29. 'Stići ću i bez Tvoje pomoći...'

Sjećanje na jedno hodočašće...

Napuštam Pieve Santo Stefano. Dvadeseti je dan pješačenja i do Rima je, računam, nešto manje od 300 kilometara. Današnje odredište nije daleko pa i ne žurim.  Možda bih ipak trebao jer su iznad mene tamni oblaci i opet bi me, peti dan zaredom, moglo 'sastaviti'. Nisam dugo čekao. Lije kao iz kabla a u meni raste ogorčenje. 'Bože, zatvori slavinu, pretjerao si posljednjih dana. Pa ne idem u kriminal, idem Svetom Ocu. Zbog mene, naravno, ne trebaš mijenjati meteorološke prilike ali što je previše, previše je!'

Odgovor stiže u obliku leda koji pada desetak minuta. Na otvorenoj sam cesti i nemam se kamo skloniti. Svako vozilo, doduše rijetko, zapljusne me. Vozači vjerojatno začuđeno gledaju luđaka koji promočen hoda cestom. Bijesan sam i ljut! Da mogu, skočio bih u visine i obračunao se s Njim, rekao Mu što mislim o Njegovom blagoslovu, ako je tog blagoslova uopće bilo. Rađa se prkos. 'Idem dalje i stići ću na cilj i bez Tvoje pomoći. Baš Tebi u inat.'

Nakon nekoliko sati ulazim u Sansepolcro i još uvijek pod jakom kišom pronalazim kapucinski samostan 'Il paradiso'. Ako sam dobro razumio, ovo je dom u kojem su smješteni srednjoškolci i studenti. Od otaca kapucina ni traga. Pred dvojicom muškaraca na porti skidam mokru kabanicu misleći kako izgledam dovoljno jadno da bih mogao omekšati i najtvrđe srce. Jedan od njih odvodi me na prvi kat i otključava sobu. Daje mi dvije čiste plahte, pokazuje na deke u ormaru, objašnjava gdje je kupaonica, ostavlja ključ i – odlazi. 'Hej, prijatelju, zakoči malo, nisi rekao kad je večera!?'

Možda sam ja ipak nezahvalan čovjek!? Dobio sam sobu i utočište od kiše. Trebam li se ja njima javiti i potražiti kuhinju? Bih, ali ne mogu jer nemam ništa suho za presvući. A i osjećam se prilično loše. Bilo kako bilo, dotični gospodin posljednje je živo biće koje sam vidio toga dana.

U malenoj sobici, uz kišu koja udara u prozore, skidam mokru odjeću i vješam je po vješalicama, ormaru i stolicama. Vadim i vlažnu odjeću iz ranca, neosušenu od prošloga dana, koju također vješam okolo. Tek je prošlo 17 sati a već sam u krevetu.

Bože, danas sam dosta prigovarao. Nadam se da gore gdje prebivaš ne čuješ baš svaku moju glupost i ne uzimaš je ozbiljno. Izgovaram Šimićevu 'Molitvu na putu'. 'Bože, koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv, vodi me i dalje koncu mojih želja. Ne ostavi me umorna i sama nasred puta…' I čuvaj me upale pluća!

Domagoj Pejić

27. Nemam više nikoga na ovome svijetu

Krakow. Tyniecka ulica br. 10.

Evo nas pred vratima podrumskog stana. Ulazimo u hodnik. S desne strane skromna kuhinja koja je, čini mi se, služila i kao kupaonica. Zastao bih već ovdje no moj mi vodič pokazuje da uđemo u prostoriju s lijeve strane. Stojimo u nekadašnjoj Lolekovoj sobi. Na zidovima fotografije, u lijevom kutu krevet, uz prozor stol, s desne strane velika zidana peć. Ona, siguran sam, nije ovdje bila u vrijeme dvojice podstanara doseljenih iz Wadowica. Oni su imali staru peć koja je teško uspijevala unijeti toplinu u vlažni, hladni i mračni stan. U staklenom stolu Lolekova svjedodžba, slika Jana Tyranowskog, brata Edmunda, slika s prijateljima iz djetinjstva...

Ovdje je, znači, učio za ispite i s prijateljima iz tajnog kazališta uvježbavao predstave. Na ovom je podu klečio i molio one nedjelje dok su nacisti pretraživali prizemlje kuće. Ovdje se odmarao nakon napornog radnog dana u kamenolomu i tvornici sode. Ovdje je čitao djela sv.Ivana od Križa i ostalu teološku i folozofsku literaturu. Ostao bih na ovome mjestu do sutra ali ne mogu. Ne smijem ovog čovjeka zadržavato do unedogled. Jest, posao mu je to ali ipak... Da je oko mene bar više ljudi koji ulaze i izlaze, razgledaju i prolaze, bilo bi mi lakše. Kružio bih satima, izašao bih pa bih se vratio. A ovako ne mogu; moram u razumnom vremenu pogledati i lagano odšetati.

Ulazim u sobu kapetana Karola. Na zidu fotografija s vjenčanja, Lolekova fotografija s prve pričesti i fotografija supruge Emilije s mlađim sinom. U kutu krevet, nasuprot njega skromni ormar s ogledalom…Premda već bolestan od godina, teškog života i surove stvarnosti gospodin Karol se teško razbolio na Božić 1940. Uz redoviti odlazak u kamenolom brigu o domaćinstvu preuzeo je sin. A stariji Karol je većinu vremena provodio u ovoj sobi. Je li u njoj mislio (a sigurno je) na svoju prerarano preminulu suprugu? Ili na sina liječnika koji nije ni dočekao majčine godine? Ili na kćerkicu koja je ovozemaljski zrak disala samo šesnaest sati? Je li toga popodneva bio svjestan da je za njega došao kraj svim mukama i da odlazi Emiliji, Edmundu i Olgi Mariji? A da neizmjerna tuga čeka Loleka...

