ranije, predvodeći misu polnoćku, poručio je: „Sjeti nas se, Vječni Sine Božji. Cijelo čovječanstvo, koje prolazi tolike kušnje i poteškoće, treba Te! Ostani s nama, Kruše živi koji si s Neba sišao radi našeg spasenja. Ostani s nama zauvijek!”

                                                                                                Domagoj Pejić

                                                                                            

30. "Zašto ne ja!?"

 Svanula je nedjelja, 6.kolovoza 1944. godine, blagdan Preobraženja Gospodnjeg, 'Crna nedjelja', kako su je poslije prozvali Poljaci. U strahu od ustanka u Krakowu, nacisti pokreću veliku akciju hapšenja. Provaljuju u stanove, ulaze u dvorišta i kuće. Toga je dana uhićeno nekoliko tisuća krakovskih muškaraca.

Zvuk vojničkih čizama i glasova odzvanjao je i u jednoj kući uz rijeku Wislu, u naselju Debniki, u Tynieckoj ulici na broju 10. U podrumskom stanu nalazili su se mladi Karol Wojtyla, radnik u tvornici sode i tajni student teologije te Mieczyslaw Kotlarczyk, Karolov prijatelj iz Wadowica i suosnivač Rapsodijskog kazališta. Vani, u grmlju, čučala je Myeczyslawowa supruga, koja je spomenutu dvojicu nešto ranije preklinjala da se sakriju negdje u prostranom dvorištu.

Dvojica prijatelja prestrašeni su čekali da se progonitelji spuste niz stepenice i provale u taj mali i vlažni podrumski stan. No, začudo, nakon što su vojnici pretražili prostorije u prizemlju u podrum nisu ulazili. Napustili su dvorište. Kad je gospođa Kotlarczyk ušla u stan zatekla je Karola kako moli na koljenima. Njen suprug je blijed i nepomičan sjedio za stolom.

Bio je to pretposljednji dan koji je mladi Karol proveo u stanu u kojeg je doselio s ocem još krajem ljeta 1938. godine, nakon mature u Wadowicama i upisa polonistike na Jagelonskom sveučilištu.

Naime, saznavši za raciju nadbiskup Adam Stefan Sapieha odmah je poslao jednog svećenika da potraži Karola i prenese mu poruku da hitno dođe u nadbiskupski dvor. Kada je mladi Wojtyla, pored brojnih vojnih patrola, uspio doći do dvora rečeno mu je da obuče svećeničku reverendu. U slučaju da Gestapo zaustavi mladića nadbiskup Sapieha je bio spreman potvrditi da je to - njegov tajnik. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata samo je u logor Dachau odvedeno tri tisuće svećenika.

"Svakoga sam dana mogao biti odveden u logor; iz kuće, kamenoloma ili tvornice, pokupljen s ulice. Često sam se pitao; toliko mojih vršnjaka je nestajalo, a zašto ne ja!?", kazao je Ivan Pavao II. u lipnju 1987. godine, prilikom trećeg posjeta Poljskoj.

Domagoj Pejić

11. 'Prihvati, o Majko Kristova, ovaj krik...'

Završavala je Sveta Godina Otkupljenja. Hladni rat između dva svjetska bloka dosegao je vrhunac. Tisuće i tisuće međukontinentalnih raketa s nuklearnim bojevim glavama bile su u pripravnosti i mogle su kuglu zemaljsku doslovno pretvoriti u prah i pepeo. Svijet je za tu opasnost saznao kasnije.

No, jedan čovjek bio je svjestan dramatične situacije.

Na blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije, 25. ožujka  1984.godine, na Trgu Sv.Petra u Vatikanu pred kipom Majke Božje Fatimske papa Ivan Pavao II. posvetio je svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu. Drhtavim glasom zamolio je 'Majku ljudi i naroda da prihvati vapaj upućen Njenom Srcu te da ljubavlju Majke i Sluškinje Gospodnje zagrli cijeli ljudski svijet'. Također je zamolio Njeno Bezgrešno Srce 'da pomogne pobijediti prijetnju zla koje je tako lako ukorijenjeno u srce današnjeg čovjeka'. Molitvu je završio riječima:

"Od gladi i rata, oslobodi nas.

