Kao bogoslov,
Karol Wojtyla živio je uz krakovskog nadbiskupa Adama Stefana Sapiehu. Nazivao
ga je 'nepokolebivim knezom' zbog njegovog plemićkog podrijetla i hrabrog
držanja u izuzetno teškim vremenima za poljski narod.
Sapeha je rođen u
aristokratskoj obitelji. Uz brojne životne pogodnosti koje su mu se nudile ipak
je odabrao svećeničko zvanje. Nije bio istaknuti teolog ni karizmatični
govornik ali je bio izvrstan organizator. Skroman, samozatajan, suosjećajan i
ljubazan, nadasve samosvjestan, u određenim situacijama izuzetno tvrdoglav i
nepopustljiv. Tijekom pontifikata Pija XI. nije mu dodijeljen kardinalski šešir
kao što je to učinjeno dvojici njegovih prethodnika. Naime Achille Ratti,
budući papa Pio XI., nakon Prvog svjetskog rata kao nuncij je djelovao u
Poljskoj i tu su se sukobile dvije jake osobnosti – Ratti i Sapieha.
Uoči Drugog
svjetskog rata nadbiskup Sapieha napisao je pismo papi u kojem je zbog
navršenih godina zatražio umirovljenje. No, Pio XI. umire prije nego što pismo
stiže u Vatikan. Tako Sapieha i dalje ostaje na stolici krakovskih nadbiskupa
te postaje oslonac poljskom narodu tijekom nacističke strahovlade. Njegova
veličina posebno se pokazala jer je neumorno branio prava svakog čovjeka.
Pogotovo se zalagao za progonjene Židove.
Jednom je prilikom na večeru primio nacističkog guvernera Hansa
Franka nakon što je ovaj to uporno zahtijevao. Gostu je poslužen stari kruh,
pekmez od šećerne repe i cikle te imitacija kave. Mons.Sapieha pojasnio je da
je to jedino što se na bonove moglo nabaviti u Krakowu. Dodao je da nije mogao
riskirati da netko od njegovih podređenih bude uhićen tražeći bolju hranu na
crnom tržištu. Frank više nije inzistirao na sličnom druženju.
Od dvojice
muškaraca koji su sjedili za stolom jedan je osuđen i pogubljen vješanjem u
listopadu 1946.godine. Drugi je osam mjeseci ranije kreiran u kardinala. Po
povratku iz Rima dočekali su ga bogoslovi i na rukama odnijeli do bazilike
Mariacka. Dok je Sapieha bio živ komunisti se nisu usudili ući u krakovsku
kuriju i hapsiti svećenike. Učinili su to nakon njegove smrti 23.srpnja
1951.godine. Procjenjuje se da je ovog, kako su ga još nazivali, nekrunjenog
kralja Poljske na vječni počinak ispratilo 100 tisuća njegovih sunarodnjaka.
Mladom Karolu ovaj
je niski čovjek čelične volje bio pedagog i duhovni otac. Prvi put su se sreli
kada je nadbiskup posjetio Wadowice. Gimnazijalac Karol izrekao mu je
dobrodošlicu. Nakon pozdravnog govora nadbiskup je pitao za što će se taj
mladić odlučiti nakon mature. „Upisat će poljsku filologiju“, odgovorio je
vjeroučitelj. „Šteta što se nije odlučio za teologiju“, uzvratio je visoki gost
ne sluteći da će kroz koju godinu njih dvojica živjeti pod istim krovom.
Za vrijeme studija
bogoslov Wojtyla zamolio je svog nadbiskupa da mu dopusti napuštanje sjemeništa
i prelazak među karmelićanske redovnike. Sapieha mu je kratko odgovorio:
"Najprije završi ono što si započeo".
Domagoj
Pejić
