Prikazani su postovi s oznakom Lolek. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Lolek. Prikaži sve postove

24. prosinca 2021.

35. „Sjeti nas se, Vječni Sine Božji!"

Teško je bilo ostaviti Krakov i Poljsku jer sam rođen na toj zemlji. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Dio je to iz pisma kojim se Ivan Pavao II. obratio svojoj Krakovskoj nadbiskupiji tjedan dana nakon što je izabran za papu. Sa sobom nije mogao ponijeti 'polja posuta cvijećem, planine i doline, rijeke i jezera, drage ljude i kraljevski grad', ali običaje svoje domovine nije ostavio na Visli. Ponio ih je sa sobom u Vatikan. I njegovao ih.

Karol Wojtyla je bio veliki domoljub. Uvijek je rado i ponosno naglašavao da je Poljak no pri tome nije bio isključiv. Ni u Vatikanu nije zaboravio tko je i odakle je došao. Jako je poštovao poljsku tradiciju, posebno slavlje Badnje večeri. Svake godine okupio bi svoje sunarodnjake kojima su posluživana tradicionalna poljska božićna jela. Po običaju, jedno mjesto za stolom je uvijek bilo prazno, tj. rezervirano za neočekivanog gosta. Papa je posebno bio osjetljiv za one ljude koji nemaju svoj dom ili obitelj.

Kako je posvjedočio mons. Stanislaw Dziwisz, njegov osobni tajnik, Karol Wojtyla jako je volio pjevati Božićne pjesme. Govorio je da te pjesme sadrže puno nježne radosti usmjerene prema Božanskom Djetetu koje je na svijet došlo u Svetoj noći. Godine 1982. odlučio je da se na Trgu sv. Petra u Vatikanu prvi puta postave jaslice i božićno drvo. Da bi ga, među ostalim, podsjećali na običaje njegovog zavičaja,

I svoj posljednji Urbi et Orbi iskoristio je da se, na materinjem jeziku, obrati hodočasnicima iz Poljske. „Grlim sve svoje sunarodnjake i želim da Kristovo svjetlo obasja tamu svakodnevice a da vjera u Njegovu ljubav svima bude izvor radosti, mira i sreće. Sretan Božić!

A koji sat ranije, predvodeći misu polnoćku, poručio je: „Sjeti nas se, Vječni Sine Božji. Cijelo čovječanstvo, koje prolazi tolike kušnje i poteškoće, treba Te! Ostani s nama, Kruše živi koji si s Neba sišao radi našeg spasenja. Ostani s nama zauvijek!”

                                                                                                Domagoj Pejić

                                                                                            




17. veljače 2020.

27. Nemam više nikoga na ovome svijetu


Krakow. Tyniecka ulica br. 10.

Evo nas pred vratima podrumskog stana. Ulazimo u hodnik. S desne strane skromna kuhinja koja je, čini mi se, služila i kao kupaonica. Zastao bih već ovdje no moj mi vodič pokazuje da uđemo u prostoriju s lijeve strane. Stojimo u nekadašnjoj Lolekovoj sobi. Na zidovima fotografije, u lijevom kutu krevet, uz prozor stol, s desne strane velika zidana peć. Ona, siguran sam, nije ovdje bila u vrijeme dvojice podstanara doseljenih iz Wadowica. Oni su imali staru peć koja je teško uspijevala unijeti toplinu u vlažni, hladni i mračni stan. U staklenom stolu Lolekova svjedodžba, slika Jana Tyranowskog, brata Edmunda, slika s prijateljima iz djetinjstva...

Ovdje je, znači, učio za ispite i s prijateljima iz tajnog kazališta uvježbavao predstave. Na ovom je podu klečio i molio one nedjelje dok su nacisti pretraživali prizemlje kuće. Ovdje se odmarao nakon napornog radnog dana u kamenolomu i tvornici sode. Ovdje je čitao djela sv.Ivana od Križa i ostalu teološku i folozofsku literaturu. Ostao bih na ovome mjestu do sutra ali ne mogu. Ne smijem ovog čovjeka zadržavato do unedogled. Jest, posao mu je to ali ipak... Da je oko mene bar više ljudi koji ulaze i izlaze, razgledaju i prolaze, bilo bi mi lakše. Kružio bih satima, izašao bih pa bih se vratio. A ovako ne mogu; moram u razumnom vremenu pogledati i lagano odšetati.

