14. U sigurnom kutku srca

„Doviđenja, Wojtyle! Zbog vas me ovih dana poprilično noge bole. A kad se opet, daj Bože, ovdje sretnemo vaš sin i brat bit će svet. Pardon, on već je svet, ali tada će to biti i službeno priznato i obznanjeno 'urbi et orbi'.“

I dok tako razmišljam prolazim pored plakata s likom skorog sveca. Ispod njega natpis 'Kanonizacja! Jan Pawel II. swietym!' Čini li mi se ili me stvarno obuzima nekakva sjeta!? Proći će i taj 27. travnja, Ivan Pavao II. bit će službeni svetac Katoličke Crkve i priča će polako tonuti u zaborav. Romantično vrijeme Ivana Pavla II. Nedostajat će mi.

Valjda će ostati onih koji će podsjećati na jednog čovjeka 'iz jedne daleke, nama tako bliske zemlje.'

Naš autobus prelazi preko Wisle, ovoga puta preko mosta Grunwaldzki. Slijedi još jedan pogled na Debnike nad kojima, poput anđela čuvara, bdije toranj crkve sv. Stanislawa Kostke. Čovjek nikada ne zna što život nosi pa se tako i ja pitam kada ću, i hoću li uopće, ponovno vidjeti kraljevski grad? Zavolio sam ga!

Po Zagrebu neću nositi majicu s grbom Krakowa niti ću navijati za krakovsku 'Wislu'. Ne namjeravam se učlaniti u Hrvatsko – poljsko društvo prijateljstva, a i sumnjam da ću početi učiti poljski jezik. Ali znam da će mi Krakow nakon ovoga posjeta ostati posebno blizak. Smješten u sigurnom kutku srca, iz kojega neće izići van. Ovaj grad mi više neće biti neko nepoznato, daleko mjesto jer sam, usudim se reći, osjetio njegov miris i zvuk, dah i duh.

Hodio sam njegovim 'običnim', možda većini turista nepoznatim ulicama, i pomiješao se s njegovim stanovnicima. Sada znam gdje su Zakopianska i Wadowicka, Grodzka i Szewska, Karmelicka i Kopernikova, Dworska i Twardowskog, Tyniecka i Szwedska, Rozana i Kapelanka, Jozefa Pilsudskog i Marie Kopniecki, Golebia i Felicjanek, Zwierzyniecka i Monte Cassino, Podwale, Wislina i Bracka…

Na kraju krajeva, tu sada imam i prijatelje; djeda Felixa i baku Annu, gospodina Karola i gospođu Emiliju, dr. Edmunda i studenta Loleka, majstora Stadlera i minera Franciszeka… A hoće li se knjiga, razmišljam, i pored toga što su mi vrata jednog podruma ostala zatvorena, zvati onako kako sam naumio na početku?

Naravno, jer cijeli je Krakow Lolekov dom pokraj Wisle!

                                       Domagoj Pejić (završetak knjige 'Dom pokraj Wisle')

13. "Ostani s nama, živi Kruše!"

Tog Božića 2004. godine papa Ivan Pavao II. podijelio je svoj posljednji blagoslov Gradu i svijetu. Kao i bezbroj puta do tada uputio je žarki poziv da prestane nasilje koje uzrokuje, kako je istaknuo, neopisive patnje. Poželio je da se ugase brojna žarišta koja bi mogla prerasti u oružane sukobe te potaknuo traženje miroljubivih rješenja koja će poštivati legitimne težnje svih ljudi i naroda.

Zamolio je betlehemsko Dijete da ohrabri napore oko dijaloga i pomirenja koji se poduzimaju u cilju bolje sadašnjosti i budućnosti tolike braće i sestara u svijetu. "Pomozi nam, Kneže istinskog mira, da shvatimo da je jedini način da se dođe do mira taj da s užasom zaziremo od zla, te uvijek i odvažno tražimo dobro”.

