26. Žrtva mladog liječnika

 „Smrt majke duboko mi se urezala u sjećanje. No još dublji i bolniji trag ostavila je smrt brata Edmunda s kojim sam bio jako povezan. Možda i zbog toga što sam bio zreliji, možda i zbog težih okolnosti u kojima smo živjeli.“ Govorio je tako Ivan Pavao II. o svom jedinom, 14 godina starijem bratu.

Edmund Wojtyla, zaljubljenik u planine, volio je s ocem i bratom pješačiti po Beskidima ili braniti za lokalnu nogometnu momčad. Strast prema planinarenju i nogometu prenio je i na mlađeg brata. A možda i ljubav prema kraljevskom gradu? Naime, mali Karol u Krakow je prvi puta došao s ocem kao desetogodišnji dječak, na bratovu promociju.

Nakon što je kao izvrstan student završio medicinu dr. Edmund Wojtyla se zaposlio u bolnici u Bielskom. Izvrsno prihvaćen od pacijenata i kolega uskoro postaje zamjenik načelnika odjela za infektivne bolesti te se posebno posvećuje malim i mladim bolesnicima. Uz brigu o njihovom tjelesnom zdravlju vodi računa i o njihovim duhovnim potrebama; osniva kazalište mladih pacijenata i time im pomaže da barem na kratko zaborave bolest. Možda je i ta Edmundova aktivnost potaknula mlađeg brata da zavoli kazalište?

Zajedno s ocem mali Karol nedjeljom dolazi bratu u posjet. Vrijeme provode odlazeći u planine (najčešće na planinski vrh Leskowiec), igrajući šah i puno razgovarajući. Ivan Pavao II. poslije je rekao da mu je vrijeme provedeno s bratom bilo najsretnije vrijeme u životu. Dvojica braće dijelila su iste vrijednosti; ljubav prema Bogu, ljudima i prirodi.

Edmund je želio osnovati obitelj. Zaručio se s dvije godine mlađom Jadwigom, kćeri učitelja koja je također odabrala učiteljsko zvanje. Na svoj posljednji izlet u planine zaručnici su otišli u ljeto 1932. godine. Iznenadna smrt dr. Wojtyle, koji se zarazio šarlahom, uništila je sve njihove planove. Edmund je umro u 4. prosinca iste godine, u dobi od 26 godina.

U lokalnom tisku objavljen je tekst 'Smrt liječnika na službenoj dužnosti'. Novine su također objavile i osmrtnicu koju je potpisalo ravnateljstvo bolnice. U njoj je stajalo da je mladi liječnik svoj život položio kao 'žrtvu za dobrobit čovječanstva'. Dr.Wojtyla je pokopan na groblju u Bielskom. Tijelo mu je poslije preneseno u obiteljsku grobnicu na krakovskom groblju Rakowicki.

Jadwiga se nikada nije udala. Do kraja pontifikata, posvjedočili su neki, na stolu pape Ivana Pavla II. nalazio se bratov liječnički stetoskop.

                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na putovanje u Poljsku

25. Suze u prvostolnici

Bliži se 25.obljetnica prvog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Slika koja mi se uvijek javi kad se sjetim tog veličanstvenog događaja je ulazak poljskoga pape u dupkom ispunjenu zagrebačku katedralu i molitva pred grobom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca.

I, posebno, pozdravni govor kojeg je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić uputio Ivanu Pavlu II. Točnije, kardinalove suze koje taj zaslužni čovjek Crkve u Hrvata nije uspio sakriti (ili ipak je?) i koje su nakratko zaustavile njegove riječi. Suze zbog neizmjerne sreće što Svetog Oca konačno može pozdraviti na hrvatskom tlu.

Uoči papinog dolaska u Hrvatsku kardinal Kuharić je isticao da je papa Wojtyla zadužio Hrvatsku i hrvatski narod koji mu to nikada ne bi smio zaboraviti. Nazivao ga je anđelom mira. "I onda kada smo bili neshvaćeni, pogaženi i potlačeni, u njemu smo imali zagovornika i zaštitnika", govorio je.

Stoga je tog 10.rujna 1994.godine najdražeg gosta pozdravio dušom prepunom zahvalnosti. "Blagoslovljen je ovo čas da Vam  posvjedočimo i obnovimo svoju odanost i ljubav, da Vašoj Svetosti ponovno izjavimo svoju kušnjama provjerenu vjernost. Mi čvrsto vjerujemo u sve one riječi kojima je Isus Krist izabrao i ovlastio apostola Petra da u Njegovo ime upravlja vjerničkom zajednicom – Crkvom, da je vodi putovima istine, da je vodi i čuva od napasti i zavodljivosti svijeta, da je posebnom zaštitom Duha Svetoga povezuje u jedinstvu vjere i ljubavi."