Od nuklearnog rata, od nesaglediva samouništenja,
od svake vrste rata, oslobodi nas..
Od grijeha protiv ljudskog života već od njegova začeća, oslobodi nas.
Od mržnje i poniženja dostojanstva sinova Božjih, oslobodi nas.
Prihvati, o Majko Kristova, ovaj krik pun trpljenja svih ljudi!"

Kraljica Neba i zemlje očito je čula taj vapaj. I ne samo čula...

U knjizi 'Tajne Karola Wojtyle' autora Antonia Soccia (za hrvatsko izdanje: Naklada Benedikta, Zagreb, travanj 2012) stoji slijedeće:

"Sestra Lucija, posljednja fatimska vidjelica, potvrdila je da je posveta iz 1984.otklonila atomski rat, koji bi izbio godine 1985, Poznato je da se Majka Božja ukazivala sestri Luciji i da je službeno imala viđenje 1984.godine zato što ga je objavio sam kardinal Bertone. Tada je Majka Božja govorila Luciji o toj posveti iz čega je vidljivo kako je vidjelica shvatila da je posveta otklonila nuklearni rat".

Njegovo trajno opredjeljenje za mir izviralo je iz osobnog iskustva i bilo je primjer velike brige za svakog čovjeka. Njegov jasni glas uporno je ponavljao da se oružanim sukobom ne mogu regulirati odnosi među državama, da rat neće riješiti probleme već će ih samo umnožiti a posljedice će najviše osjetiti oni najslabiji.

Tri godine ranije Ivan Pavao II. posjetio je Japan i u Hirošimi rekao da 'ljubav i dijeljenje nisu neki daleki ideali nego put za trajni mir, Božji mir'. Potom je upozorio: „Rat je djelo čovjeka. Rat je uništavanje ljudskog života. Rat je smrt!“ A onda je zavapio: „O Bože, čuj moj glas i udijeli svijetu svoj mir!“

                                                                                        

                                                                                         Domagoj Pejić

9. 'Nepokolebivi knez'

Kao bogoslov, Karol Wojtyla živio je uz krakovskog nadbiskupa Adama Stefana Sapiehu. Nazivao ga je 'nepokolebivim knezom' zbog njegovog plemićkog podrijetla i hrabrog držanja u izuzetno teškim vremenima za poljski narod.

Sapeha je rođen u aristokratskoj obitelji. Uz brojne životne pogodnosti koje su mu se nudile ipak je odabrao svećeničko zvanje. Nije bio istaknuti teolog ni karizmatični govornik ali je bio izvrstan organizator. Skroman, samozatajan, suosjećajan i ljubazan, nadasve samosvjestan, u određenim situacijama izuzetno tvrdoglav i nepopustljiv. Tijekom pontifikata Pija XI. nije mu dodijeljen kardinalski šešir kao što je to učinjeno dvojici njegovih prethodnika. Naime Achille Ratti, budući papa Pio XI., nakon Prvog svjetskog rata kao nuncij je djelovao u Poljskoj i tu su se sukobile dvije jake osobnosti – Ratti i Sapieha.

Uoči Drugog svjetskog rata nadbiskup Sapieha napisao je pismo papi u kojem je zbog navršenih godina zatražio umirovljenje. No, Pio XI. umire prije nego što pismo stiže u Vatikan. Tako Sapieha i dalje ostaje na stolici krakovskih nadbiskupa te postaje oslonac poljskom narodu tijekom nacističke strahovlade. Njegova veličina posebno se pokazala jer je neumorno branio prava svakog čovjeka. Pogotovo se zalagao za progonjene Židove.

Jednom je prilikom na večeru primio nacističkog guvernera Hansa Franka nakon što je ovaj to uporno zahtijevao. Gostu je poslužen stari kruh, pekmez od šećerne repe i cikle te imitacija kave. Mons.Sapieha pojasnio je da je to jedino što se na bonove moglo nabaviti u Krakowu. Dodao je da nije mogao riskirati da netko od njegovih podređenih bude uhićen tražeći bolju hranu na crnom tržištu. Frank više nije inzistirao na sličnom druženju.

