26. Žrtva mladog liječnika

 „Smrt majke duboko mi se urezala u sjećanje. No još dublji i bolniji trag ostavila je smrt brata Edmunda s kojim sam bio jako povezan. Možda i zbog toga što sam bio zreliji, možda i zbog težih okolnosti u kojima smo živjeli.“ Govorio je tako Ivan Pavao II. o svom jedinom, 14 godina starijem bratu.

Edmund Wojtyla, zaljubljenik u planine, volio je s ocem i bratom pješačiti po Beskidima ili braniti za lokalnu nogometnu momčad. Strast prema planinarenju i nogometu prenio je i na mlađeg brata. A možda i ljubav prema kraljevskom gradu? Naime, mali Karol u Krakow je prvi puta došao s ocem kao desetogodišnji dječak, na bratovu promociju.

Nakon što je kao izvrstan student završio medicinu dr. Edmund Wojtyla se zaposlio u bolnici u Bielskom. Izvrsno prihvaćen od pacijenata i kolega uskoro postaje zamjenik načelnika odjela za infektivne bolesti te se posebno posvećuje malim i mladim bolesnicima. Uz brigu o njihovom tjelesnom zdravlju vodi računa i o njihovim duhovnim potrebama; osniva kazalište mladih pacijenata i time im pomaže da barem na kratko zaborave bolest. Možda je i ta Edmundova aktivnost potaknula mlađeg brata da zavoli kazalište?

Zajedno s ocem mali Karol nedjeljom dolazi bratu u posjet. Vrijeme provode odlazeći u planine (najčešće na planinski vrh Leskowiec), igrajući šah i puno razgovarajući. Ivan Pavao II. poslije je rekao da mu je vrijeme provedeno s bratom bilo najsretnije vrijeme u životu. Dvojica braće dijelila su iste vrijednosti; ljubav prema Bogu, ljudima i prirodi.

Edmund je želio osnovati obitelj. Zaručio se s dvije godine mlađom Jadwigom, kćeri učitelja koja je također odabrala učiteljsko zvanje. Na svoj posljednji izlet u planine zaručnici su otišli u ljeto 1932. godine. Iznenadna smrt dr. Wojtyle, koji se zarazio šarlahom, uništila je sve njihove planove. Edmund je umro u 4. prosinca iste godine, u dobi od 26 godina.

U lokalnom tisku objavljen je tekst 'Smrt liječnika na službenoj dužnosti'. Novine su također objavile i osmrtnicu koju je potpisalo ravnateljstvo bolnice. U njoj je stajalo da je mladi liječnik svoj život položio kao 'žrtvu za dobrobit čovječanstva'. Dr.Wojtyla je pokopan na groblju u Bielskom. Tijelo mu je poslije preneseno u obiteljsku grobnicu na krakovskom groblju Rakowicki.

Jadwiga se nikada nije udala. Do kraja pontifikata, posvjedočili su neki, na stolu pape Ivana Pavla II. nalazio se bratov liječnički stetoskop.

                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na putovanje u Poljsku

14. U sigurnom kutku srca

„Doviđenja, Wojtyle! Zbog vas me ovih dana poprilično noge bole. A kad se opet, daj Bože, ovdje sretnemo vaš sin i brat bit će svet. Pardon, on već je svet, ali tada će to biti i službeno priznato i obznanjeno 'urbi et orbi'.“

I dok tako razmišljam prolazim pored plakata s likom skorog sveca. Ispod njega natpis 'Kanonizacja! Jan Pawel II. swietym!' Čini li mi se ili me stvarno obuzima nekakva sjeta!? Proći će i taj 27. travnja, Ivan Pavao II. bit će službeni svetac Katoličke Crkve i priča će polako tonuti u zaborav. Romantično vrijeme Ivana Pavla II. Nedostajat će mi.

Valjda će ostati onih koji će podsjećati na jednog čovjeka 'iz jedne daleke, nama tako bliske zemlje.'

Naš autobus prelazi preko Wisle, ovoga puta preko mosta Grunwaldzki. Slijedi još jedan pogled na Debnike nad kojima, poput anđela čuvara, bdije toranj crkve sv. Stanislawa Kostke. Čovjek nikada ne zna što život nosi pa se tako i ja pitam kada ću, i hoću li uopće, ponovno vidjeti kraljevski grad? Zavolio sam ga!

Po Zagrebu neću nositi majicu s grbom Krakowa niti ću navijati za krakovsku 'Wislu'. Ne namjeravam se učlaniti u Hrvatsko – poljsko društvo prijateljstva, a i sumnjam da ću početi učiti poljski jezik. Ali znam da će mi Krakow nakon ovoga posjeta ostati posebno blizak. Smješten u sigurnom kutku srca, iz kojega neće izići van. Ovaj grad mi više neće biti neko nepoznato, daleko mjesto jer sam, usudim se reći, osjetio njegov miris i zvuk, dah i duh.

Hodio sam njegovim 'običnim', možda većini turista nepoznatim ulicama, i pomiješao se s njegovim stanovnicima. Sada znam gdje su Zakopianska i Wadowicka, Grodzka i Szewska, Karmelicka i Kopernikova, Dworska i Twardowskog, Tyniecka i Szwedska, Rozana i Kapelanka, Jozefa Pilsudskog i Marie Kopniecki, Golebia i Felicjanek, Zwierzyniecka i Monte Cassino, Podwale, Wislina i Bracka…

Na kraju krajeva, tu sada imam i prijatelje; djeda Felixa i baku Annu, gospodina Karola i gospođu Emiliju, dr. Edmunda i studenta Loleka, majstora Stadlera i minera Franciszeka… A hoće li se knjiga, razmišljam, i pored toga što su mi vrata jednog podruma ostala zatvorena, zvati onako kako sam naumio na početku?

Naravno, jer cijeli je Krakow Lolekov dom pokraj Wisle!

                                       Domagoj Pejić (završetak knjige 'Dom pokraj Wisle')