9. 'Nepokolebivi knez'

Kao bogoslov, Karol Wojtyla živio je uz krakovskog nadbiskupa Adama Stefana Sapiehu. Nazivao ga je 'nepokolebivim knezom' zbog njegovog plemićkog podrijetla i hrabrog držanja u izuzetno teškim vremenima za poljski narod.

Sapeha je rođen u aristokratskoj obitelji. Uz brojne životne pogodnosti koje su mu se nudile ipak je odabrao svećeničko zvanje. Nije bio istaknuti teolog ni karizmatični govornik ali je bio izvrstan organizator. Skroman, samozatajan, suosjećajan i ljubazan, nadasve samosvjestan, u određenim situacijama izuzetno tvrdoglav i nepopustljiv. Tijekom pontifikata Pija XI. nije mu dodijeljen kardinalski šešir kao što je to učinjeno dvojici njegovih prethodnika. Naime Achille Ratti, budući papa Pio XI., nakon Prvog svjetskog rata kao nuncij je djelovao u Poljskoj i tu su se sukobile dvije jake osobnosti – Ratti i Sapieha.

Uoči Drugog svjetskog rata nadbiskup Sapieha napisao je pismo papi u kojem je zbog navršenih godina zatražio umirovljenje. No, Pio XI. umire prije nego što pismo stiže u Vatikan. Tako Sapieha i dalje ostaje na stolici krakovskih nadbiskupa te postaje oslonac poljskom narodu tijekom nacističke strahovlade. Njegova veličina posebno se pokazala jer je neumorno branio prava svakog čovjeka. Pogotovo se zalagao za progonjene Židove.

Jednom je prilikom na večeru primio nacističkog guvernera Hansa Franka nakon što je ovaj to uporno zahtijevao. Gostu je poslužen stari kruh, pekmez od šećerne repe i cikle te imitacija kave. Mons.Sapieha pojasnio je da je to jedino što se na bonove moglo nabaviti u Krakowu. Dodao je da nije mogao riskirati da netko od njegovih podređenih bude uhićen tražeći bolju hranu na crnom tržištu. Frank više nije inzistirao na sličnom druženju.

Od dvojice muškaraca koji su sjedili za stolom jedan je osuđen i pogubljen vješanjem u listopadu 1946.godine. Drugi je osam mjeseci ranije kreiran u kardinala. Po povratku iz Rima dočekali su ga bogoslovi i na rukama odnijeli do bazilike Mariacka. Dok je Sapieha bio živ komunisti se nisu usudili ući u krakovsku kuriju i hapsiti svećenike. Učinili su to nakon njegove smrti 23.srpnja 1951.godine. Procjenjuje se da je ovog, kako su ga još nazivali, nekrunjenog kralja Poljske na vječni počinak ispratilo 100 tisuća njegovih sunarodnjaka.

Mladom Karolu ovaj je niski čovjek čelične volje bio pedagog i duhovni otac. Prvi put su se sreli kada je nadbiskup posjetio Wadowice. Gimnazijalac Karol izrekao mu je dobrodošlicu. Nakon pozdravnog govora nadbiskup je pitao za što će se taj mladić odlučiti nakon mature. „Upisat će poljsku filologiju“, odgovorio je vjeroučitelj. „Šteta što se nije odlučio za teologiju“, uzvratio je visoki gost ne sluteći da će kroz koju godinu njih dvojica živjeti pod istim krovom.

Za vrijeme studija bogoslov Wojtyla zamolio je svog nadbiskupa da mu dopusti napuštanje sjemeništa i prelazak među karmelićanske redovnike. Sapieha mu je kratko odgovorio: "Najprije završi ono što si započeo".

                                                                                              Domagoj Pejić

8. Trebao je to biti grad bez Boga

Naselje nazvano Nowa Huta ili 'Nova Čeličana' vlasti su počele graditi 1949.godine tijekom industrijalizacije Poljske, na plodnim njivama triju sela koja su svojim proizvodima hranila obližnji Krakow. Pojedine zgrade imale su i više stotina stanova. U naselju nije bilo predviđeno mjesto za crkvu. Trebao je to biti glavni projekt socijalističke izgradnje, budući grad radničke klase, grad za novog čovjeka, suprotnost Krakowu s brojnim crkvama.

Kratko rečeno, trebao je to biti grad bez Boga.

Nedostatak bogoslužnog prostora ubrzo se osjetio u širenju poroka i depresivnog stanja. Bio je to izazov za Crkvu no pastoralna skrb bez župe bila je teško izvediva. Nadbiskup Eugeniusz Baziak bio je star i bolestan pa je njegov pomoćni biskup Karol Wojtyla, najmlađi poljski biskup, preuzeo inicijativu u izgradnji crkve.