Od dvojice muškaraca koji su sjedili za stolom jedan je osuđen i pogubljen vješanjem u listopadu 1946.godine. Drugi je osam mjeseci ranije kreiran u kardinala. Po povratku iz Rima dočekali su ga bogoslovi i na rukama odnijeli do bazilike Mariacka. Dok je Sapieha bio živ komunisti se nisu usudili ući u krakovsku kuriju i hapsiti svećenike. Učinili su to nakon njegove smrti 23.srpnja 1951.godine. Procjenjuje se da je ovog, kako su ga još nazivali, nekrunjenog kralja Poljske na vječni počinak ispratilo 100 tisuća njegovih sunarodnjaka.

Mladom Karolu ovaj je niski čovjek čelične volje bio pedagog i duhovni otac. Prvi put su se sreli kada je nadbiskup posjetio Wadowice. Gimnazijalac Karol izrekao mu je dobrodošlicu. Nakon pozdravnog govora nadbiskup je pitao za što će se taj mladić odlučiti nakon mature. „Upisat će poljsku filologiju“, odgovorio je vjeroučitelj. „Šteta što se nije odlučio za teologiju“, uzvratio je visoki gost ne sluteći da će kroz koju godinu njih dvojica živjeti pod istim krovom.

Za vrijeme studija bogoslov Wojtyla zamolio je svog nadbiskupa da mu dopusti napuštanje sjemeništa i prelazak među karmelićanske redovnike. Sapieha mu je kratko odgovorio: "Najprije završi ono što si započeo".

                                                                                              Domagoj Pejić

8. Trebao je to biti grad bez Boga

Naselje nazvano Nowa Huta ili 'Nova Čeličana' vlasti su počele graditi 1949.godine tijekom industrijalizacije Poljske, na plodnim njivama triju sela koja su svojim proizvodima hranila obližnji Krakow. Pojedine zgrade imale su i više stotina stanova. U naselju nije bilo predviđeno mjesto za crkvu. Trebao je to biti glavni projekt socijalističke izgradnje, budući grad radničke klase, grad za novog čovjeka, suprotnost Krakowu s brojnim crkvama.

Kratko rečeno, trebao je to biti grad bez Boga.

Nedostatak bogoslužnog prostora ubrzo se osjetio u širenju poroka i depresivnog stanja. Bio je to izazov za Crkvu no pastoralna skrb bez župe bila je teško izvediva. Nadbiskup Eugeniusz Baziak bio je star i bolestan pa je njegov pomoćni biskup Karol Wojtyla, najmlađi poljski biskup, preuzeo inicijativu u izgradnji crkve.

Biskup Wojtyla dobro je poznavao svijet fizičkog rada. Tijekom nacističke okupacije Poljske četiri godine radio je u najtežim uvjetima; godinu dana u kamenolomu Zakrzowek i tri godine u tvornici Solway. Bio je to jedan od razloga zašto je nadbiskup Baziak inzistirao da Wojtyla bude pomoćni biskup.

Wojtyla je pred nadležne stavio legitimne zahtjeve vjerničke zajednice; želimo imati crkvu u koju ćemo ići na misu, u kojoj ćemo se vjenčavati i krstiti našu djecu. Vasti su pristale na izgradnju. U međuvremenu se župni život koncentrirao oko skromnog križa postavljenog u središtu naselja. Kada je režim povukao odluku o gradnji crkve i u travnju 1960. godine odlučio ukloniti križ došlo je do velike pobune stanovništva. Tijekom nereda policija je koristila oružje pa je, uz mnoštvo uhićenih, bilo i ozlijeđenih.

Nakon dugotrajnih pregovora i borbe u kojoj je Wojtyla, snažno podržan od radnika, morao paziti da rješavajući jedan problem ne izazove drugi, komunistički režim je konačno popustio i u listopadu 1967.godine izdao dozvolu. Nekoliko stotina metara dalje od spomenutog križa počela je izgradnja crkve Majke Božje Kraljice Poljske, popularno nazvane 'Gospodinova arka'. Kamen temeljac uzet je iz vatikanske bazilike svetog Petra i osobno ga je darovao papa Pavao VI. Poljski vjernici pozvani su da učine simboličku gestu i pojedinačno donesu jedan kamen, Oko 2 milijuna kamenčića ugrađeno je u vanjski zid tog Božjeg hrama.

