3. 'Gospodin je ovdje i zove te!'

Teška vrata Sikstinske kapele bila su zatvorena. Trajalo je prebrojavanje glasova. „Wojtyla, Wojtyla, Wojtyla…“ Krakovski nadbiskup Karol Wojtyla, kardinal s Istoka, poznat među crkvenim ocima, ali nepoznat široj javnosti, biskup koji je na početku zasjedanja Sabora sjedio u posljednjim redovima, dlanovima je prekrio lice. A onda mu je nizozemski kardinal Maximillien de Furstenberg šapnuo; „Adeste Dominus et vocat te! Gospodin je ovdje i zove te!“ Na postavljeno pitanje: “Prihvaćaš li?”, odgovorio je: “U vjerskoj poslušnosti Kristu, Gospodinu mome, Majci Kristovoj i Crkvi, svjestan velikih teškoća, prihvaćam.”

Iznad kapele uskoro se pojavio bijeli dim. Nešto prije 19 sati, toga ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, kardinal Pericle Felici izašao je na balkon bazilike. "Annuntio vobis gaudium magnum. Habemus papam". U trenutku kada je kardinal Felici izgovorio ime Karol, mnogi su pomislili da je za novoga Petrova nasljednika izabran kardinal Carlo Confalonieri, dekan kardinalskoga zbora. No, zbunilo ih je nepoznato prezime, čudno izgovoreno. Wojtyla!? Tko je, odakle dolazi? Novinari okupljeni pred Tiskovnim uredom Svete Stolice užurbano su krenuli u potragu za biografijom 264. pape i pravilnim izgovorom njegovog prezimena.

„Poljak je! Poljak je!“, vikao je jedan svećenik mašući bijelim rupčićem u mnoštvu koje je sve više punilo vatikanski trg. Kao da je želio privući pozornost onih koji u tome trenutku nisu znali da novi papa dolazi s Istoka, iz nepoznate zemlje bremenite povijesti, odvojene od svijeta željeznom zavjesom.

Nešto prije toga on se predstavljao kardinalima. Zanemario je protokol i to nije činio sjedeći. „Svoju ću braću primiti stojeći…“

A onda se pojavio pred oduševljenim mnoštvom. Protokol i tradicija nisu predviđali obraćanje. No, on je poželio nešto reći: „Još uvijek smo u tuzi za ljubljenim Ivanom Pavlom I. Časni kardinali izabrali su novoga biskupa Rima. Pozvali su ga iz jedne daleke zemlje. Daleke, ali bliske u zajedništvu i kršćanskoj tradiciji. Ne znam hoću li se moći dobro izraziti na vašem … našem talijanskom jeziku. Ako pogriješim, ispravite me!“

Komunikacija je bila uspostavljena, simpatija je bila obostrana, srca Rimljana (i onih koji su doputovali u Vječni Grad) osvojena. Uslijedio je dugotrajan pljesak koji se na vatikanskom trgu, ali i mnogim trgovima svijeta, prolamao i nije prestajao punih 26 godina.

U njegovoj Poljskoj neizmjerno veselje. Suze radosnice, puni trgovi. Prva misa zahvalnica slavljena je u krakovskoj bazilici svete Marije, a u ponoć su se vjernici okupili u katedrali na krakovskom brežuljku Wawel. Poljaci su bili istovremeno tužni i ponosni. Tužni su ponajviše bili vjernici Krakowa koji su nadbiskupa zvali 'ujakom'. A ujak je uvijek imao vremena za svoju obitelj. Do ovoga trenutka. Ponosni su bili jer je svijet dobio papu Poljaka.

No, bilo je i onih koji se nisu radovali. Službena objava vijesti kasnila je jer vlasti nisu znale kako reagirati tj. kako obezvrijediti i umanjiti značaj toga izbora. U 21 sat Poljski radio još uvijek nije objavio vijest. Sutrašnje novine donijele su tek nekoliko redaka. Kako je jednom prilikom izjavio bečki kardinal König, izbor jednog Poljaka za Papu bio je 'psihološki potres za cijelu Istočnu Europu'. Od svih ljudi na svijetu, službena Warszawa i Moskva najmanje su željele jednog Poljaka – krakovskog nadbiskupa Karola Wojtylu.