Biskup Wojtyla dobro je poznavao svijet fizičkog rada. Tijekom nacističke okupacije Poljske četiri godine radio je u najtežim uvjetima; godinu dana u kamenolomu Zakrzowek i tri godine u tvornici Solway. Bio je to jedan od razloga zašto je nadbiskup Baziak inzistirao da Wojtyla bude pomoćni biskup.

Wojtyla je pred nadležne stavio legitimne zahtjeve vjerničke zajednice; želimo imati crkvu u koju ćemo ići na misu, u kojoj ćemo se vjenčavati i krstiti našu djecu. Vasti su pristale na izgradnju. U međuvremenu se župni život koncentrirao oko skromnog križa postavljenog u središtu naselja. Kada je režim povukao odluku o gradnji crkve i u travnju 1960. godine odlučio ukloniti križ došlo je do velike pobune stanovništva. Tijekom nereda policija je koristila oružje pa je, uz mnoštvo uhićenih, bilo i ozlijeđenih.

Nakon dugotrajnih pregovora i borbe u kojoj je Wojtyla, snažno podržan od radnika, morao paziti da rješavajući jedan problem ne izazove drugi, komunistički režim je konačno popustio i u listopadu 1967.godine izdao dozvolu. Nekoliko stotina metara dalje od spomenutog križa počela je izgradnja crkve Majke Božje Kraljice Poljske, popularno nazvane 'Gospodinova arka'. Kamen temeljac uzet je iz vatikanske bazilike svetog Petra i osobno ga je darovao papa Pavao VI. Poljski vjernici pozvani su da učine simboličku gestu i pojedinačno donesu jedan kamen, Oko 2 milijuna kamenčića ugrađeno je u vanjski zid tog Božjeg hrama.

Biskup je u međuvremenu postao nadbiskup. No i dalje je redovito posjećivao gradilište na kojem je slavio mise polnoćke, ne vodeći računa o niskim temperaturama. Crkva je posvećena u svibnju 1977. godine. "Ovo nije grad ljudi koji nikome ne pripadaju, Ovo je grad djece Božje", rekao je u propovijedi.

Tijekom prvog hodočašća u Poljsku Ivan Pavao II. želio je posjetiti Nowu Hutu. Vlasti su odobrile samo posjet obližnjoj cistercitskoj opatiji u Mogili. Pred oduševljenim mnoštvom vjernika (i onih manje sretnih koji su tu bili po službenoj, državnoj dužnosti) papa je te subote 9. lipnja 1979.godine poručio: "Ne može se odvojiti križ od ljudskog rada. Ne može se odvojiti Krista od čovjeka radnika".

                                                                                                                     Domagoj Pejić

7. "Ostanite uvijek vjerni Kristu i Njegovoj Majci"

„Nitko me ne zna tako srdačno dočekati i obradovati kao što to znaju učiniti Hrvati!“

Rekao je to papa Ivan Pavao II. pred hrvatskim nadbiskupima i biskupima nedugo nakon susreta s desetak tisuća hrvatskih hodočasnika te subote, 8. studenog 2003. Program u dvorani Pavla VI. bio je vrhunac, najdirljiviji dio nacionalnog hodočašća u Rim kao znak zahvale Hrvata katolika za tri Papina pohoda Hrvatskoj.

Dupkom ispunjena dvorana bila je na nogama, ovacijama je pozdravljala 'svoga papu' koji je bio u invalidskim kolicima i koji nije mogao do kraja pročitati pripremljeni govor. Oduševljenju nazočnih nije bilo kraja kada se, napuštajući dvoranu, kratko zaustavio i još jednom udijelio blagoslov.

"Pođimo zahvaliti i čestitati srebrni jubilej papinstva Petru naših dana, našem velikom i dragom prijatelju! Dođimo k njemu da nas ponovno pouči i ohrabri, kako bi naši koraci u budućnost postali čvršći i sigurniji!", stajalo je u pozivu hrvatskih biskupa upućenom nekoliko mjeseci ranije. A Hrvati su imali, i još uvijek imaju, puno razloga za doživotnu zahvalu tome čovjeku. Pogotovo za njegove pozive za mir i pravdu tijekom Domovinskog rata.

„Krik boli i straha što se uzdiže iz Hrvatske ne može i ne smije ostaviti ravnodušnim ni jednog kršćanina ili čovjeka dobre volje... S tom agresijom treba prestati. Molim saveznu jugoslavensku vojsku da poštedi život golorukih građana i da zaustavi razoriteljski bijes...Kako ostati nijem pred trajanjem toga rata što sije toliko mrtvih u dragu hrvatsku zemlju? Ganut sam pozdravljajući ovdje nazočne predstavnike izbjeglica u Hrvatskoj a posebno neke od ranjenika koji dolaze iz izmučenog grada Vukovara...Neka ne bude više rata u Jugoslaviji, neka ne bude više rata u dragoj zemlji Hrvatskoj i u okolnim područjima!"