Blagoslov 'Urbi et Orbi' prenosilo je 111 televizijskih kuća iz 70 zemalja. Među njima su bile i neke zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom; Indonezija, Alžir, Maroko i Turska. Među ostalma, svečanosti Božića pratili su i gledatelji u Rusiji i na Kubi.

Desetak sati ranije, predvodeći svoju posljednju polnoćku kao Servus servorum Dei, papa Ivan Pavao II. govorio je 'o Sinu Djevice koji leži u jaslama, o Otkupitelju koji je rođen u Betlehemu, o Bogu koji je u punini vremena postao čovjekom i kojega treba čitavo čovječanstvo'.

Propovijed u Bazilici Sv.Petra u Vatikanu bila je kratka i izrečena s neopisivim naporom. Za razliku od one prve Božićne propovijedi iz 1978. godine. Tada je novi papa jasnim i sigurnim glasom govorio o onima koji su postali žrtve ljudske nečovječnosti i okrutnosti, o onima kojima nije iskazano poštovanje, o prezrenima, starima, bolesnima, usamljenima, gladnima i iskorištavanima. Spomenuo je u toj davnoj propovijedi i sve one koji u toj svetoj noći nemaju svećenika ili ne smiju sudjelovati u liturgiji Božjeg rođenja.

"Kad nam se čini da tama i zlo prevladavaju Krist nam ponovno poručuje; 'Ne bojte se!'. Svojim dolaskom na svijet pobijedio je moć zla. On je radosna vijest spasenja! Dođite, obožavajmo Ga!" Taj poziv Ivan Pavao II. neumorno je ponavljao predvodeći svih dvadeset i sedam Misa rođenja Gospodnjega. 

Svoju posljednju propovijed izrečenu na polnoćki ostarjeli i fizički onemoćali papa završio je riječima; "Ostani s nama, živi Kruše, koji si zbog našega spasenja sišao s Neba! Ostani s nama zauvijek! Amen!"

                                                                                         Domagoj Pejić

12. Radnik u kamenolomu

Karol Wojtyla osjećao je veliko poštovanje i posebnu naklonost prema radnicima. Kao svećenik, biskup i papa imao je razumijevanja za sve one koji žive od žuljevitih ruku i za to dobivaju, ako dobivaju, minimalnu plaću.

Početkom Drugog svjetskog rata nacističke vlasti zatvaraju Jagelonsko sveučilište u Krakowu i profesore toga najstarijeg poljskog sveučilišta odvode u koncentracijski logor. Karol Wojtyla ima završenu jednu godinu polonistike. Da bi izbjegao deportaciju u logor i brinuo o teško bolesnom ocu krajem 1940. godine počinje raditi u kamenolomu Zakrzowek.

Mladi Karol na posao je dolazio pješice. Jedini odmor bila je stanka od petnaestak minuta koja se koristila za objed. Njegova siromašna plaća bila je izvor prihoda za dvojicu Wojtyla. Otac je u ratnom vremenu ostao bez mirovine pa je i ručak, koji se donosio od kuće, bio odraz toga stanja; pekmez i malo starog kruha. Nedostatno za teški fizički rad koji je trajao od ranih jutarnjih do kasnih popodnevnih sati.

Zima s 1940. na 1941. godinu bila je izuzetno hladna. Temperature su se spuštale i do -30 stupnjeva. Lice je ponekad premazao petrolejem da bi spriječio ozebline.

Iz toga vremena Ivan Pavao II. rado se sjećao tih, kako je znao govoriti, jednostavnih i dobrih ljudi koje u svojoj pjesmi 'Kamenolom' opisuje kao 'divne ljude, bez manira i takta'. Ti ljudi, kako nadalje stoji, 'u sivim bluzama i obući blatnoj do iznad gležnjeva' imali su razumijevanja za golobradog mladića koji je umjesto mudrih profesora slušao njihove priproste razgovore. I uprava rudnika, koju su činili Poljaci, smanjila je normu za radnike studente i tako im barem malo olakšala izuzetno tešku situaciju. 