I nije te riječi, čini mi se, toliko uputio Ivanu Pavlu II.koliko svima nama. Da ne zaboravimo da je vjernost Petrovu nasljedniku dragocjena baština koju smo naslijedili od prošlih pokoljenja.

"Sveti Oče, srce nam je prepuno zahvalnosti Trojedinom Bogu za ovaj dan koji je blagoslovljen Vašim dolaskom..."

I tu je voljeni kardinal zastao. I predahnuo, uz dugi pljesak nazočnih u čijim su se očima, treba li to napomenuti, također zaiskrile suze. Jer su znali da se toga dana ostvario san čovjeka koji je nebrojeno puta ulazio u tu istu katedralu s teškim križem odgovornosti za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod.

                                                                                                            Domagoj Pejić

Poziv na putovanje u Poljsku

24. 'Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!'

Za svoje stoto putovanje izvan Vatikana papa Ivan Pavao II. odabrao je Hrvatsku. Mogao je mirne duše reći: "Dragi moji Hrvati, jako vas volim. Mislio sam vam opet doći no nisam za putovanje jer me strašno boli svaki pokret!" I mahnuti nam iz udobnosti svojih odaja. Nije tako učinio!

Hrvatska ga je otvorena srca dočekala i treći put. Pod geslom 'Obitelj – put Crkve i naroda' od 5.do 9.lipnja 2003. posjetio je Rijeku, Dubrovnik. Đakovo, Osijek i Zadar.

U Dubrovniku proglašava blaženom Mariju Propetog Isusa Petković. Poziva hrvatske žene da budu svjesne svoga uzvišenoga poziva supruge i majke te im poručuje da je njihova nazočnost prijeko potrebna u obitelji, društvu i crkvenoj zajednici. U Đakovu na glavu stavlja šokački šešir. Tijekom propovijedi u Čepinu odaje priznanje svima koji žive od zemlje. Rođendan Crkve, Duhove, proslavlja u Rijeci uz ohrabrujuće riječi obiteljima i poruku Hrvatima. "Budite narod nade!".

Posebno je dirljiv njegov govor na zadarskom forumu. „Hvala tebi, ljubljen puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije, Kvarnera. Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojem licu i što se održavaju na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je međutim tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da i ti jednom ugledaš bolje dane. Hvala i tebi mladeži Hrvatske! Mladeži hrvatska, neka te Bog blagoslovi, zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!“

Ne zaboravimo te riječi!

Reče mi jednom prilikom poljski svećenik. "Vi Hrvati niste svjesni koliko vas je Ivan Pavao II. ljubio. Mi smo očekivali da će na svoje stoto putovanje doći po deseti put k nama i tako se oprostiti od svoje domovine. No, on je odabrao Hrvatsku!"

Sjećam se svog prvog susreta s njim, tamo negdje u svibnju 1995. "Sveti Oče, hvala Vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku i hrvatski narod. Neka Bog blagoslovi Vas i Vašu domovinu Poljsku!" Podigao je pogled i jasno, zahvalno rekao: "Hvala lijepa!"

Više ne mora podizati pogled. Već ga, vjerujem, spušta s nebeskih visina. Na 'dragu zemlju Hrvatsku i ljubljeni hrvatski puk.'

                                                                                         Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće 

23. 'Ime mi je Karol'

Mladi časnik Karol Wojtyla i njegova supruga Emilia nakon vjenčanja neko vrijeme žive u Krakowu. Pojedinosti iz vojne službe poručnika Wojtyle teško je povezati zbog zagubljenih dokumenata. Iz onih koji su ostali i pronađeni teško se može odrediti točan redoslijed njegove vojne karijere. No, sigurno je da im se u kolovozu 1906. rađa sin Edmund. Godine 1913. obitelj seli u Moravsku, u mjesto Drahotuše kod gradića Hranice, u kojem gospodin Karol postaje član vojne regrutne komisije. Slijedi premještaj u Kielc.

                  

Godine 1919. obitelj Wojtyla useljava u stan na drugom katu na adresi Rynek 2 (danas Koscielna 7) u malim Wadowicama. S kuhinjskog prozora kao da su rukom mogli dodirnuti natpis 'Czas ucieka, wiecznosc cieka' (Vrijeme leti, vječnost čeka) ispisan na zidu župne crkve.

