34. „Zazovite Božji blagoslov na našu Crkvu, hrvatski narod i dragu nam Domovinu!”

Početkom studenog 2003.održano je zahvalno hodočašće Hrvata katolika papi Ivanu Pavlu II. Naime, onoga dana kada je Ivan Pavao II. napustio zadarsku zračnu luku i završio svoj treći pohod Hrvatskoj hrvatski biskupi u Zadru su održali svoju izvanrednu sjednicu. S tog su zasjedanja pozvali vjernike na prvo nacionalno hodočašće u Vječni grad od osnutka samostalne i neovisne države Hrvatske.

„Ovo mnoštvo vjernika katolika Hrvata zajedno s biskupima, svećenicima i redovnicima, kliče od radosti. Ujedno želi izraziti beskrajnu zahvalnost Vama, Sveti Oče, za ljubav koju ste nam na mnogo načina iskazali tijekom ovih 25 godina Vašega blagoslovljenoga pontifikata”. Rekao je to u pozdravnom govoru zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić tog 8. studenog 2003. u dvorani Pavla VI.

„Ponizno i odano Vas molimo da ponovno zazovete Božji blagoslov na sve nas, našu Crkvu, hrvatski narod i na dragu nam Domovinu. Neka taj blagoslov bude zalog Božjih milosti za sve izazove u nadolazećim vremenima”, zamolio je kardinal pred nekoliko tisuća Hrvata iz Domovine i svijeta.

Ivan Pavao II. počeo je ali nije mogao pročitati svoj govor. Umjesto njega učinio je to mons. Petar Rajič. Dok su ga u invalidskim kolicima izvozili iz dvorane, Ivan Pavao II. dao je znak da ga zaustave te je još jednom blagoslovio okupljene. Oduševljenju nazočnih nije bilo kraja. Bio je to (po meni) najdirljiviji dio tog nacionalnog hodočašća.

„Nitko me ne zna tako srdačno dočekati i obradovati kao što to znaju učiniti Hrvati!“, izjavio je poljski papa pred hrvatskim biskupima nedugo nakon toga susreta.

Domagoj Pejić

33. "Poput Petra prihvatiti Kristov križ"

U rano jutro svetkovine Svih Svetih, 1.studenog 1946., po rukama krakovskog nadbiskupa Adama Stefana Sapiehe za svećenika je zaređen Karol Wojtyla. Obredu ređenja, održanom u privatnoj kapelici krakovskih nadbiskupa, nazočilo je tek nekoliko rođaka i prijatelja mladog svećenika. Njegovi kolege bogoslovi zaređeni su nekoliko mjeseci kasnije. Nadbiskup Sapieha je ređenje odlučio obaviti što ranije jer je Karola sredinom studenog želio poslati na studij u Rim.

„U ležanju na podu, raširenih ruku u obliku križa, izražava se najdublji smisao svećeničke duhovnosti; poput Petra prihvatiti Kristov križ u svome životu i postati podom braći”.

Dan kasnije novi svećenik Krakovske nadbiskupije mladu misu služio je u kripti Sv. Leonarda u katedrali na Wawelu s nakanom za pokoj duša svoje majke, brata i oca. Kroz obred ga je vodio vlč. Kazimirz Figlewicz, svojevremeno kateheta malom Karolu u Wadowicama. Kod oltara je posluživao Karolov prijatelj Mieczyslaw Malinski. Uz subraću svećenike u misnom slavlju sudjelovalo je nekoliko osoba, među kojima je bila i Maria Wiadrowska, njegova teta (majčina sestra), ujedno i krsna kuma. Njegov veliki prijatelj i duhovnik Jan Tyranowski nije mogao nazočiti tom događaju jer je bio teško bolestan.

