17. 'Moj dom je ovdje, iza mojih leđa'

Premda je cijelu Poljsku smatrao svojom domovinom Karol Wojtyla posebno je bio vezan za Malopoljsko vojvodstvo, kraj u kojem je rođen i u kojem je proveo veliki dio svoga života, dio zemlje gdje se nalaze – kako je često govorio - najljepše planine na svijetu. „Čovjek sam gorštak. Svećenik planinar, biskup planinar, kardinal planinar i konačno Papa planinar!“

Kao papa Ivan Pavao II. svoj je zavičaj i rodne Wadowice posjetio tri puta. U lipnju 1979. godine u propovijedi se, među ostalim, sjetio prijatelja, profesora i svećenika. Slijedeći posjet bio je u kolovozu 1991. godine. A osam godina kasnije, 16. lipnja 1999., rekao je da s poštovanjem  ljubi krstionicu nad kojom je bio primljen u zajednicu Crkve. Potom se pred razdraganim sugrađanima dirljivo prisjetio djetinjstva i mladosti. "Moj dom je uvijek bio ovdje, iza mojih leđa, u Koscielnoj ulici'

Ulice svoga grada Ivan Pavao II. vidio je i trinaest godina kasnije, pri posljednjem posjetu domovini kada je, na povratku u Krakow, helikopterom letio iznad svoga zavičaja.

Došavši nad Wadowice poželio je malo duže razgledati panoramu rodnoga grada. Sjetio se svoje obitelji koja je iz Krakowa došla u Wadowice 1918. godine i živjela od skromne plaće gospodina Karola, vojnog časnika i povremenih krojačkih usluga koje je susjedima pružala gospođa Emilija. U mislima mu je bio i brat Edmund, prijatelji s kojima je igrao nogomet i bio 'Lolek vratar', nastupao u kazalištu i išao u školu.

Sa sjetom je gledao toranj župne crkve u kojoj je kršten 20. lipnja 1920. godine kada je dobio krsno ime Jozef. U istoj je crkvi, devet godina kasnije, primio prvu pričest koja nije bila radosna jer mu je mjesec dana ranije umrla majka. Pogledom je tražio krov škole 'Marcin Wadowita' i pokušao odrediti gdje se nalazi slastičarna u koju je sa svojom školskom ekipom navraćao na 'kremowke' i stoji li još uvijek kuća u kojoj je bio restoran u kojem su on i otac ponekad večerali…

I još jedan pogled na središnji trg za koji mali Karol nije mogao naslutiti da će jednoga dana nositi njegovo ime; doduše, ne ime Karola Wojtyle nego Ivana Pavla II.

Helikopter je tri puta nadletio Wadowice i uputio se prema kraljevskom gradu. Ulice su bile pune ljudi koji su oduševljeno pozdravljali svoga sugrađana pretpostavljajući da najpoznatiji Poljak toga 19. kolovoza 2002. godine posljednji put vidi grad svoga rođenja.

                                                                                                          Domagoj Pejić


                                                  Poziv na zahvalno hodočašće 

16. Najbliži svome Bogu

Nakon atentata u svibnju 1981.godine papa Ivan Pavao II. počinje tjelesno slabiti. Polako ali sigurno. U posljednjim godinama života najbliži suradnici primijećuju da mu se tresu ruke. Parkinsonova bolest i ostali zdravstveni problemi sve više ga usporavaju. Vrata papinskih odaja, do tada širom otvorena mnogima, od 2000. godine polako se počinju zatvarati.

No od putovanja ne odustaje premda ga iscrpljuju. Duga su i naporna, prate ih vremenske i temperaturne razlike. Život mu otežava i činjenica da ne može trpjeti u miru i tišini, samoći i skrovitosti, daleko od radoznalih očiju koje paze na svaki njegov korak. Prate ga stotine novinara, deseci televizijskih kamera, fotografskih aparata i mikrofona. Kamermani se uglavnom pridržavaju  naputka da ga ne snimaju iz blizine.

Pred sam kraj života, u pojedinim trenucima, bio je toliko iscrpljen da više nije vladao svojim tijelom. Nije uspijevao razumljivo govoriti. Imao je problema s gutanjem i disanjem pa mu je operativnim zahvatom u grlo stavljena cjevčica koja mu je olakšavala disanje.

