U nedjelju, 22. listopada 1978. Ivan Pavao II. slavio je
svečani Te Deum i predstavljao se svijetu. Dok je sjedio na prijestolju
prilazili su mu kardinali i iskazivali počast. Dirljiv je bio susret dvojice
prijatelja; Wyszynskog i Wojtyle. Kada mu je pristupio i pred njega kleknuo
stari i zaslužni poljski primas, Ivan Pavao II. je ustao, pridigao ga i
zagrlio. Ta dirljiva scena ovjekovječena je u obliku spomenika u dvorištu
Katoličkog sveučilišta u Lublinu. Podsjetnik je to na dvojicu velikih Poljaka
koji su svojim autoritetom poljskom narodu ulijevali nadu i snagu da je moguće
raskinuti okove koje im je nametnuo nehumani režim.
„Danas novi biskup Rima svečano započinje svoju
službu i poslanje Petra. U ovom gradu Petar je dovršio i ispunio zadaću koju mu
je povjerio Gospodin. Rim je Petrovo sjedište. Danas novi biskup ulazi na
Petrovu rimsku katedru, pun strepnje, svjestan svoje nedostojnosti. Na Petrovu
stolicu danas dolazi biskup koji nije Rimljanin. Biskup koji je sin
poljski.“
Na kraju mise prekršio je protokol i spustio se
stepenicama. Čvrsto je stisnuo svoj pastirski štap s raspelom, podigao ga i
njime blagoslovio narod. Kao da je pozivao vjernike cijeloga svijeta da se
ujedine oko križa.
Ne zna se što bi se dogodilo da je toga listopada
1978. godine izabran neki drugi papa. No, sa sigurnošću se može reći da je
pontifikat Ivana Pavla II. promijenio tijek svjetske povijesti te je jedan od
najvažnijih u dvijetisućljetnoj povijesti kršćanstva. Došao je na čelo Crkve
krajem drugog tisućljeća, u vremenu u kojem je u svijetu još uvijek bilo puno
straha. Karol Wojtyla je znao kako strah djeluje na ljude. Svi totalitarni
režimi opstajali su na strahu i teroru, a novi je papa na svojoj koži iskusio i
nacizam i komunizam. U svojoj viziji vidio je sretnog čovjeka u svom
dostojanstvu. Stoga je u svako vrijeme i na svakom mjestu govorio da svi imaju
pravo na slobodu, ljudska i vjerska prava te na slobodu savjesti.
„Ne bojte se jer istina je u vama!“ Oslobađao je od
straha i to je bilo jedno od njegovih najjačih oružja. Ako je riječ 'oružje'
uopće prilično spomenuti uz ime i prezime Karola Wojtyle.
Mladi i energični papa svijetu je išao u susret i,
oslanjajući se na evanđeoska načela, pružao mu ruku. Ništa ga nije moglo
zaustaviti; ni poteškoće, ni najopasnija mjesta, ni najkritičnije situacije ni
najveći rizici, ni bolest. Pomagao je narodima da postanu svjesni sebe, liječio
im rane, podsjećao na njihove velikane i svece, zvonio na uzbunu, opominjao,
izazivao, unosio nemir, okupljao, poticao, pokretao, oduševljavao, utirao
putove Evanđelju…
Pontifikat Ivana Pavla II. potvrđuje da Bog svojoj
Crkvi u izuzetno teškim vremenima daje velike pastire. Tako je Ivan Pavao II.
više od 26 godina bio u službi Crkve i svijeta. Podigao je entuzijazam i optimizam.
U središtu njegova poslanja bio je Isus Krist, kojega je dostojno predstavljao
na zemlji.
„Ne bojte se! Otvorite, upravo raskrilite vrata
Kristu! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“ Ove riječi Ivan Pavao II.
uporno je ponavljao nešto više od dva i pol desetljeća. Isprva snažnim i
jasnim, a onda sve slabijim i nerazgovjetnijim glasom.