Teška
vrata Sikstinske kapele bila su zatvorena. Trajalo je prebrojavanje
glasova. „Wojtyla, Wojtyla, Wojtyla…“ Krakovski nadbiskup Karol
Wojtyla, kardinal s Istoka, poznat među crkvenim ocima, ali nepoznat
široj javnosti, biskup koji je na početku zasjedanja Sabora sjedio
u posljednjim redovima, dlanovima je prekrio lice. A onda mu je
nizozemski kardinal Maximillien de Furstenberg šapnuo; „Adeste
Dominus et vocat te! Gospodin je ovdje i zove te!“ Na
postavljeno pitanje: “Prihvaćaš li?”, odgovorio je: “U
vjerskoj poslušnosti Kristu, Gospodinu mome, Majci Kristovoj i
Crkvi, svjestan velikih teškoća, prihvaćam.”
Iznad
kapele uskoro se pojavio bijeli dim. Nešto prije 19 sati, toga
ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, kardinal Pericle Felici
izašao je na balkon bazilike. "Annuntio
vobis gaudium magnum. Habemus papam". U
trenutku kada je kardinal Felici izgovorio ime Karol, mnogi su
pomislili da je za novoga Petrova nasljednika izabran kardinal Carlo
Confalonieri, dekan kardinalskoga zbora. No, zbunilo ih je nepoznato
prezime, čudno izgovoreno. Wojtyla!? Tko je, odakle dolazi? Novinari
okupljeni pred Tiskovnim uredom Svete Stolice užurbano su krenuli u
potragu za biografijom 264. pape i pravilnim izgovorom njegovog
prezimena.
„Poljak
je! Poljak je!“, vikao je jedan svećenik mašući bijelim rupčićem
u mnoštvu koje je sve više punilo vatikanski trg. Kao da je želio
privući pozornost onih koji u tome trenutku nisu znali da novi papa
dolazi s Istoka, iz nepoznate zemlje bremenite povijesti, odvojene od
svijeta željeznom zavjesom.
Nešto
prije toga on se predstavljao kardinalima. Zanemario je protokol i to
nije činio sjedeći. „Svoju
ću braću primiti stojeći…“
A
onda se pojavio pred oduševljenim mnoštvom. Protokol i tradicija
nisu predviđali obraćanje. No, on je poželio nešto reći: „Još
uvijek smo u tuzi za ljubljenim Ivanom Pavlom I. Časni kardinali
izabrali su novoga biskupa Rima. Pozvali su ga iz jedne daleke
zemlje. Daleke, ali bliske u zajedništvu i kršćanskoj tradiciji.
Ne znam hoću li se moći dobro izraziti na vašem … našem
talijanskom jeziku. Ako pogriješim, ispravite me!“
Komunikacija
je bila uspostavljena, simpatija je bila obostrana, srca Rimljana (i
onih koji su doputovali u Vječni Grad) osvojena. Uslijedio je
dugotrajan pljesak koji se na vatikanskom trgu, ali i mnogim trgovima
svijeta, prolamao i nije prestajao punih 26 godina.
U
njegovoj Poljskoj neizmjerno veselje. Suze radosnice, puni trgovi.
Prva misa zahvalnica
slavljena je u krakovskoj bazilici svete Marije, a u ponoć su se
vjernici okupili u katedrali na krakovskom brežuljku Wawel. Poljaci
su bili istovremeno tužni i ponosni. Tužni su ponajviše bili
vjernici Krakowa koji su nadbiskupa zvali 'ujakom'. A ujak je uvijek
imao vremena za svoju obitelj. Do ovoga trenutka. Ponosni su bili jer
je svijet dobio papu Poljaka.
No,
bilo je i onih koji se nisu radovali. Službena objava vijesti
kasnila je jer vlasti nisu znale kako reagirati tj. kako
obezvrijediti i umanjiti značaj toga izbora. U 21 sat Poljski radio
još uvijek nije objavio vijest. Sutrašnje novine donijele su tek
nekoliko redaka. Kako je jednom prilikom izjavio bečki kardinal
König, izbor jednog Poljaka za Papu bio je 'psihološki potres za
cijelu Istočnu Europu'. Od svih ljudi na svijetu, službena Warszawa
i Moskva najmanje su željele jednog Poljaka – krakovskog
nadbiskupa Karola Wojtylu.
Prije
polaska na konklave oduzeta mu je diplomatska putovnica i izdana
turistička. Ispraćen je prijetećim riječima: „Samo idite!
Obračunat ćemo se kad se vratite!“ Karol Wojtyla otputovao je u
Rim s malim kovčegom u kojem je bio pribor za osobnu higijenu,
Biblija i kardinalska odora. Nije se vratio. 'Zadržan' je u
Vatikanu.
Čovjek
snuje, Bog određuje.
Domagoj
Pejić