U kasnu  jesen iste godine Emilia osjeća da pod srcem nosi novi život. Prošla je 35. godinu, prije tri godine umrla joj je tek rođena kći. Poznati mjesni ginekolog upozorava da je trudnoća veliki problem; ugroženo je zdravlje majke i velika je mogućnost da se dijete ne rodi živo. Da bi spasila sebe liječnik joj savjetuje prekid trudnoće. Život za život!

Edmund je u to vrijeme dječak od 13 godina. Emilija iz vlastitog iskustva zna što znači imati točno toliko godina i ostati bez majke. Svome sinu ne želi takvu sudbinu. U isto vrijeme dobro zna da ona nije ta koja smije oduzeti život nerođenom djetetu. Uz pouzdanje u Boga, podršku muža te uz pomoć drugog liječnika održava trudnoću.

I dok su tog 18.svibnja 1920. godine u župnoj crkvi trajale svibanjske pobožnosti gospođa Emilia je u spomenutom stanu, negdje poslije 17 sati, rodila svoje treće dijete. Mali Karol kršten je u župnoj crkvi 20.lipnja, po rukama vojnog kapelana Franciszeka Zaka. Krsna kuma bila je njegova teta Maria Anna Wiadrowska, majčina sestra. Maleni Karol dobio je krsno ime Jozef, po caru Franji Josipu kojem je kao vojnik služio dječakov otac.

'Rođen sam u Wadowicama. Ime mi je Karol. Da uopće živim trebam zahvaliti majci koja mi je život dala!'

                                                                                              Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

22. 'Netko je bdio nad Papinim životom'

Bio je 13. dan mjeseca svibnja, godina 1981., blagdan Gospe Fatimske. Ivan Pavao II. blagoslivljao je vjernike na Trgu svetoga Petra u Vatikanu. Osmijeh i blagoslov vjernicima, poljubac jednoj djevojčici… U 17 sati i 17 minuta profesionalni ubojica Muhamed Ali Agca ispalio je četiri metka u Svetog Oca. Ranjen u trbuh, desni lakat i kažiprst papa se naslonio na svog osobnog tajnika Stanislawa Dziwisza. Uspio je reći da ga boli te je, dok je bio pri svijesti, poluglasno molio...

                       

Operacija u klinici Gemelli trajala je 5 sati i 20 minuta. Bdjeli su visoki crkveni dužnosnici, bdjeli su i političari a bdjela je i Crkva, ujedinjena u molitvi za svoga poglavara. Papa Wojtyla kasnije je izjavio da se osjeća dužnikom svih onih koji su ga tih dana 'svojom molitvom vratili u život'.

Rendgenska snimka pokazala je čudesnu putanju zrna što je začudilo i liječnike. Metak, ispaljen s udaljenosti od samo nekoliko metara, nije bio smrtonosan. Prošao je uz vitalne organe i napravio čudnu krivulju. “Možda je ubojica i ciljao dobro, no Netko je bdio nad Papinim životom.”, zapisao je kasnije mons. Dziwisz. Netko je želio ugasiti život 'biskupa obučenog u bijelo, Papu koji je došao izdaleka'. Tko? Papa je, kažu, to saznao od samog atentatora, ali je tajnu ponio sa sobom u grob.

Nakon oporavka, Ivan Pavao II. početkom lipnja izlazi iz klinike Gemelli, no u nju se ponovno vraća krajem mjeseca. A 14. kolovoza ujutro, nakon molitve i klanjanja, govori bolesnicima u bolnici, oprašta se s liječnicima i medicinskom službom. Vraća se u Vatikan gdje posjećuje grob apostolskog prvaka. “Posjetio sam sv. Petra da mu zahvalim što me je ostavio na životu. Posjetio sam i grobove Pavla VI. i Ivana Pavla I. jer je uz njih mogao stajati i treći grob“, pojasnio je kardinalima i djelatnicima kurije.

U listopadu iste godine na Trgu Sv.Petra papa Wojtyla izjavljuje kako je, preživjevši atentat, postao dužnikom Presvete Djevice i Svetih zaštitnika. “U svemu što mi se toga dana dogodilo osjetio sam neobičnu majčinsku brigu i zaštitu koja se pokazala jačom od smrtonosnog metka.“

Tri relikvije i danas podsjećaju na događaj koji je potresao svijet; Papin pojas probušen metkom u svetištu u Jasnoj Gori, metak koji je postao zavjetni dar učvršćen u kruni Majke Božje Fatimske te krvava reverenda koja je izložena u krakovskom svetištu 'Ne bojte se'.