Biskup je u međuvremenu postao nadbiskup. No i dalje je redovito posjećivao gradilište na kojem je slavio mise polnoćke, ne vodeći računa o niskim temperaturama. Crkva je posvećena u svibnju 1977. godine. "Ovo nije grad ljudi koji nikome ne pripadaju, Ovo je grad djece Božje", rekao je u propovijedi.

Tijekom prvog hodočašća u Poljsku Ivan Pavao II. želio je posjetiti Nowu Hutu. Vlasti su odobrile samo posjet obližnjoj cistercitskoj opatiji u Mogili. Pred oduševljenim mnoštvom vjernika (i onih manje sretnih koji su tu bili po službenoj, državnoj dužnosti) papa je te subote 9. lipnja 1979.godine poručio: "Ne može se odvojiti križ od ljudskog rada. Ne može se odvojiti Krista od čovjeka radnika".

                                                                                                                     Domagoj Pejić

5. 'Zaustavite Wojtylu'

Karol Wojtyla za svećenika je zaređen 1. studenog 1946. godine, u rano jutro svetkovine Svih svetih, po rukama nadbiskupa Adama Stefana Sapiehe. Obredu ređenja, održanom u privatnoj kapelici krakovskih nadbiskupa, nazočilo je nekoliko rođaka i prijatelja mladog svećenika. Svoju prvu misu slavio je sutradan, na Dušni dan, u kripti Svetog Leonarda u katedrali na krakovskom brežuljku Wawel. Okružen grobovima poljskih kraljeva želio je izraziti posebnu duhovnu povezanost sa svim velikanima koji počivaju u podnožju drevne katedrale.

Zbog brzog napretka u službi, ali i omiljenosti među vjernicima, mladi svećenik je od samog početka bio zanimljiv komunističkim tajnim službama. Od 1949. godine stavljen je pod stalni nadzor. Pogotovo je sustavno praćen od 1964. godine kada je postao nadbiskup.

U siječnju 1978. godine poljske tajne službe sastavile su dokument u kojem je razrađen plan kako zaustaviti krakovskog nadbiskupa Wojtylu i moguće mu dodjeljivanje naslova primasa Poljske jednog dana kada umre kardinal Stefan Wyszynski. Između ostaloga, Wojtylu se željelo izolirati i oslabiti njegov ogroman utjecaj u intelektualnim krugovima te poduprijeti proces osamostaljenja biskupija Katowice i Przemysl od krakovske nadbiskupije.

Željeli su ga zavaditi i s primasom Stefanom Wyszynskim. Karol Wojtyla gajio je prema kardinalu Wyszynskom veliko poštovanje i odanost, što je i javno pokazivao. Bio je uz njega na svim velikim slavljima, ali uvijek u pozadini, u drugom planu. Nakon što ih nisu uspjeli zavaditi, komunisti su promijenili taktiku. Kardinal Wyszynski tri je godine proveo u zatvoru u koji je otišao samo sa svojim časoslovom. „Siromašan sam došao, siromašan i odlazim“, kazao je prije odlaska u tamnicu. I odjednom je Wyszynski, do prije nekoliko godina prozivan narodnim neprijateljem, prema komunističkoj taktici proglašen zaštitnikom nacionalnih interesa. Nadbiskup Wojtyla optužen je da je internacionalac s malo sluha i razumijevanja za stanje u Poljskoj.

Čudno, ali istinito; komunistička partija Poljske također je zaslužna što je za novog papu izabran njihov zemljak. Naime, poljski partijski dužnosnici davali su svoj pristanak i odobravali kandidate koji su trebali biti ređeni za nadbiskupa. Tadašnji partijski sekretar Zenon Kliszko odbio je sve kandidate koje je primas Wyszynski predložio za nasljednika krakovskog nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Vlasti su odobrile mladog biskupa Wojtylu jer su u njemu – vjerojatno - vidjele čovjeka dijaloga, zainteresiranog za znanost, kulturu i umjetnost koji vjernicima govori o ljubavi i molitvi. Možda je i njegova mladost bila presudna jer su mislili da će njime lako manipulirati i suprotstaviti ga čvrstom i nepopustljivom Wyszynskom.