Kako je posvjedočio kardinal Dziwisz, Ivan Pavao II. često se sjećao toga tužnog događaja; oca je našao u sjedećem položaju, pognute glave, s rukama na stolu. Uz neispijenu šalicu čaja. „Nemam više nikoga na ovome svijetu!”

Križam se i počinjem ‘Oče naš’, ‘Zdravo Mariju i ‘Pokoj vječni’. Molim poluglasno i rastežem riječi ne bih li na takav način zaustavio vrijeme. Moj pratitelj izlazi iz prostorije na čemu sam mu zahvalan. U miru završavam molitvu i s poštovanjem dotičem krevet. Krišom fotografiram sobu tješeći se da ipak ne činim tako veliki grijeh. I baš kad sam spremio mali fotoaparat u đep moj, nazovi vodič, provirio je kroz vrata...

Domagoj Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)

Poziv na zahvalno hodočašće

7. "Ostanite uvijek vjerni Kristu i Njegovoj Majci"

„Nitko me ne zna tako srdačno dočekati i obradovati kao što to znaju učiniti Hrvati!“

Rekao je to papa Ivan Pavao II. pred hrvatskim nadbiskupima i biskupima nedugo nakon susreta s desetak tisuća hrvatskih hodočasnika te subote, 8. studenog 2003. Program u dvorani Pavla VI. bio je vrhunac, najdirljiviji dio nacionalnog hodočašća u Rim kao znak zahvale Hrvata katolika za tri Papina pohoda Hrvatskoj.

Dupkom ispunjena dvorana bila je na nogama, ovacijama je pozdravljala 'svoga papu' koji je bio u invalidskim kolicima i koji nije mogao do kraja pročitati pripremljeni govor. Oduševljenju nazočnih nije bilo kraja kada se, napuštajući dvoranu, kratko zaustavio i još jednom udijelio blagoslov.

"Pođimo zahvaliti i čestitati srebrni jubilej papinstva Petru naših dana, našem velikom i dragom prijatelju! Dođimo k njemu da nas ponovno pouči i ohrabri, kako bi naši koraci u budućnost postali čvršći i sigurniji!", stajalo je u pozivu hrvatskih biskupa upućenom nekoliko mjeseci ranije. A Hrvati su imali, i još uvijek imaju, puno razloga za doživotnu zahvalu tome čovjeku. Pogotovo za njegove pozive za mir i pravdu tijekom Domovinskog rata.

„Krik boli i straha što se uzdiže iz Hrvatske ne može i ne smije ostaviti ravnodušnim ni jednog kršćanina ili čovjeka dobre volje... S tom agresijom treba prestati. Molim saveznu jugoslavensku vojsku da poštedi život golorukih građana i da zaustavi razoriteljski bijes...Kako ostati nijem pred trajanjem toga rata što sije toliko mrtvih u dragu hrvatsku zemlju? Ganut sam pozdravljajući ovdje nazočne predstavnike izbjeglica u Hrvatskoj a posebno neke od ranjenika koji dolaze iz izmučenog grada Vukovara...Neka ne bude više rata u Jugoslaviji, neka ne bude više rata u dragoj zemlji Hrvatskoj i u okolnim područjima!"

Uz tri pohoda Hrvatskoj i dva Bosni i Hercegovini, međunarodno priznanje Hrvatske i brojne druge geste Ivan Pavao II. svoju naklonost prema Hrvatima pokazao je i time što je bio prvi papa koji je služio misu na hrvatskom jeziku. Bilo je to 1979. godine u bazilici Sv.Petra, prigodom proslave 1100. obljetnice obnovljene vjernosti Hrvata Svetoj Stolici.

Koje je 'tri izvanredne vrednote hrvatskog naroda' uočio i u svom govoru izrekao papa Poljak..?

"Prvo, vjernost Isusu Kristu i Evanđelju, koju su vaši pradjedovi znali iskupiti pravim mučeničkim žarom i duhom, u vjekovnoj borbi ‘za krst časni i slobodu zlatnu’. Drugo, ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi, prema Petrovoj Stolici. Treće, ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Mariji, Majci Božjoj, Majci Crkve, a koju vi tako rado nazivate ‘Kraljica Hrvata’ i sinovski štujete u brojnim svetištima".

Krajem travnja 1980. godine u Vječni Grad došle su četiri skupine hrvatskih hodočasnika.  Najviše je bilo mladih koji su na svoje četvrto hodočašće u Rim pošli  nadahnuti primjerom Ivana Merza u ljubavi prema Crkvi i Papi. Svi hrvatski hodočasnici sudjelovali su 30. travnja na generalnoj audijenciji tijekom koje je Ivan Pavao II. na jasnom hrvatskom jeziku uputio poruku za sva vremena:

"Dragi moji Hrvati, ostanite uvijek vjerni Isusu Kristu, nebeskoj Majci Mariji, svetoj Crkvi.

Zapamtite i kažite to kada se vratite vašim kućama, da vas Papa voli i blagoslivlje rado vas i sve vaše!"

                                                                                                          Domagoj Pejić