35. „Sjeti nas se, Vječni Sine Božji!"

„Teško je bilo ostaviti Krakov i Poljsku jer sam rođen na toj zemlji. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Dio je to iz pisma kojim se Ivan Pavao II. obratio svojoj Krakovskoj nadbiskupiji tjedan dana nakon što je izabran za papu. Sa sobom nije mogao ponijeti 'polja posuta cvijećem, planine i doline, rijeke i jezera, drage ljude i kraljevski grad', ali običaje svoje domovine nije ostavio na Visli. Ponio ih je sa sobom u Vatikan. I njegovao ih.

Karol Wojtyla je bio veliki domoljub. Uvijek je rado i ponosno naglašavao da je Poljak no pri tome nije bio isključiv. Ni u Vatikanu nije zaboravio tko je i odakle je došao. Jako je poštovao poljsku tradiciju, posebno slavlje Badnje večeri. Svake godine okupio bi svoje sunarodnjake kojima su posluživana tradicionalna poljska božićna jela. Po običaju, jedno mjesto za stolom je uvijek bilo prazno, tj. rezervirano za neočekivanog gosta. Papa je posebno bio osjetljiv za one ljude koji nemaju svoj dom ili obitelj.

Kako je posvjedočio mons. Stanislaw Dziwisz, njegov osobni tajnik, Karol Wojtyla jako je volio pjevati Božićne pjesme. Govorio je da te pjesme sadrže puno nježne radosti usmjerene prema Božanskom Djetetu koje je na svijet došlo u Svetoj noći. Godine 1982. odlučio je da se na Trgu sv. Petra u Vatikanu prvi puta postave jaslice i božićno drvo. Da bi ga, među ostalim, podsjećali na običaje njegovog zavičaja,

I svoj posljednji Urbi et Orbi iskoristio je da se, na materinjem jeziku, obrati hodočasnicima iz Poljske. „Grlim sve svoje sunarodnjake i želim da Kristovo svjetlo obasja tamu svakodnevice a da vjera u Njegovu ljubav svima bude izvor radosti, mira i sreće. Sretan Božić!”

A koji sat ranije, predvodeći misu polnoćku, poručio je: „Sjeti nas se, Vječni Sine Božji. Cijelo čovječanstvo, koje prolazi tolike kušnje i poteškoće, treba Te! Ostani s nama, Kruše živi koji si s Neba sišao radi našeg spasenja. Ostani s nama zauvijek!”

                                                                                                Domagoj Pejić

                                                                                            

34. „Zazovite Božji blagoslov na našu Crkvu, hrvatski narod i dragu nam Domovinu!”

Početkom studenog 2003.održano je zahvalno hodočašće Hrvata katolika papi Ivanu Pavlu II. Naime, onoga dana kada je Ivan Pavao II. napustio zadarsku zračnu luku i završio svoj treći pohod Hrvatskoj hrvatski biskupi u Zadru su održali svoju izvanrednu sjednicu. S tog su zasjedanja pozvali vjernike na prvo nacionalno hodočašće u Vječni grad od osnutka samostalne i neovisne države Hrvatske.

„Ovo mnoštvo vjernika katolika Hrvata zajedno s biskupima, svećenicima i redovnicima, kliče od radosti. Ujedno želi izraziti beskrajnu zahvalnost Vama, Sveti Oče, za ljubav koju ste nam na mnogo načina iskazali tijekom ovih 25 godina Vašega blagoslovljenoga pontifikata”. Rekao je to u pozdravnom govoru zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić tog 8. studenog 2003. u dvorani Pavla VI.

„Ponizno i odano Vas molimo da ponovno zazovete Božji blagoslov na sve nas, našu Crkvu, hrvatski narod i na dragu nam Domovinu. Neka taj blagoslov bude zalog Božjih milosti za sve izazove u nadolazećim vremenima”, zamolio je kardinal pred nekoliko tisuća Hrvata iz Domovine i svijeta.