Nakon kratkog vremena postao je pomoćnik minera Franciszeka koji mu je znao dobrodušno govoriti: „Karol, za vas bi bilo najbolje da odete u svećenike. Tamo bi vam bilo dobro. A imate i lijep glas pa biste lijepo pjevali…“ I ostali radnici bili su na usluzi, vidjevši da mladi radnik uz sebe stalno ima knjigu i koristi svaku priliku za zaviriti u nju. Pogotovo su imali razumijevanja u noćnim smjenama, koje je kasnije odrađivao u tvornici Solvay, u kojoj je radio tri godine. „Vi samo čitajte ili kratko odspavajte; mi ćemo biti budni i malo pripaziti.“

Ivan Pavao II. znao je koliko teški fizički rad može biti opasan. Bio je svjedok smrti rudara kojemu je posvetio pjesmu 'Uspomena drugu s posla'. Stoga je osjećao potrebu do kraja života braniti dostojanstvo svakog čovjeka. Upozoravao je poslodavce da rad i profit nikada ne smiju biti na štetu radnika. "Rad pomaže čovjeku da bude bolji i odgovorniji, da ostvari svoje poslanje na zemlji. Rad oplemenjuje ljudsku narav i pomaže čovjeku da uzdržava sebe i svoje bližnje".

                                                                                                          Domagoj Pejić

11. 'Prihvati, o Majko Kristova, ovaj krik...'

Završavala je Sveta Godina Otkupljenja. Hladni rat između dva svjetska bloka dosegao je vrhunac. Tisuće i tisuće međukontinentalnih raketa s nuklearnim bojevim glavama bile su u pripravnosti i mogle su kuglu zemaljsku doslovno pretvoriti u prah i pepeo. Svijet je za tu opasnost saznao kasnije.

No, jedan čovjek bio je svjestan dramatične situacije.

Na blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije, 25. ožujka  1984.godine, na Trgu Sv.Petra u Vatikanu pred kipom Majke Božje Fatimske papa Ivan Pavao II. posvetio je svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu. Drhtavim glasom zamolio je 'Majku ljudi i naroda da prihvati vapaj upućen Njenom Srcu te da ljubavlju Majke i Sluškinje Gospodnje zagrli cijeli ljudski svijet'. Također je zamolio Njeno Bezgrešno Srce 'da pomogne pobijediti prijetnju zla koje je tako lako ukorijenjeno u srce današnjeg čovjeka'. Molitvu je završio riječima:

"Od gladi i rata, oslobodi nas.

Od nuklearnog rata, od nesaglediva samouništenja,
od svake vrste rata, oslobodi nas..
Od grijeha protiv ljudskog života već od njegova začeća, oslobodi nas.
Od mržnje i poniženja dostojanstva sinova Božjih, oslobodi nas.
Prihvati, o Majko Kristova, ovaj krik pun trpljenja svih ljudi!"

Kraljica Neba i zemlje očito je čula taj vapaj. I ne samo čula...

U knjizi 'Tajne Karola Wojtyle' autora Antonia Soccia (za hrvatsko izdanje: Naklada Benedikta, Zagreb, travanj 2012) stoji slijedeće:

"Sestra Lucija, posljednja fatimska vidjelica, potvrdila je da je posveta iz 1984.otklonila atomski rat, koji bi izbio godine 1985, Poznato je da se Majka Božja ukazivala sestri Luciji i da je službeno imala viđenje 1984.godine zato što ga je objavio sam kardinal Bertone. Tada je Majka Božja govorila Luciji o toj posveti iz čega je vidljivo kako je vidjelica shvatila da je posveta otklonila nuklearni rat".

Njegovo trajno opredjeljenje za mir izviralo je iz osobnog iskustva i bilo je primjer velike brige za svakog čovjeka. Njegov jasni glas uporno je ponavljao da se oružanim sukobom ne mogu regulirati odnosi među državama, da rat neće riješiti probleme već će ih samo umnožiti a posljedice će najviše osjetiti oni najslabiji.