No, bolji poznavatelji Karola Wojtyle mogli su naslutiti da s njim nije moguće manipulirati. Bio je čovjek jasne vizije, pošten i izuzetno uporan u svemu što je činio. Ponizan, ali s bljeskom u očima, branio je ljudska i vjerska prava i slobode svake osobe te jasnim glasom propovijedao Evanđelje.

"Mnoge nevolje ima pravednik ali ga Gospodin izbavlja" (Ps 34)

                                                                                              Domagoj Pejić

x

4. 'Ne bojte se!'

U nedjelju, 22. listopada 1978. Ivan Pavao II. slavio je svečani Te Deum i predstavljao se svijetu. Dok je sjedio na prijestolju prilazili su mu kardinali i iskazivali počast. Dirljiv je bio susret dvojice prijatelja; Wyszynskog i Wojtyle. Kada mu je pristupio i pred njega kleknuo stari i zaslužni poljski primas, Ivan Pavao II. je ustao, pridigao ga i zagrlio. Ta dirljiva scena ovjekovječena je u obliku spomenika u dvorištu Katoličkog sveučilišta u Lublinu. Podsjetnik je to na dvojicu velikih Poljaka koji su svojim autoritetom poljskom narodu ulijevali nadu i snagu da je moguće raskinuti okove koje im je nametnuo nehumani režim.

 „Danas novi biskup Rima svečano započinje svoju službu i poslanje Petra. U ovom gradu Petar je dovršio i ispunio zadaću koju mu je povjerio Gospodin. Rim je Petrovo sjedište. Danas novi biskup ulazi na Petrovu rimsku katedru, pun strepnje, svjestan svoje nedostojnosti. Na Petrovu stolicu danas dolazi biskup koji nije Rimljanin. Biskup koji je sin poljski.“ 

 Na kraju mise prekršio je protokol i spustio se stepenicama. Čvrsto je stisnuo svoj pastirski štap s raspelom, podigao ga i njime blagoslovio narod. Kao da je pozivao vjernike cijeloga svijeta da se ujedine oko križa. 

 Ne zna se što bi se dogodilo da je toga listopada 1978. godine izabran neki drugi papa. No, sa sigurnošću se može reći da je pontifikat Ivana Pavla II. promijenio tijek svjetske povijesti te je jedan od najvažnijih u dvijetisućljetnoj povijesti kršćanstva. Došao je na čelo Crkve krajem drugog tisućljeća, u vremenu u kojem je u svijetu još uvijek bilo puno straha. Karol Wojtyla je znao kako strah djeluje na ljude. Svi totalitarni režimi opstajali su na strahu i teroru, a novi je papa na svojoj koži iskusio i nacizam i komunizam. U svojoj viziji vidio je sretnog čovjeka u svom dostojanstvu. Stoga je u svako vrijeme i na svakom mjestu govorio da svi imaju pravo na slobodu, ljudska i vjerska prava te na slobodu savjesti. 

 „Ne bojte se jer istina je u vama!“ Oslobađao je od straha i to je bilo jedno od njegovih najjačih oružja. Ako je riječ 'oružje' uopće prilično spomenuti uz ime i prezime Karola Wojtyle.

 Mladi i energični papa svijetu je išao u susret i, oslanjajući se na evanđeoska načela, pružao mu ruku. Ništa ga nije moglo zaustaviti; ni poteškoće, ni najopasnija mjesta, ni najkritičnije situacije ni najveći rizici, ni bolest. Pomagao je narodima da postanu svjesni sebe, liječio im rane, podsjećao na njihove velikane i svece, zvonio na uzbunu, opominjao, izazivao, unosio nemir, okupljao, poticao, pokretao, oduševljavao, utirao putove Evanđelju… 

 Pontifikat Ivana Pavla II. potvrđuje da Bog svojoj Crkvi u izuzetno teškim vremenima daje velike pastire. Tako je Ivan Pavao II. više od 26 godina bio u službi Crkve i svijeta. Podigao je entuzijazam i optimizam. U središtu njegova poslanja bio je Isus Krist, kojega je dostojno predstavljao na zemlji. 