Poziv na zahvalno hodočašće

21. 'Svetac odmah!'

Toga petka, 8. travnja 2005. godine, Ivan Pavao II. je na sebi svojstven, veličanstven način, ponovno ujedinio sve one koje je okupljao tijekom 26 i pol godina svoga pontifikata. Promet rimskim ulicama bio je zaustavljen, poslovni prostori zatvoreni a sve sportske i kulturne manifestacije otkazane. Prema nekim procjenama misu i obrede ukopa u Rimu je pratilo oko 3 milijuna ljudi, okupljenih na vatikanskom trgu te uz 27 velikih video zidova postavljenih na brojnim gradskim trgovima.

Pogrebni obredi, zatvoreni za javnost, počeli su u bazilici prije mise. Nakon čitanja životopisa lice pokojnog Pape bijelom su svilom prekrili njegov osobni tajnik mons. Stanislaw Dziwisz i ravnatelj Papinskih bogoslužnih obreda mons. Piero Marini. Točno u 10 sati, praćeni pljeskom stotina tisuća okupljenih ispred vatikanske bazilike, dvanaestorica nosača iznijeli su pred oltar lijes od čempresa na koji je položen Evanđelistar. U trenutku početka obreda s brojnih katoličkih crkava diljem svijeta oglasila su se zvona.

Misu oproštaja predvodio je dekan kardinalskoga zbora Joseph Ratzinger u zajedništvu sa 160 kardinala i patrijarha Istočnih Crkava. Posljednji ispraćaj okupio je 15 kraljeva, kraljica, prinčeva i velikih vojvoda, 44 predsjednika i 25 premijera. Misi i obredima prisustvovali su i predstavnici Pravoslavne crkve i protestantskih Crkava, židovske i islamske zajednice, budista, hinduista i sikha.

„Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa sada stoji na prozoru Očeve kuće, da nas vidi i blagoslivlja. Da, blagoslovi nas, Sveti Oče. Povjeravamo tvoju dragu dušu Majci Božjoj, tvojoj Majci, koja te vodila svakoga dana i koja će te sada voditi u vječnu slavu svojega Sina, Isusa Krista, našega Gospodina“, kazao je u propovijedi kardinal Ratzinger.

Na kraju mise nosači su podigli lijes na ramena i polako ga nosili prema ulazu u baziliku sv.Petra. Zbor je pjevao 'Magnificat', svečano i tužno je zvonilo zvono. Papini domari zaustavili su se i okrenuli lijes prema vatikanskom trgu. Bilo je to posljednje, nijemo obraćanje, posljednji ovozemaljski blagoslov Ivana Pavla II. 'gradu i svijetu'. Ispraćen je sa suzama u očima, ali bez očaja, uz pljesak i poklike 'Svetac odmah!'.

                                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

20. 'Pustite me da odem u Očev dom'

Karol Wojtyla gotovo je svakodnevno molio Križni put; i dok je bio u Poljskoj i kao Petrov nasljednik. Znao je da istinski Kristov učenik mora uzeti taj komad drveta i slijediti svoga Učitelja. Zato ga je odlučno podigao na svoja pleća i, hrabreći druge Kristovim riječima „Ne bojte se!“, s njime prošao mnoge postaje.

Početkom 2005. godine približio se posljednjoj. Na Uskrs je ostao bez glasa i nije uspio blagosloviti vjernike. Tri dana kasnije opet je sa svoga prozora poželio nešto reći. Nije uspio! Kao da je u tome trenutku postao svjestan da je vrijeme za odlazak….

U ljudskoj se povijesti nije dogodio slučaj da je umiranje jednog čovjeka privuklo toliku pozornost kao što je to bilo u posljednjim danima Ivana Pavla II. Cijeli svijet ujedinio se u iskrenom suosjećanju i zajedničkom pogledu prema prozoru Papine sobe, sa strepnjom očekujući gašenje toga svjetla.  Deseci tisuća ljudi u taj su prozor gledali iz blizine, satima, danju i noću, sklopljenih ruku ili prebirući zrnca krunice. Karol Wojtyla je to znao. Čuo ih je kako skandiraju njegovo ime. I odgovorio im, uz blagoslov: „Tražio sam vas. Sada ste vi došli k meni. Hvala vam!“ A onda je prošaputao: "Pustite me da odem".