Prije polaska na konklave oduzeta mu je diplomatska putovnica i izdana turistička. Ispraćen je prijetećim riječima: „Samo idite! Obračunat ćemo se kad se vratite!“ Karol Wojtyla otputovao je u Rim s malim kovčegom u kojem je bio pribor za osobnu higijenu, Biblija i kardinalska odora. Nije se vratio. 'Zadržan' je u Vatikanu.

Čovjek snuje, Bog određuje.

                                                                                         Domagoj Pejić

2. Brat naroda

Početkom listopada 1978. krakowski nadbiskup Karol Wojtyla otputovao je na konklave u Vječni Grad. Kardinal Wojtyla, strastveni planinar, bio je na odmoru u poljskim planinama kada je stigla vijest o smrti Pavla VI. Za smrt Ivana Pavla I. čuo je za vrijeme doručka u Nadbiskupskom dvoru. Bio je vidno potresen. Predvodeći misu zadušnicu u krakovskoj bazilici Mariacka kazao je da nitko ne zna što ta smrt znači za Petrovu Stolicu te što Krist time želi reći Crkvi i svijetu. 

No, oni koji su ga poznavali uočili su nemir na njegovu licu. 

Po Wojtylinom dolasku u Rim jedan talijanski fotograf napravio je čitav niz njegovih fotografija. Nadbiskup je bio pomalo zbunjen i u šali upitao: „Zašto me toliko fotografirate? Ne mislite valjda da bih ja mogao biti novi Papa!?“ Dotični je fotograf, očito, napravio dobar posao. I imao dobar predosjećaj. Za razliku od velike većine talijanskih medija koji, raspravljajući o mogućim rezultatima konklava, nisu primjećivali kardinala Wojtylu. Možda i zbog toga jer je bilo nepojmljivo da nakon 455 godina na Petrovu stolicu dođe papa koji nije Talijan.

Nakon što je dva tjedna kasnije izabran za poglavara Katoličke Crkve u pismu upućenom vjernicima svoje nadbiskupije stajalo je: „Vjerujte mi, odlazeći u Rim najviše sam se želio vratiti u svoju dragu nadbiskupiju i svoju domovinu. Teško je bilo ostaviti Krakow i Poljsku jer sam rođen tu, na toj zemlji. Sve to nosim u srcu i na stanovit način odnosim sa sobom: cijelu moju omiljenu Crkvu krakovsku, jedinstveni djelić Kristove Crkve u Poljskoj. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti postali su vrlo zanimljivi medijima. Tako je i gospodin Boguslaw Banas iz Wadowica za jedne poljske novine izjavio da je bio kao gromom pogođen kad je tog ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, čuo nečiji glas koji na ulici viče  „Loleka su izabrali za papu“. Kako je rekao, te je večeri s prozora svoga stana gledao kuću u kojoj je djetinjstvo proveo čovjek koji je upravo zasjeo na stolicu rimskog pape.

Sjetio se Boguslaw kako ga je prijatelj posjetio 1958, godine nakon što je posvećen za biskupa.“Kada su drugi ljudi bili oko nas oslovljavao sam ga s 'preuzvišeni'. Ali kada smo bili nasamo zvao sam ga isto onako kako sam to činio u djetinjstvu. Za svijet je on bio nadbiskup Wojtyla a kasnije i papa Ivan Pavao II. Za sve nas koji smo ga poznavali on je bio i ostao – Lolek“.

Zbog malog Loleka iz malog stana u maloj ulici malih Wadowica diljem Poljske zazvonila su velika zvona. Podsjećajući, među ostalim, na proročke stihove poljskog pjesnika Juliusza Slowackog, napisane stotinu godina ranije:

"Usred nesloga Bog zvoni velikim zvonom
On otvara prijestolje slavenskom Papi
Nužna je velika snaga da se nanovo sagradi Gospodnji svijet
Te stoga dolazi slavenski Papa
Brat naroda...''
                                                                                                   Domagoj Pejić