 „Ne bojte se! Otvorite, upravo raskrilite vrata Kristu! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“ Ove riječi Ivan Pavao II. uporno je ponavljao nešto više od dva i pol desetljeća. Isprva snažnim i jasnim, a onda sve slabijim i nerazgovjetnijim glasom.

                                                                                          Domagoj Pejić

2. Brat naroda

Početkom listopada 1978. krakowski nadbiskup Karol Wojtyla otputovao je na konklave u Vječni Grad. Kardinal Wojtyla, strastveni planinar, bio je na odmoru u poljskim planinama kada je stigla vijest o smrti Pavla VI. Za smrt Ivana Pavla I. čuo je za vrijeme doručka u Nadbiskupskom dvoru. Bio je vidno potresen. Predvodeći misu zadušnicu u krakovskoj bazilici Mariacka kazao je da nitko ne zna što ta smrt znači za Petrovu Stolicu te što Krist time želi reći Crkvi i svijetu. 

No, oni koji su ga poznavali uočili su nemir na njegovu licu. 

Po Wojtylinom dolasku u Rim jedan talijanski fotograf napravio je čitav niz njegovih fotografija. Nadbiskup je bio pomalo zbunjen i u šali upitao: „Zašto me toliko fotografirate? Ne mislite valjda da bih ja mogao biti novi Papa!?“ Dotični je fotograf, očito, napravio dobar posao. I imao dobar predosjećaj. Za razliku od velike većine talijanskih medija koji, raspravljajući o mogućim rezultatima konklava, nisu primjećivali kardinala Wojtylu. Možda i zbog toga jer je bilo nepojmljivo da nakon 455 godina na Petrovu stolicu dođe papa koji nije Talijan.

Nakon što je dva tjedna kasnije izabran za poglavara Katoličke Crkve u pismu upućenom vjernicima svoje nadbiskupije stajalo je: „Vjerujte mi, odlazeći u Rim najviše sam se želio vratiti u svoju dragu nadbiskupiju i svoju domovinu. Teško je bilo ostaviti Krakow i Poljsku jer sam rođen tu, na toj zemlji. Sve to nosim u srcu i na stanovit način odnosim sa sobom: cijelu moju omiljenu Crkvu krakovsku, jedinstveni djelić Kristove Crkve u Poljskoj. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti postali su vrlo zanimljivi medijima. Tako je i gospodin Boguslaw Banas iz Wadowica za jedne poljske novine izjavio da je bio kao gromom pogođen kad je tog ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, čuo nečiji glas koji na ulici viče  „Loleka su izabrali za papu“. Kako je rekao, te je večeri s prozora svoga stana gledao kuću u kojoj je djetinjstvo proveo čovjek koji je upravo zasjeo na stolicu rimskog pape.

Sjetio se Boguslaw kako ga je prijatelj posjetio 1958, godine nakon što je posvećen za biskupa.“Kada su drugi ljudi bili oko nas oslovljavao sam ga s 'preuzvišeni'. Ali kada smo bili nasamo zvao sam ga isto onako kako sam to činio u djetinjstvu. Za svijet je on bio nadbiskup Wojtyla a kasnije i papa Ivan Pavao II. Za sve nas koji smo ga poznavali on je bio i ostao – Lolek“.

Zbog malog Loleka iz malog stana u maloj ulici malih Wadowica diljem Poljske zazvonila su velika zvona. Podsjećajući, među ostalim, na proročke stihove poljskog pjesnika Juliusza Slowackog, napisane stotinu godina ranije:

"Usred nesloga Bog zvoni velikim zvonom
On otvara prijestolje slavenskom Papi
Nužna je velika snaga da se nanovo sagradi Gospodnji svijet
Te stoga dolazi slavenski Papa
Brat naroda...''
                                                                                                   Domagoj Pejić

1. Čuvaj uspomenu, kraljevski grade

"I, gdje je u Hrvatskoj podignut najveći spomenik poljskom papi? U srcu hrvatskog čovjeka, u srcu hrvatskog vjernika. Na tom spomeniku piše: 'Ivane Pavle II, voljeli smo te! Ivane Pavle II, još uvijek te volimo! Ivane Pavle II., uvijek ćemo te voljeti!"