U dom Oca nebeskoga otišao je u subotu, 2. travnja 2005. u 21,37 sati, u predvečerje blagdana Božjega milosrđa kojega je sam ustanovio.

U 21 sat na Trgu sv. Petra počela je molitva krunice koju je predmolio nadbiskup Angelo Comastri, Papin vikar za Vatikan. Papinu smrt nazočnima je objavio Papin vikar za grad Rim kardinal Camillo Ruini. „Znamo da nas ovaj veliki otac nije napustio. Povjeravamo se njegovu zagovoru da dragocjenu baštinu vjere i ljubavi koje nam je ostavio očuvamo cjelovitom i živom. Djevica Marija, kojoj je posvetio cijeli svoj život, neka ga primi u svoje naručje“, kazao je kardinal Ruini.

Nastala je tišina. I pljesak koji je podsjetio na onu listopadsku večer 1978. godine.

                                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

19. 'Pamtiš li, rijeko..?'

Dan je sunčan i topao pa sjedam na klupu na nasipu i pozdravljam tu najdužu poljsku rijeku „Evo me opet i baš me zanima sjećaš li me se uopće?“ A ona, svjesna svoje veličine i moje malenosti, protječe sporo i nekako lijeno, potpuno nezainteresirano. Mogao bih ju zamoliti da mi priča o povijesti ove zemlje i grada, ove ulice i kuće koja mi je tu, preko ceste, nadohvat ruke.

Pitati je sjeća li se kolovoza 1938. godine i dvojice došljaka koji su sa skromnom prtljagom stigli iz Wadowica i uselili u vlažan podrumski stan. Sjeća li se sirena nad ovim gradom tog 1.rujna godine Gospodnje 1939., zvuka avionskih bombi i protuzračne obrane. I jednog mladića koji, tog prvog petka u mjesecu, od katedrale na Wawelu neprestano trči i ulijeće u podrumski stan zabrinut za oca.

Mogu je pitati pamti li mladog studenta koji ujutro izlazi iz dvorišta žureći na fakultet. Ili da mi priča o istom tom mladiću koji iz dvorišta izlazi godinu kasnije, odjeven u istrošeno radničko odijelo i, umjesto desno prema centru grada, u drvenim klompama odlazi lijevo prema Szwedskoj ulici kojom će pohitati prema kamenolomu. Vjerujem da moja prijateljica rijeka pamti i gospodina Karola koji se u ratnom vremenu iz grada vraća s vrećicom krumpira, u to vrijeme glavnom namirnicom siromašnih Krakovljana, i razmišlja u koje vrijeme početi pripremati skromni objed. Da bude topao kad se umorni i gladni sin vrati s posla.

Sjeća se ova rijeka, siguran sam, i 18.veljače 1941.godine kada se mladi Wojtyla zajedno s prijateljicom Marijom Kydrynski, sestrom svog velikog prijatelja Juliusza, vraćao u stan noseći večeru za oca koju je pripremila gospođa Kydrynski. Sjeća se Wisla, vjerujem, i da je nakon nekoliko minuta uspaničen istrčao van i otrčao prema crkvi. I pretpostavljam da je znala i imala sućuti prema mladiću koji je toga predvečerja shvatio da je, izgubivši još jednog člana obitelji, ostao sam na svijetu. I da je te noći plakao bespomoćan i utučen klečeći uz odar mrtvog oca.

                                              Domagoj Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)

Poziv na zahvalno hodočašće

18. 'Molite za mene sada i poslije moje smrti'

“Nemojte me ostavljati sama. Molite za mene u svim marijanskim svetištima i svugdje. Pomozite mi! Neka ovaj Papa, koji je od vaše krvi i srce ima poput vaših srdaca, dobro služi Crkvi i svijetu”.

Te riječi papa Ivan Pavao II. uputio je vjernicima 7. lipnja 1979. godine u marijanskom svetištu Kalwaria Zebrzydowska prilikom prvog pastoralnog pohoda Poljskoj. Tijekom svoga nešto više od dva i pol desetljeća dugog pontifikata bezbroj puta je ponavljao istu molbu."Sve vas zajedno i svakog pojedinog molim da nastavite upućivati prošnje da mi Svemogući Bog pomogne vjerno ostvarivati poslanje koje mi je povjerio", kazao je, između ostaloga, na svoj 83. rođendan.