Okružen grobovima poljskih kraljeva želio je izraziti posebnu duhovnu povezanost sa svim velikanima koji počivaju u podnožju drevne katedrale. Karol Wojtyla posebno je bio vezan uz taj velebni spomenik bremenite povijesti poljskog naroda. Od svog dolaska u Krakow stalno ju je posjećivao i u njoj pronalazio mirno mjesto za molitvu. Nije se od nje odvojio ni u vremenu nacističke okupacije; često je asistirao nadbiskupu Sapiehi.

„Tko posjeti krakovsku katedralu nalazi se licem u lice s poviješću poljskog naroda” (Ivan Pavao II.)

                                                                                                            Domagoj Pejić

31. „Zahvalan sam svojim učiteljima i profesorima!”

Srijeda, 15. rujna 1926. - mali Karol Wojtyla polazi u prvi razred osnovne škole koja se nalazi samo dvije minute hoda od obiteljskog stana. Smještena je na samom trgu u Wadowicama, na drugom katu zgrade gradske uprave koja je dio prostora ustupila za potrebu škole. Zgrada je sagrađena 1846. i do današnjih dana sjedište je gradske vlasti. U velikoj učionici svoja prva znanja te školske godine prikuplja šezdeset učenika.

Bezbrižni školski dani za Loleka ne traju dugo. Od jeseni 1928. učitelj prvi primjećuje tugu na učenikovu licu. Majka Emilia teško obolijeva. Dana 13. travnja 1929. posljednji puta vidi sina kako odlazi u školu. Umire u 45. godini života. Ravnatelj oprezno ulazi u učionicu i mali odlikaš zna da se dogodilo nešto strašno...

Završivši osnovnu školu (koja je tada trajala četiri godine) Karol upisuje osmogodišnju gimnaziju Marcin Wadowita u obližnjoj ulici Adama Mickiewicza. Početkom 20. stoljeća ta je obrazovna ustanova jedna od najvećih u južnoj Poljskoj i pokriva veliko područje. Iz nje izlazi nakon mature, u svibnju 1938. godine.

U rujnu iste godine upisuje prvu godinu na Filozofskom fakultetu Jagelonskog sveučilišta u Krakowu. Nažalost, studij poljske filologije traje samo godinu dana. Počinje Drugi svjetski rat, nacisti okupiraju Poljsku i Krakow. Predavanja na Sveučilištu traju do 6. studenoga 1939. Toga dana nacističke vlasti pozivaju sve profesore na susret. No, umjesto razgovora i dogovora hapse ih i odvode u logor.

Svojih učitelja papa Ivan Pavao II. rado se sjećao. Pogotovo ih je isticao prilikom svojih posjeta domovini. „Osjećam osobni dug zahvalnosti prema poljskoj školi, njezinim učiteljima i odgojiteljima koje pamtim sve do danas i za njih molim. Veliku ulogu u mome životu odigrali su glasoviti profesori, ljudi koji su veličinom svoga duha bogatili moj duh. To što sam dobio u godinama školovanja do danas rađa plodom u mome životu.”

Domagoj Pejić

 

27. Nemam više nikoga na ovome svijetu

Krakow. Tyniecka ulica br. 10.

Evo nas pred vratima podrumskog stana. Ulazimo u hodnik. S desne strane skromna kuhinja koja je, čini mi se, služila i kao kupaonica. Zastao bih već ovdje no moj mi vodič pokazuje da uđemo u prostoriju s lijeve strane. Stojimo u nekadašnjoj Lolekovoj sobi. Na zidovima fotografije, u lijevom kutu krevet, uz prozor stol, s desne strane velika zidana peć. Ona, siguran sam, nije ovdje bila u vrijeme dvojice podstanara doseljenih iz Wadowica. Oni su imali staru peć koja je teško uspijevala unijeti toplinu u vlažni, hladni i mračni stan. U staklenom stolu Lolekova svjedodžba, slika Jana Tyranowskog, brata Edmunda, slika s prijateljima iz djetinjstva...

