34. „Zazovite Božji blagoslov na našu Crkvu, hrvatski narod i dragu nam Domovinu!”

Početkom studenog 2003.održano je zahvalno hodočašće Hrvata katolika papi Ivanu Pavlu II. Naime, onoga dana kada je Ivan Pavao II. napustio zadarsku zračnu luku i završio svoj treći pohod Hrvatskoj hrvatski biskupi u Zadru su održali svoju izvanrednu sjednicu. S tog su zasjedanja pozvali vjernike na prvo nacionalno hodočašće u Vječni grad od osnutka samostalne i neovisne države Hrvatske.

„Ovo mnoštvo vjernika katolika Hrvata zajedno s biskupima, svećenicima i redovnicima, kliče od radosti. Ujedno želi izraziti beskrajnu zahvalnost Vama, Sveti Oče, za ljubav koju ste nam na mnogo načina iskazali tijekom ovih 25 godina Vašega blagoslovljenoga pontifikata”. Rekao je to u pozdravnom govoru zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić tog 8. studenog 2003. u dvorani Pavla VI.

„Ponizno i odano Vas molimo da ponovno zazovete Božji blagoslov na sve nas, našu Crkvu, hrvatski narod i na dragu nam Domovinu. Neka taj blagoslov bude zalog Božjih milosti za sve izazove u nadolazećim vremenima”, zamolio je kardinal pred nekoliko tisuća Hrvata iz Domovine i svijeta.

Ivan Pavao II. počeo je ali nije mogao pročitati svoj govor. Umjesto njega učinio je to mons. Petar Rajič. Dok su ga u invalidskim kolicima izvozili iz dvorane, Ivan Pavao II. dao je znak da ga zaustave te je još jednom blagoslovio okupljene. Oduševljenju nazočnih nije bilo kraja. Bio je to (po meni) najdirljiviji dio tog nacionalnog hodočašća.

„Nitko me ne zna tako srdačno dočekati i obradovati kao što to znaju učiniti Hrvati!“, izjavio je poljski papa pred hrvatskim biskupima nedugo nakon toga susreta.

Domagoj Pejić

21. 'Svetac odmah!'

Toga petka, 8. travnja 2005. godine, Ivan Pavao II. je na sebi svojstven, veličanstven način, ponovno ujedinio sve one koje je okupljao tijekom 26 i pol godina svoga pontifikata. Promet rimskim ulicama bio je zaustavljen, poslovni prostori zatvoreni a sve sportske i kulturne manifestacije otkazane. Prema nekim procjenama misu i obrede ukopa u Rimu je pratilo oko 3 milijuna ljudi, okupljenih na vatikanskom trgu te uz 27 velikih video zidova postavljenih na brojnim gradskim trgovima.

Pogrebni obredi, zatvoreni za javnost, počeli su u bazilici prije mise. Nakon čitanja životopisa lice pokojnog Pape bijelom su svilom prekrili njegov osobni tajnik mons. Stanislaw Dziwisz i ravnatelj Papinskih bogoslužnih obreda mons. Piero Marini. Točno u 10 sati, praćeni pljeskom stotina tisuća okupljenih ispred vatikanske bazilike, dvanaestorica nosača iznijeli su pred oltar lijes od čempresa na koji je položen Evanđelistar. U trenutku početka obreda s brojnih katoličkih crkava diljem svijeta oglasila su se zvona.

Misu oproštaja predvodio je dekan kardinalskoga zbora Joseph Ratzinger u zajedništvu sa 160 kardinala i patrijarha Istočnih Crkava. Posljednji ispraćaj okupio je 15 kraljeva, kraljica, prinčeva i velikih vojvoda, 44 predsjednika i 25 premijera. Misi i obredima prisustvovali su i predstavnici Pravoslavne crkve i protestantskih Crkava, židovske i islamske zajednice, budista, hinduista i sikha.

„Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa sada stoji na prozoru Očeve kuće, da nas vidi i blagoslivlja. Da, blagoslovi nas, Sveti Oče. Povjeravamo tvoju dragu dušu Majci Božjoj, tvojoj Majci, koja te vodila svakoga dana i koja će te sada voditi u vječnu slavu svojega Sina, Isusa Krista, našega Gospodina“, kazao je u propovijedi kardinal Ratzinger.

Na kraju mise nosači su podigli lijes na ramena i polako ga nosili prema ulazu u baziliku sv.Petra. Zbor je pjevao 'Magnificat', svečano i tužno je zvonilo zvono. Papini domari zaustavili su se i okrenuli lijes prema vatikanskom trgu. Bilo je to posljednje, nijemo obraćanje, posljednji ovozemaljski blagoslov Ivana Pavla II. 'gradu i svijetu'. Ispraćen je sa suzama u očima, ali bez očaja, uz pljesak i poklike 'Svetac odmah!'.