Nije samo molio već se je i zahvalno spominjao svih onih koji su ujedinili srca i prošnje za njegovu službu i život. Tri mjeseca nakon atentata, na svetkovinu Velike Gospe, tisuće i tisuće vjernika dolaze na Trg sv.Petra da ponovno budu uz voljenog papu. “Teško mi je o tom događaju ne misliti bez uzbuđenja, bez duboke zahvalnosti svima. Zahvalnosti onima koji su se 13. svibnja sabrali na molitvu. Zahvalnosti onima koji su na njoj ustrajali cijelo ovo vrijeme”, kazao je. Tom prilikom nije propustio istaknuti i slijedeće: “Posebice sam bliz dvjema osobama koje su sa mnom ranjene. Molim i za brata koji me ranio i kojemu iskreno opraštam".

"Dužnik sam onima koji su izravno spašavali moj život i pomagali mi vratiti zdravlje; profesorima i liječnicima, sestrama njegovateljicama i svjetovnom osoblju u poliklinici Gemelli. Istodobno sam dužnik svima koji su me okružili valom molitve po cijelom svijetu. Dužnik sam!"

Euharistija koju je u kolovozu 2003. slavio u marijanskom svetištu s početka priče bila je i posljednja koju je slavio u svojoj domovini. Povjerivši Crkvu u Poljskoj Blaženoj Djevici Mariji te pozvavši sunarodnjake da održe vjernost Kristu, križu, Crkvi i njezinim pastirima u molitvi na kraju mise ponovno je zavapio: "Molim vas, budite sa mnom! Molite za mene danas i poslije moje smrti!”

                                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

17. 'Moj dom je ovdje, iza mojih leđa'

Premda je cijelu Poljsku smatrao svojom domovinom Karol Wojtyla posebno je bio vezan za Malopoljsko vojvodstvo, kraj u kojem je rođen i u kojem je proveo veliki dio svoga života, dio zemlje gdje se nalaze – kako je često govorio - najljepše planine na svijetu. „Čovjek sam gorštak. Svećenik planinar, biskup planinar, kardinal planinar i konačno Papa planinar!“

Kao papa Ivan Pavao II. svoj je zavičaj i rodne Wadowice posjetio tri puta. U lipnju 1979. godine u propovijedi se, među ostalim, sjetio prijatelja, profesora i svećenika. Slijedeći posjet bio je u kolovozu 1991. godine. A osam godina kasnije, 16. lipnja 1999., rekao je da s poštovanjem  ljubi krstionicu nad kojom je bio primljen u zajednicu Crkve. Potom se pred razdraganim sugrađanima dirljivo prisjetio djetinjstva i mladosti. "Moj dom je uvijek bio ovdje, iza mojih leđa, u Koscielnoj ulici'

Ulice svoga grada Ivan Pavao II. vidio je i trinaest godina kasnije, pri posljednjem posjetu domovini kada je, na povratku u Krakow, helikopterom letio iznad svoga zavičaja.

Došavši nad Wadowice poželio je malo duže razgledati panoramu rodnoga grada. Sjetio se svoje obitelji koja je iz Krakowa došla u Wadowice 1918. godine i živjela od skromne plaće gospodina Karola, vojnog časnika i povremenih krojačkih usluga koje je susjedima pružala gospođa Emilija. U mislima mu je bio i brat Edmund, prijatelji s kojima je igrao nogomet i bio 'Lolek vratar', nastupao u kazalištu i išao u školu.

Sa sjetom je gledao toranj župne crkve u kojoj je kršten 20. lipnja 1920. godine kada je dobio krsno ime Jozef. U istoj je crkvi, devet godina kasnije, primio prvu pričest koja nije bila radosna jer mu je mjesec dana ranije umrla majka. Pogledom je tražio krov škole 'Marcin Wadowita' i pokušao odrediti gdje se nalazi slastičarna u koju je sa svojom školskom ekipom navraćao na 'kremowke' i stoji li još uvijek kuća u kojoj je bio restoran u kojem su on i otac ponekad večerali…

I još jedan pogled na središnji trg za koji mali Karol nije mogao naslutiti da će jednoga dana nositi njegovo ime; doduše, ne ime Karola Wojtyle nego Ivana Pavla II.

Helikopter je tri puta nadletio Wadowice i uputio se prema kraljevskom gradu. Ulice su bile pune ljudi koji su oduševljeno pozdravljali svoga sugrađana pretpostavljajući da najpoznatiji Poljak toga 19. kolovoza 2002. godine posljednji put vidi grad svoga rođenja.

                                                                                                          Domagoj Pejić


                                                  Poziv na zahvalno hodočašće