Završne su to rečenice moga izlaganja održanog 9.listopada 2017. na Sveučilištu Ivana Pavla II. u Krakowu tijekom međunarodne konferencije naslovljene 'Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio.' Na taj skup podsjetila me SMS poruka kolege Ivana Ugrina, splitskog novinara i publiciste: "Mi, splitski Poljaci, okupit ćemo se na prigodnom druženju povodom godišnjice krakovskog simpozija. Ako odgovara i vama iz Zagreba, dobrodošli ste".

Zar je već prošla godina!? Pred očima su mi se pojavila draga lica – kako ih je Ivan simpatično nazvao – 'splitskih Poljaka', tj sudionika simpozija na čijim osobnim iskaznicama stoji splitska adresa; dr. Jadranke Garmaz, dr. Angeline Gašpar, dr. Gine Šparada, dr. don Josipa Mužića, spomenutog Ivana Ugrina te proslavljenog reprezentativca Stipe Pletikose. Zagrebačku ekipu (kako bi Ivan rekao 'zagrebačke Poljake'), uz mene, činili su dr. don Ivan Bodrožić, isusovac Božidar Nagy, dr.Miroslav Akmadža te Ivana Čogelja. Bili su s nama i predstavnici gradskih i županijskih vlasti Zagreba i Splita.

Vratila me Ivanova poruka u tih nekoliko sretnih dana provedenih u kraljevskom gradu koji – kako kaže jedna pjesma – 'čuva dodir Lolekovih očiju' i kojeg je  Ivan Pavao II. nazivao 'svojim gradom, gradom svoga života'. Obilazak Krakowa, susret i misa s kardinalom Dziwiszem (koji je potvrdio da je sveti papa Hrvate nosio u srcu), simpozij na Sveučilištu, večera kod gradonačelnika, svečani koncert Sinfoniette Cracovie u gradskom poglavarstvu (pod ravnanjem Mladena Tarbuka) te još puno toga ostalo je pohranjeno u jednom kutku srca u kojem se čuvaju samo lijepi doživljaji i drage osobe. Među tim osobama je svakako i taj dobri duh i organizator cijelog događanja počasni konzul Republike Hrvatske u Krakowu gospodin Pawel Wlodarczyk.

Poseban doživljaj bilo je gledanje utakmice Ukrajina – Hrvatska u društvu Stipe Pletikose u Irish Pubu smještenom tik do središnjeg gradskog trga. Drag je bio i moj kratki bijeg na obalu Wisle u muzej u Tynieckoj 10. Godilo je i razgledavanje četvrti Debniki nakon što me je dr. Bodrožić zamolio da mu budem vodič i pokažem dio Krakowa po mome izboru. Jer, zrakoplov polijeće poslije podne pa treba pametno iskoristiti vrijeme.

Treba li reći da je ovaj događaj upotpunio smještaj u hotelu 'Royal' (podno Wawela) koji je nadoknadio sve one (polu)gladne dane kada sam tumarao hladnim Krakowom pišući 'Dom pokraj Wisle' ili snimajući 'Karolu s ljubavlju'. Tako to biva kad je pokroviteljica simpozija predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović.

Hvala ti, grade Karola Wojtyle! Hvala ti što si me i šesti put proveo Tynieckom, Grodzkom, Karmelickom ili nekom drugom ulicom. I da znaš da je netko dobro rekao 'Što bi ti bio bez Ivana Pavla II. I tko bi bio Ivan Pavao II.bez tebe?' Čuvaj, grade, uspomenu na toga čovjeka koji te je neizmjerno volio. A mi ostali probat ćemo ti pomoći u tome. I pričati o tebi. I obnoviti sjaćanje na tebe. Za početak, na susretu u nekoj konobi blizu Splita.

A što sam odgovorio na SMS poruku s početka priče? "Naravno, Ivane, stižem!"

                                                                                                 Domagoj Pejić