Karol Wojtyla
osjećao je veliko poštovanje i posebnu naklonost prema radnicima. Kao svećenik,
biskup i papa imao je razumijevanja za sve one koji žive od žuljevitih ruku i
za to dobivaju, ako dobivaju, minimalnu plaću.
Početkom
Drugog svjetskog rata nacističke vlasti zatvaraju Jagelonsko sveučilište u
Krakowu i profesore toga najstarijeg poljskog sveučilišta odvode u
koncentracijski logor. Karol Wojtyla ima
završenu jednu godinu polonistike. Da bi izbjegao deportaciju u logor i brinuo
o teško bolesnom ocu krajem 1940. godine počinje raditi u kamenolomu Zakrzowek.
Mladi Karol na
posao je dolazio pješice. Jedini odmor bila je stanka od petnaestak minuta koja
se koristila za objed. Njegova siromašna plaća bila je izvor prihoda za dvojicu
Wojtyla. Otac je u ratnom vremenu ostao bez mirovine pa je i ručak, koji se
donosio od kuće, bio odraz toga stanja; pekmez i malo starog kruha. Nedostatno
za teški fizički rad koji je trajao od ranih jutarnjih do kasnih popodnevnih
sati.
Zima s 1940.
na 1941. godinu bila je izuzetno hladna. Temperature su se spuštale i do -30
stupnjeva. Lice je ponekad premazao petrolejem da bi spriječio ozebline.
Iz
toga vremena Ivan Pavao II. rado se sjećao tih, kako je znao govoriti,
jednostavnih i dobrih ljudi koje u svojoj pjesmi 'Kamenolom' opisuje kao 'divne
ljude, bez manira i takta'. Ti ljudi, kako nadalje stoji, 'u sivim bluzama i
obući blatnoj do iznad gležnjeva' imali su razumijevanja za golobradog mladića
koji je umjesto mudrih profesora slušao njihove priproste razgovore. I uprava
rudnika, koju su činili Poljaci, smanjila je normu za radnike studente i tako
im barem malo olakšala izuzetno tešku situaciju.
Nakon kratkog
vremena postao je pomoćnik minera Franciszeka koji mu je znao dobrodušno
govoriti: „Karol, za vas bi bilo najbolje da odete u svećenike. Tamo bi vam
bilo dobro. A imate i lijep glas pa biste lijepo pjevali…“ I ostali radnici
bili su na usluzi, vidjevši da mladi radnik uz sebe stalno ima knjigu i koristi
svaku priliku za zaviriti u nju. Pogotovo su imali razumijevanja u noćnim
smjenama, koje je kasnije odrađivao u tvornici Solvay, u kojoj je radio tri
godine. „Vi samo čitajte ili kratko odspavajte; mi ćemo biti budni i malo
pripaziti.“
Ivan
Pavao II. znao je koliko teški fizički rad može biti opasan. Bio je svjedok
smrti rudara kojemu je posvetio pjesmu 'Uspomena drugu s posla'. Stoga je
osjećao potrebu do kraja života braniti dostojanstvo svakog čovjeka. Upozoravao
je poslodavce da rad i profit nikada ne smiju biti na štetu radnika. "Rad
pomaže čovjeku da bude bolji i odgovorniji, da ostvari svoje poslanje na
zemlji. Rad oplemenjuje ljudsku narav i pomaže čovjeku da uzdržava sebe i svoje
bližnje".
Domagoj
Pejić