U tim je trenucima bio najbliži svome Bogu. Naslonio je umornu glavu na pastirski štap koji je čvrsto držao u rukama. Tim istim drhtavim rukama doticao je križ koji je nosio oko vrata, kao da će mu on vratiti snagu. Raspeti i trpeći Krist za njega nije bio samo teološki pojam.

Ivan Pavao II. ostao je ustrajan u svojoj misiji. Suobličio se s bolesnicima i starim osobama cijeloga svijeta te svojom žrtvom pokazao kako život i patnja imaju smisla. Trpio je jake bolove slaveći i misu. Patnja mu se odražavala na licu, patnja je postala njegova poruka i njegova najjača propovijed. Svoje je poslanje želio ispuniti do kraja i zato nije odstupao.

Među zagovornicima Wojtylinog povlačenja s Petrove stolice bilo je i onih koji su smatrali da slika trpećeg Pape nije prikladna za svijet pa su ga pokušali 'zatočiti' u Vatikanu i ograničiti njegove nastupe. Premda je na početku pontifikata napisao da će odstupiti u slučaju teške i neizlječive bolesti, koja bi ga sprječavala da ispravno vrši dužnost, smatrao je da i dalje može ostvarivati svoje poslanje.

Takvima je odgovarao protupitanjem: „Je li Krist, razapet na križu, možda izgledao veličanstveno? Zar je Krist sišao s križa?“

                                                                                              Domagoj Pejić

15. Pismo iz Vatikana

Počela je 2005.godina. Bilo je jasno da će Ivan Pavao II. uskoro krenuti prema Domu Očevu. Poželio sam mu poslati svoj hodočasnički dnevnik 'Hvala, Sveti Oče'. "Odnesi ga u nuncijaturu pa će ga oni dostaviti diplomatskim putem", neuvjerljivo su me savjetovali prijatelji.

Nisam ih, naravno, poslušao. Ali nisam imao ni neko puno bolje rješenje. Otišao sam do pošte u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici, potpisao svoj dnevnik, s papirića prepisao tri rečenice na poljskom jeziku te na žutu kovertu ispisao doslovce četiri riječi; mons. Stanislaw Dziwisz, Vatican.

Pozadi je, reda radi, stajalo tko šalje...

Prolazili su dani. A onda je 2.veljače Tiskovni ured Svete Stolice priopćio da se papino stanje  zakompliciralo te da je prošle noći hitno prevezen u polikliniku 'Agostino Gemelli'. “Sveti Otac se nalazi u svojoj bolničkoj sobi na desetom katu", stajalo je u priopćenju.

U razgovoru s novinarima vatikanski glasnogovornik dr. Joaquin Navarro-Valls pojasnio je da je papa nekoliko dana ranije pokazivao simptome gripe. Odgođene su planirane audijencije te mu je 31.siječnja svečano uručen 'Annuario Pontificio'. Nitko nije spomenuo jednu knjigu iz Hrvatske. Nisam bio razočaran. Ta što je moj hodočasnički dnevnik prema vatikanskom godišnjaku.

Rijetki su tada znali da je ta bolnica bila njegovo prvo odredište izvan Vatikana. Naime, 17.listopada 1978. godine, dan nakon izbora za papu, pronašao je malo slobodnog vremena i, na čuđenje garde na brončanim vratima, otišao u spomenutu bolnicu kako bi barem kratko bio uz svoga paraliziranog prijatelja mons. Andrzeja Mariu Deskura. Mons. Deskur tri dana ranije doživio je moždani udar.

Već sam pomalo bio zaboravio na žutu kovertu iz Jurišićeve.  A onda me je sredinom veljače na porti HKR-a dočekalo pismo. Posta Vaticana. 'Drogi Panie...' Papin tajnik mons. Stanislaw Dziwisz napisao je da je pošiljka stigla. Kardinalovo pismo je datirano 29. siječnja 2005.

Sumnjam da je bolesnom papi bilo do listanja moga dnevnika. Vjerojatno ga nije ni vidio. A možda i je? Bilo kako bilo, još uvijek je lijepo pročitati da 'Sveti Otac zahvaljuje za hodočašće, za potpis, blagoslivlja i želi sretnu Novu 2005. godinu'.

                                                                                              Domagoj Pejić