29. 'Stići ću i bez Tvoje pomoći...'

Sjećanje na jedno hodočašće...

Napuštam Pieve Santo Stefano. Dvadeseti je dan pješačenja i do Rima je, računam, nešto manje od 300 kilometara. Današnje odredište nije daleko pa i ne žurim.  Možda bih ipak trebao jer su iznad mene tamni oblaci i opet bi me, peti dan zaredom, moglo 'sastaviti'. Nisam dugo čekao. Lije kao iz kabla a u meni raste ogorčenje. 'Bože, zatvori slavinu, pretjerao si posljednjih dana. Pa ne idem u kriminal, idem Svetom Ocu. Zbog mene, naravno, ne trebaš mijenjati meteorološke prilike ali što je previše, previše je!'

Odgovor stiže u obliku leda koji pada desetak minuta. Na otvorenoj sam cesti i nemam se kamo skloniti. Svako vozilo, doduše rijetko, zapljusne me. Vozači vjerojatno začuđeno gledaju luđaka koji promočen hoda cestom. Bijesan sam i ljut! Da mogu, skočio bih u visine i obračunao se s Njim, rekao Mu što mislim o Njegovom blagoslovu, ako je tog blagoslova uopće bilo. Rađa se prkos. 'Idem dalje i stići ću na cilj i bez Tvoje pomoći. Baš Tebi u inat.'

Nakon nekoliko sati ulazim u Sansepolcro i još uvijek pod jakom kišom pronalazim kapucinski samostan 'Il paradiso'. Ako sam dobro razumio, ovo je dom u kojem su smješteni srednjoškolci i studenti. Od otaca kapucina ni traga. Pred dvojicom muškaraca na porti skidam mokru kabanicu misleći kako izgledam dovoljno jadno da bih mogao omekšati i najtvrđe srce. Jedan od njih odvodi me na prvi kat i otključava sobu. Daje mi dvije čiste plahte, pokazuje na deke u ormaru, objašnjava gdje je kupaonica, ostavlja ključ i – odlazi. 'Hej, prijatelju, zakoči malo, nisi rekao kad je večera!?'

Možda sam ja ipak nezahvalan čovjek!? Dobio sam sobu i utočište od kiše. Trebam li se ja njima javiti i potražiti kuhinju? Bih, ali ne mogu jer nemam ništa suho za presvući. A i osjećam se prilično loše. Bilo kako bilo, dotični gospodin posljednje je živo biće koje sam vidio toga dana.

U malenoj sobici, uz kišu koja udara u prozore, skidam mokru odjeću i vješam je po vješalicama, ormaru i stolicama. Vadim i vlažnu odjeću iz ranca, neosušenu od prošloga dana, koju također vješam okolo. Tek je prošlo 17 sati a već sam u krevetu.

Bože, danas sam dosta prigovarao. Nadam se da gore gdje prebivaš ne čuješ baš svaku moju glupost i ne uzimaš je ozbiljno. Izgovaram Šimićevu 'Molitvu na putu'. 'Bože, koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv, vodi me i dalje koncu mojih želja. Ne ostavi me umorna i sama nasred puta…' I čuvaj me upale pluća!

Domagoj Pejić

28. 'Neka on noćas mirno spava'

Sjećanje na jedno hodočašće...

Četrnaesti je dan moga pješačenja prema Vatikanu i u nogama je danas više od 50 km. U Mesoli nastaju problemi sa smještajem pa nastavljam prema Ravenni.

Promočen sam, kako se ono kaže, do gole kože. Mračno je. Hodam uz rub ceste a rijetki vozači mi prijekorno trube. Razumijem ih, na plavoj trenirci dvije bijele trake koje se u mraku vjerojatno ne vide. I bijele tenisice koje oni također ne moraju uočiti. Oko mene drveće, nekakva šuma. Od kuća ili hotela ni traga. Nazivam roditelje i govorim im da sam stigao na cilj, da je sve u redu i da ne brinu. Mala laž je u ovakvim uvjetima, nadam se, dopuštena...

Stižem pred restoran. Konobar kaže da upravo zatvaraju a prenoćište ionako nemaju. U Pomposi, tri kilometra dalje, nalazi se kamp. Možda tamo nešto pronađem. Zahvalan za informaciju častim ga i već na izmaku snage odoh dalje. Pronalazim auto kamp ali prenoćišta nema! Samo kamperi koji se polako zavlače u svoje auto – prikolice. Mislim da nisam zavidan čovjek no čini mi se da u ovom trenutku ipak postajem takav.

Iscrpljen, sjedam na klupu. 23,15… Kako bi bilo lijepo da se čuda događaju i u ovome vremenu pa da mi, recimo, netko priđe i ponudi spavanje u prikolici. Od čuda ni 'č'! Naprotiv! Hladno je a mokra se odjeća suši na meni. Grlim ranac i pokušavam zaspati no neće ići. Namještam se ali nikako pronaći udoban položaj. Gasim mobitel jer moram sačuvati bateriju. Ako ona iscuri neću imati kontakt s HKR-om, što i nije tako strašno, no potreban mi je kontakt s mons. Vidovićem. Ostajem bez orijentacije o vremenu.

Postaje sve hladnije i već me pomalo hvata očaj. I sumnja da će cijela ova priča dobro završiti. A onda se javlja misao: 'Bože, ako Te ima, a vjerujem da ima, i ako je ovo žrtva, a ja mislim da je, prikazujem Ti za njega. Neka on noćas mino spava!

I kao da je istog trena netko rukom odneo sve muke, tjeskobe, bolove. I dalje sam se smrzavao, i dalje me je svaka kost boljela, još uvijek su minute sporo prolazile no... Bio sam miran. Neopisivo miran.

Te večeri / noći nisam se sjetio da se baš toga dana navršilo 25 godina kako je Ivan Pavao II.kao prvi papa u povijesti slavio misu na hrvatskom jeziku (30.travnja 1979.godine).

Danas su mi još draže te riječi: 'Neka on noćas mirno spava'

Domagoj Pejić