Tri godine ranije Ivan Pavao II. posjetio je Japan i u Hirošimi rekao da 'ljubav i dijeljenje nisu neki daleki ideali nego put za trajni mir, Božji mir'. Potom je upozorio: „Rat je djelo čovjeka. Rat je uništavanje ljudskog života. Rat je smrt!“ A onda je zavapio: „O Bože, čuj moj glas i udijeli svijetu svoj mir!“

                                                                                        

                                                                                         Domagoj Pejić

10. "Sav Tvoj, Marijo!"

„Majko Presveta, ishodi i za mene snagu tijela i duha kako bih mogao do kraja izvršiti službu koju mi je Uskrsli dodijelio. Tebi predajem sve plodove svoga života i svoje službe. Tebi povjeravam sudbinu Crkve. U Tebe se pouzdajem i Tebi još jednom kažem: Sav tvoj, Marijo, sav tvoj! Amen!“

Molio je tako Ivan Pavao II. u Kalwariji Zebrzydowskoj, središnjem Marijanskom svetištu Krakovske nadbiskupije, 19. kolovoza 2002. godine prilikom posljednjeg pohoda Poljskoj. Bila je to ujedno i posljednja misa koju je slavio u svojoj domovini.

Sedam desetljeća ranije na tom se mjestu začela njegova posebna pobožnost prema Isusovoj Majci. Naime, nakon smrti Emilije Wojtyla, otac Karol je u ovo svetište doveo devetogodišnjeg Karola i četrnaest godina starijeg Edmunda te im rekao: "Evo vam Majke". Prisjećajući se djetinjstva, Ivan Pavao II. posvjedočio je da su u to Gospino svetište dolazili uvijek kada bi došle životne poteškoće.

Njegov odnos prema Kristovoj Majci od mladosti je tekao, kako se sam izrazio, 'širokim koritom marijanske pobožnosti'. Štovanje Majke Božje rodilo se u mladom Karolu još u rodnim Wadowicama, u župi Prikazanja Blažene Djevice Marije te u karmelskom samostanu, u čijoj je crkvi kao desetogodišnjak primio škapular kojega je nosio cijeloga života.

U Krakowu se uključio u molitveni pokret 'Živa krunica'. Čitajući djela svetog Ljudevita Marie Grignona de Monforta otkrio je zreli oblik štovanja Majke Božje. Wojtyla od njega uzima geslo 'Totus Tuus – Sav Tvoj'. Ovo geslo za Karola Wojtylu nije bilo samo izraz pobožnosti i odanosti, već i nešto puno više; izraz potpune predanosti.

To je predanje obnavljao do kraja života. Kada ga je na uskrsno jutro izdao glas te nije mogao blagosloviti okupljene vjernike kazao je svome tajniku mons. Dziwiszu da bi 'bilo bolje da umre kad već ne može vršiti poslanje koje mu je povjereno’. No, odmah nakon toga dodao je : "Neka bude volja tvoja… Totus Tuus!".

U svetištu Majke Božje kraljice Podhala u Ludzmierzu, u blizini Krakova, na blagdan Velike Gospe 1963. kardinal Stefan Wyszynski okupio je sve poljske biskupe jer je želio okruniti čudotvorni kip Majke Božje i njime blagosloviti Poljsku i Poljake. Poslije blagoslova, prilikom vraćanja kipa u crkvu, otpalo je žezlo iz ruku Majke Božje. Žezlo je uhvatio tadašnji pomoćni krakovski biskup Karol Wojtyla. „Karol, Majka Božja dala ti je vlast“, uz osmijeh je prokomentirao kardinal Wyszynski.

Očito, bile su to proročke riječi kojih su se, vjerujem, mnogi sjetili one listopadske večeri kada je Wojtyla izabran za papu.

                                                                               Domagoj Pejić