Ovdje je, znači, učio za ispite i s prijateljima iz tajnog kazališta uvježbavao predstave. Na ovom je podu klečio i molio one nedjelje dok su nacisti pretraživali prizemlje kuće. Ovdje se odmarao nakon napornog radnog dana u kamenolomu i tvornici sode. Ovdje je čitao djela sv.Ivana od Križa i ostalu teološku i folozofsku literaturu. Ostao bih na ovome mjestu do sutra ali ne mogu. Ne smijem ovog čovjeka zadržavato do unedogled. Jest, posao mu je to ali ipak... Da je oko mene bar više ljudi koji ulaze i izlaze, razgledaju i prolaze, bilo bi mi lakše. Kružio bih satima, izašao bih pa bih se vratio. A ovako ne mogu; moram u razumnom vremenu pogledati i lagano odšetati.

Ulazim u sobu kapetana Karola. Na zidu fotografija s vjenčanja, Lolekova fotografija s prve pričesti i fotografija supruge Emilije s mlađim sinom. U kutu krevet, nasuprot njega skromni ormar s ogledalom…Premda već bolestan od godina, teškog života i surove stvarnosti gospodin Karol se teško razbolio na Božić 1940. Uz redoviti odlazak u kamenolom brigu o domaćinstvu preuzeo je sin. A stariji Karol je većinu vremena provodio u ovoj sobi. Je li u njoj mislio (a sigurno je) na svoju prerarano preminulu suprugu? Ili na sina liječnika koji nije ni dočekao majčine godine? Ili na kćerkicu koja je ovozemaljski zrak disala samo šesnaest sati? Je li toga popodneva bio svjestan da je za njega došao kraj svim mukama i da odlazi Emiliji, Edmundu i Olgi Mariji? A da neizmjerna tuga čeka Loleka...

Kako je posvjedočio kardinal Dziwisz, Ivan Pavao II. često se sjećao toga tužnog događaja; oca je našao u sjedećem položaju, pognute glave, s rukama na stolu. Uz neispijenu šalicu čaja. „Nemam više nikoga na ovome svijetu!”

Križam se i počinjem ‘Oče naš’, ‘Zdravo Mariju i ‘Pokoj vječni’. Molim poluglasno i rastežem riječi ne bih li na takav način zaustavio vrijeme. Moj pratitelj izlazi iz prostorije na čemu sam mu zahvalan. U miru završavam molitvu i s poštovanjem dotičem krevet. Krišom fotografiram sobu tješeći se da ipak ne činim tako veliki grijeh. I baš kad sam spremio mali fotoaparat u đep moj, nazovi vodič, provirio je kroz vrata...

Domagoj Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)

Poziv na zahvalno hodočašće

26. Žrtva mladog liječnika

 „Smrt majke duboko mi se urezala u sjećanje. No još dublji i bolniji trag ostavila je smrt brata Edmunda s kojim sam bio jako povezan. Možda i zbog toga što sam bio zreliji, možda i zbog težih okolnosti u kojima smo živjeli.“ Govorio je tako Ivan Pavao II. o svom jedinom, 14 godina starijem bratu.

Edmund Wojtyla, zaljubljenik u planine, volio je s ocem i bratom pješačiti po Beskidima ili braniti za lokalnu nogometnu momčad. Strast prema planinarenju i nogometu prenio je i na mlađeg brata. A možda i ljubav prema kraljevskom gradu? Naime, mali Karol u Krakow je prvi puta došao s ocem kao desetogodišnji dječak, na bratovu promociju.

Nakon što je kao izvrstan student završio medicinu dr. Edmund Wojtyla se zaposlio u bolnici u Bielskom. Izvrsno prihvaćen od pacijenata i kolega uskoro postaje zamjenik načelnika odjela za infektivne bolesti te se posebno posvećuje malim i mladim bolesnicima. Uz brigu o njihovom tjelesnom zdravlju vodi računa i o njihovim duhovnim potrebama; osniva kazalište mladih pacijenata i time im pomaže da barem na kratko zaborave bolest. Možda je i ta Edmundova aktivnost potaknula mlađeg brata da zavoli kazalište?