Ivan Pavao II. počeo je ali nije mogao pročitati svoj govor. Umjesto njega učinio je to mons. Petar Rajič. Dok su ga u invalidskim kolicima izvozili iz dvorane, Ivan Pavao II. dao je znak da ga zaustave te je još jednom blagoslovio okupljene. Oduševljenju nazočnih nije bilo kraja. Bio je to (po meni) najdirljiviji dio tog nacionalnog hodočašća.

„Nitko me ne zna tako srdačno dočekati i obradovati kao što to znaju učiniti Hrvati!“, izjavio je poljski papa pred hrvatskim biskupima nedugo nakon toga susreta.

Domagoj Pejić

2. Brat naroda

Početkom listopada 1978. krakowski nadbiskup Karol Wojtyla otputovao je na konklave u Vječni Grad. Kardinal Wojtyla, strastveni planinar, bio je na odmoru u poljskim planinama kada je stigla vijest o smrti Pavla VI. Za smrt Ivana Pavla I. čuo je za vrijeme doručka u Nadbiskupskom dvoru. Bio je vidno potresen. Predvodeći misu zadušnicu u krakovskoj bazilici Mariacka kazao je da nitko ne zna što ta smrt znači za Petrovu Stolicu te što Krist time želi reći Crkvi i svijetu. 

No, oni koji su ga poznavali uočili su nemir na njegovu licu. 

Po Wojtylinom dolasku u Rim jedan talijanski fotograf napravio je čitav niz njegovih fotografija. Nadbiskup je bio pomalo zbunjen i u šali upitao: „Zašto me toliko fotografirate? Ne mislite valjda da bih ja mogao biti novi Papa!?“ Dotični je fotograf, očito, napravio dobar posao. I imao dobar predosjećaj. Za razliku od velike većine talijanskih medija koji, raspravljajući o mogućim rezultatima konklava, nisu primjećivali kardinala Wojtylu. Možda i zbog toga jer je bilo nepojmljivo da nakon 455 godina na Petrovu stolicu dođe papa koji nije Talijan.

Nakon što je dva tjedna kasnije izabran za poglavara Katoličke Crkve u pismu upućenom vjernicima svoje nadbiskupije stajalo je: „Vjerujte mi, odlazeći u Rim najviše sam se želio vratiti u svoju dragu nadbiskupiju i svoju domovinu. Teško je bilo ostaviti Krakow i Poljsku jer sam rođen tu, na toj zemlji. Sve to nosim u srcu i na stanovit način odnosim sa sobom: cijelu moju omiljenu Crkvu krakovsku, jedinstveni djelić Kristove Crkve u Poljskoj. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti postali su vrlo zanimljivi medijima. Tako je i gospodin Boguslaw Banas iz Wadowica za jedne poljske novine izjavio da je bio kao gromom pogođen kad je tog ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, čuo nečiji glas koji na ulici viče  „Loleka su izabrali za papu“. Kako je rekao, te je večeri s prozora svoga stana gledao kuću u kojoj je djetinjstvo proveo čovjek koji je upravo zasjeo na stolicu rimskog pape.

Sjetio se Boguslaw kako ga je prijatelj posjetio 1958, godine nakon što je posvećen za biskupa.“Kada su drugi ljudi bili oko nas oslovljavao sam ga s 'preuzvišeni'. Ali kada smo bili nasamo zvao sam ga isto onako kako sam to činio u djetinjstvu. Za svijet je on bio nadbiskup Wojtyla a kasnije i papa Ivan Pavao II. Za sve nas koji smo ga poznavali on je bio i ostao – Lolek“.

Zbog malog Loleka iz malog stana u maloj ulici malih Wadowica diljem Poljske zazvonila su velika zvona. Podsjećajući, među ostalim, na proročke stihove poljskog pjesnika Juliusza Slowackog, napisane stotinu godina ranije:

"Usred nesloga Bog zvoni velikim zvonom
On otvara prijestolje slavenskom Papi
Nužna je velika snaga da se nanovo sagradi Gospodnji svijet
Te stoga dolazi slavenski Papa
Brat naroda...''
                                                                                                   Domagoj Pejić