Ulazim u sobu kapetana Karola. Na zidu fotografija s vjenčanja, Lolekova fotografija s prve pričesti i fotografija supruge Emilije s mlađim sinom. U kutu krevet, nasuprot njega skromni ormar s ogledalom…Premda već bolestan od godina, teškog života i surove stvarnosti gospodin Karol se teško razbolio na Božić 1940. Uz redoviti odlazak u kamenolom brigu o domaćinstvu preuzeo je sin. A stariji Karol je većinu vremena provodio u ovoj sobi. Je li u njoj mislio (a sigurno je) na svoju prerarano preminulu suprugu? Ili na sina liječnika koji nije ni dočekao majčine godine? Ili na kćerkicu koja je ovozemaljski zrak disala samo šesnaest sati? Je li toga popodneva bio svjestan da je za njega došao kraj svim mukama i da odlazi Emiliji, Edmundu i Olgi Mariji? A da neizmjerna tuga čeka Loleka...

Kako je posvjedočio kardinal Dziwisz, Ivan Pavao II. često se sjećao toga tužnog događaja; oca je našao u sjedećem položaju, pognute glave, s rukama na stolu. Uz neispijenu šalicu čaja. „Nemam više nikoga na ovome svijetu!”

Križam se i počinjem ‘Oče naš’, ‘Zdravo Mariju i ‘Pokoj vječni’. Molim poluglasno i rastežem riječi ne bih li na takav način zaustavio vrijeme. Moj pratitelj izlazi iz prostorije na čemu sam mu zahvalan. U miru završavam molitvu i s poštovanjem dotičem krevet. Krišom fotografiram sobu tješeći se da ipak ne činim tako veliki grijeh. I baš kad sam spremio mali fotoaparat u đep moj, nazovi vodič, provirio je kroz vrata...

Domagoj Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)






30. prosinca 2018.

14. U sigurnom kutku srca

Doviđenja, Wojtyle! Zbog vas me ovih dana poprilično noge bole. A kad se opet, daj Bože, ovdje sretnemo vaš sin i brat bit će svet. Pardon, on već je svet, ali tada će to biti i službeno priznato i obznanjeno 'urbi et orbi'.“

I dok tako razmišljam prolazim pored plakata s likom skorog sveca. Ispod njega natpis 'Kanonizacja! Jan Pawel II. swietym!' Čini li mi se ili me stvarno obuzima nekakva sjeta!? Proći će i taj 27. travnja, Ivan Pavao II. bit će službeni svetac Katoličke Crkve i priča će polako tonuti u zaborav. Romantično vrijeme Ivana Pavla II. Nedostajat će mi.

Valjda će ostati onih koji će podsjećati na jednog čovjeka 'iz jedne daleke, nama tako bliske zemlje.'

Naš autobus prelazi preko Wisle, ovoga puta preko mosta Grunwaldzki. Slijedi još jedan pogled na Debnike nad kojima, poput anđela čuvara, bdije toranj crkve sv. Stanislawa Kostke. Čovjek nikada ne zna što život nosi pa se tako i ja pitam kada ću, i hoću li uopće, ponovno vidjeti kraljevski grad? Zavolio sam ga!

Po Zagrebu neću nositi majicu s grbom Krakowa niti ću navijati za krakovsku 'Wislu'. Ne namjeravam se učlaniti u Hrvatsko – poljsko društvo prijateljstva, a i sumnjam da ću početi učiti poljski jezik. Ali znam da će mi Krakow nakon ovoga posjeta ostati posebno blizak. Smješten u sigurnom kutku srca, iz kojega neće izići van. Ovaj grad mi više neće biti neko nepoznato, daleko mjesto jer sam, usudim se reći, osjetio njegov miris i zvuk, dah i duh.

Hodio sam njegovim 'običnim', možda većini turista nepoznatim ulicama, i pomiješao se s njegovim stanovnicima. Sada znam gdje su Zakopianska i Wadowicka, Grodzka i Szewska, Karmelicka i Kopernikova, Dworska i Twardowskog, Tyniecka i Szwedska, Rozana i Kapelanka, Jozefa Pilsudskog i Marie Kopniecki, Golebia i Felicjanek, Zwierzyniecka i Monte Cassino, Podwale, Wislina i Bracka…

Na kraju krajeva, tu sada imam i prijatelje; djeda Felixa i baku Annu, gospodina Karola i gospođu Emiliju, dr. Edmunda i studenta Loleka, majstora Stadlera i minera Franciszeka… A hoće li se knjiga, razmišljam, i pored toga što su mi vrata jednog podruma ostala zatvorena, zvati onako kako sam naumio na početku?

Naravno, jer cijeli je Krakow Lolekov dom pokraj Wisle!

                                       Domagoj Pejić (završetak knjige 'Dom pokraj Wisle')