Pitati
je sjeća li se kolovoza 1938. godine i dvojice došljaka koji su sa skromnom
prtljagom stigli iz Wadowica i uselili u vlažan podrumski stan. Sjeća li se
sirena nad ovim gradom tog 1.rujna godine Gospodnje 1939., zvuka avionskih
bombi i protuzračne obrane. I jednog mladića koji, tog prvog petka u mjesecu,
od katedrale na Wawelu neprestano trči i ulijeće u podrumski stan zabrinut za
oca.
Mogu
je pitati pamti li mladog studenta koji ujutro izlazi iz dvorišta žureći na
fakultet. Ili da mi priča o istom tom mladiću koji iz dvorišta izlazi godinu
kasnije, odjeven u istrošeno radničko odijelo i, umjesto desno prema centru
grada, u drvenim klompama odlazi lijevo prema Szwedskoj ulici kojom će pohitati
prema kamenolomu. Vjerujem da moja prijateljica rijeka pamti i gospodina Karola
koji se u ratnom vremenu iz grada vraća s vrećicom krumpira, u to vrijeme
glavnom namirnicom siromašnih Krakovljana, i razmišlja u koje vrijeme početi
pripremati skromni objed. Da bude topao kad se umorni i gladni sin vrati s
posla.
Sjeća
se ova rijeka, siguran sam, i 18.veljače 1941.godine kada se mladi Wojtyla
zajedno s prijateljicom Marijom Kydrynski, sestrom svog velikog prijatelja
Juliusza, vraćao u stan noseći večeru za oca koju je pripremila gospođa
Kydrynski. Sjeća se Wisla, vjerujem, i da je nakon nekoliko minuta uspaničen
istrčao van i otrčao prema crkvi. I pretpostavljam da je znala i imala sućuti
prema mladiću koji je toga predvečerja shvatio da je, izgubivši još jednog
člana obitelji, ostao sam na svijetu. I da je te noći plakao bespomoćan i
utučen klečeći uz odar mrtvog oca.
Domagoj
Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)