Uz tri pohoda Hrvatskoj i dva Bosni i Hercegovini, međunarodno priznanje Hrvatske i brojne druge geste Ivan Pavao II. svoju naklonost prema Hrvatima pokazao je i time što je bio prvi papa koji je služio misu na hrvatskom jeziku. Bilo je to 1979. godine u bazilici Sv.Petra, prigodom proslave 1100. obljetnice obnovljene vjernosti Hrvata Svetoj Stolici.

Koje je 'tri izvanredne vrednote hrvatskog naroda' uočio i u svom govoru izrekao papa Poljak..?

"Prvo, vjernost Isusu Kristu i Evanđelju, koju su vaši pradjedovi znali iskupiti pravim mučeničkim žarom i duhom, u vjekovnoj borbi ‘za krst časni i slobodu zlatnu’. Drugo, ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi, prema Petrovoj Stolici. Treće, ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Mariji, Majci Božjoj, Majci Crkve, a koju vi tako rado nazivate ‘Kraljica Hrvata’ i sinovski štujete u brojnim svetištima".

Krajem travnja 1980. godine u Vječni Grad došle su četiri skupine hrvatskih hodočasnika.  Najviše je bilo mladih koji su na svoje četvrto hodočašće u Rim pošli  nadahnuti primjerom Ivana Merza u ljubavi prema Crkvi i Papi. Svi hrvatski hodočasnici sudjelovali su 30. travnja na generalnoj audijenciji tijekom koje je Ivan Pavao II. na jasnom hrvatskom jeziku uputio poruku za sva vremena:

"Dragi moji Hrvati, ostanite uvijek vjerni Isusu Kristu, nebeskoj Majci Mariji, svetoj Crkvi.

Zapamtite i kažite to kada se vratite vašim kućama, da vas Papa voli i blagoslivlje rado vas i sve vaše!"

                                                                                                          Domagoj Pejić

6. 'Ima samo svoje prazne ruke'

Osamnaest godina kao novinar je pratio papu na putovanjima po svijetu. Nakon dugo vremena sreo je prijatelja... Toplo preporučam knjigu Andreasa Englischa 'Ivan Pavao II. Tajna Karola Wojtyle' u izdanju 'Kršćanske sadašnjosti':

Sjedili smo na njegovoj terasi. Sunce je izgaralo iza krajolika koji izgleda kao da ga je Bog s posebnom ljubavlju uobličio ogromnim prstima svojih ruku. Šutio je neko vrijeme a onda reče:

"Sad mi možeš reći. Kakav je uistinu Ivan Pavao II?

"Nisam u tome baš objektivan", rekoh. "Mislim da moraš pitati nekog drugog."

"Ne, ja uopće ne želim da budeš objektivan. Tada si bio zagrižen papin mrzitelj. Jednostavno reci što misliš!"

"On nema ništa. Ima samo svoje prazne ruke. Vjerovao sam da je on veličanstvo koje vlada neprozirnim vatikanskim strojem moći ali prevario sam se. On je samo bespomoćan čovjek koji samog sebe smatra potpuno nevažnim. A svijet stoji pred njim u čudu jer ima hrabrosti reći: 'Dolazim u ime Gospodina!' Zahvalan sam mu za ogroman dar."

"Da? Što to?"

"Nisam više sam. Osjećam da čovjek iz Nazareta ostvaruje svoje obećanje: 'Bit ću s vama do svršetka svijeta.' Razumiješ? Ne znam postoji li Bog ali riječi čovjeka iz Nazareta ne mogu nikada zaboraviti."

"Misliš na mjesto iz Matejeva evanđelja? Postao si, dakle, vjernik?"

"Vjerujem da ću se do kraja života pitati postoji li Bog. Ne znam odgovor. Ali doživio sam, gledao sam vlastitim očima kako je čovjek hodao svijetom i nije imao ništa osim svog sve slabijeg glasa, a ni moskovski topovi ni kampanje protiv njega nisu ništa postigli. Ni čovjek iz Nazareta nije imao ništa ali je promijenio svijet. Vjerujem da je papi i čovjeku kojega je odgojio obrtnik iz Nazareta jedno zajedničko; ljudi im vjeruju. Vjeruju da su njih dvojica za svoga Gospodina i Boga spremni dati sve što imaju".

                                                                                                          Domagoj Pejić