                                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

20. 'Pustite me da odem u Očev dom'

Karol Wojtyla gotovo je svakodnevno molio Križni put; i dok je bio u Poljskoj i kao Petrov nasljednik. Znao je da istinski Kristov učenik mora uzeti taj komad drveta i slijediti svoga Učitelja. Zato ga je odlučno podigao na svoja pleća i, hrabreći druge Kristovim riječima „Ne bojte se!“, s njime prošao mnoge postaje.

Početkom 2005. godine približio se posljednjoj. Na Uskrs je ostao bez glasa i nije uspio blagosloviti vjernike. Tri dana kasnije opet je sa svoga prozora poželio nešto reći. Nije uspio! Kao da je u tome trenutku postao svjestan da je vrijeme za odlazak….

U ljudskoj se povijesti nije dogodio slučaj da je umiranje jednog čovjeka privuklo toliku pozornost kao što je to bilo u posljednjim danima Ivana Pavla II. Cijeli svijet ujedinio se u iskrenom suosjećanju i zajedničkom pogledu prema prozoru Papine sobe, sa strepnjom očekujući gašenje toga svjetla.  Deseci tisuća ljudi u taj su prozor gledali iz blizine, satima, danju i noću, sklopljenih ruku ili prebirući zrnca krunice. Karol Wojtyla je to znao. Čuo ih je kako skandiraju njegovo ime. I odgovorio im, uz blagoslov: „Tražio sam vas. Sada ste vi došli k meni. Hvala vam!“ A onda je prošaputao: "Pustite me da odem".

U dom Oca nebeskoga otišao je u subotu, 2. travnja 2005. u 21,37 sati, u predvečerje blagdana Božjega milosrđa kojega je sam ustanovio.

U 21 sat na Trgu sv. Petra počela je molitva krunice koju je predmolio nadbiskup Angelo Comastri, Papin vikar za Vatikan. Papinu smrt nazočnima je objavio Papin vikar za grad Rim kardinal Camillo Ruini. „Znamo da nas ovaj veliki otac nije napustio. Povjeravamo se njegovu zagovoru da dragocjenu baštinu vjere i ljubavi koje nam je ostavio očuvamo cjelovitom i živom. Djevica Marija, kojoj je posvetio cijeli svoj život, neka ga primi u svoje naručje“, kazao je kardinal Ruini.

Nastala je tišina. I pljesak koji je podsjetio na onu listopadsku večer 1978. godine.

                                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

16. Najbliži svome Bogu

Nakon atentata u svibnju 1981.godine papa Ivan Pavao II. počinje tjelesno slabiti. Polako ali sigurno. U posljednjim godinama života najbliži suradnici primijećuju da mu se tresu ruke. Parkinsonova bolest i ostali zdravstveni problemi sve više ga usporavaju. Vrata papinskih odaja, do tada širom otvorena mnogima, od 2000. godine polako se počinju zatvarati.

No od putovanja ne odustaje premda ga iscrpljuju. Duga su i naporna, prate ih vremenske i temperaturne razlike. Život mu otežava i činjenica da ne može trpjeti u miru i tišini, samoći i skrovitosti, daleko od radoznalih očiju koje paze na svaki njegov korak. Prate ga stotine novinara, deseci televizijskih kamera, fotografskih aparata i mikrofona. Kamermani se uglavnom pridržavaju  naputka da ga ne snimaju iz blizine.

Pred sam kraj života, u pojedinim trenucima, bio je toliko iscrpljen da više nije vladao svojim tijelom. Nije uspijevao razumljivo govoriti. Imao je problema s gutanjem i disanjem pa mu je operativnim zahvatom u grlo stavljena cjevčica koja mu je olakšavala disanje.

U tim je trenucima bio najbliži svome Bogu. Naslonio je umornu glavu na pastirski štap koji je čvrsto držao u rukama. Tim istim drhtavim rukama doticao je križ koji je nosio oko vrata, kao da će mu on vratiti snagu. Raspeti i trpeći Krist za njega nije bio samo teološki pojam.

Ivan Pavao II. ostao je ustrajan u svojoj misiji. Suobličio se s bolesnicima i starim osobama cijeloga svijeta te svojom žrtvom pokazao kako život i patnja imaju smisla. Trpio je jake bolove slaveći i misu. Patnja mu se odražavala na licu, patnja je postala njegova poruka i njegova najjača propovijed. Svoje je poslanje želio ispuniti do kraja i zato nije odstupao.

Među zagovornicima Wojtylinog povlačenja s Petrove stolice bilo je i onih koji su smatrali da slika trpećeg Pape nije prikladna za svijet pa su ga pokušali 'zatočiti' u Vatikanu i ograničiti njegove nastupe. Premda je na početku pontifikata napisao da će odstupiti u slučaju teške i neizlječive bolesti, koja bi ga sprječavala da ispravno vrši dužnost, smatrao je da i dalje može ostvarivati svoje poslanje.

Takvima je odgovarao protupitanjem: „Je li Krist, razapet na križu, možda izgledao veličanstveno? Zar je Krist sišao s križa?“

                                                                                              Domagoj Pejić