Zajedno s ocem mali Karol nedjeljom dolazi bratu u posjet. Vrijeme provode odlazeći u planine (najčešće na planinski vrh Leskowiec), igrajući šah i puno razgovarajući. Ivan Pavao II. poslije je rekao da mu je vrijeme provedeno s bratom bilo najsretnije vrijeme u životu. Dvojica braće dijelila su iste vrijednosti; ljubav prema Bogu, ljudima i prirodi.

Edmund je želio osnovati obitelj. Zaručio se s dvije godine mlađom Jadwigom, kćeri učitelja koja je također odabrala učiteljsko zvanje. Na svoj posljednji izlet u planine zaručnici su otišli u ljeto 1932. godine. Iznenadna smrt dr. Wojtyle, koji se zarazio šarlahom, uništila je sve njihove planove. Edmund je umro u 4. prosinca iste godine, u dobi od 26 godina.

U lokalnom tisku objavljen je tekst 'Smrt liječnika na službenoj dužnosti'. Novine su također objavile i osmrtnicu koju je potpisalo ravnateljstvo bolnice. U njoj je stajalo da je mladi liječnik svoj život položio kao 'žrtvu za dobrobit čovječanstva'. Dr.Wojtyla je pokopan na groblju u Bielskom. Tijelo mu je poslije preneseno u obiteljsku grobnicu na krakovskom groblju Rakowicki.

Jadwiga se nikada nije udala. Do kraja pontifikata, posvjedočili su neki, na stolu pape Ivana Pavla II. nalazio se bratov liječnički stetoskop.

                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na putovanje u Poljsku

25. Suze u prvostolnici

Bliži se 25.obljetnica prvog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Slika koja mi se uvijek javi kad se sjetim tog veličanstvenog događaja je ulazak poljskoga pape u dupkom ispunjenu zagrebačku katedralu i molitva pred grobom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca.

I, posebno, pozdravni govor kojeg je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić uputio Ivanu Pavlu II. Točnije, kardinalove suze koje taj zaslužni čovjek Crkve u Hrvata nije uspio sakriti (ili ipak je?) i koje su nakratko zaustavile njegove riječi. Suze zbog neizmjerne sreće što Svetog Oca konačno može pozdraviti na hrvatskom tlu.

Uoči papinog dolaska u Hrvatsku kardinal Kuharić je isticao da je papa Wojtyla zadužio Hrvatsku i hrvatski narod koji mu to nikada ne bi smio zaboraviti. Nazivao ga je anđelom mira. "I onda kada smo bili neshvaćeni, pogaženi i potlačeni, u njemu smo imali zagovornika i zaštitnika", govorio je.

Stoga je tog 10.rujna 1994.godine najdražeg gosta pozdravio dušom prepunom zahvalnosti. "Blagoslovljen je ovo čas da Vam  posvjedočimo i obnovimo svoju odanost i ljubav, da Vašoj Svetosti ponovno izjavimo svoju kušnjama provjerenu vjernost. Mi čvrsto vjerujemo u sve one riječi kojima je Isus Krist izabrao i ovlastio apostola Petra da u Njegovo ime upravlja vjerničkom zajednicom – Crkvom, da je vodi putovima istine, da je vodi i čuva od napasti i zavodljivosti svijeta, da je posebnom zaštitom Duha Svetoga povezuje u jedinstvu vjere i ljubavi."

I nije te riječi, čini mi se, toliko uputio Ivanu Pavlu II.koliko svima nama. Da ne zaboravimo da je vjernost Petrovu nasljedniku dragocjena baština koju smo naslijedili od prošlih pokoljenja.

"Sveti Oče, srce nam je prepuno zahvalnosti Trojedinom Bogu za ovaj dan koji je blagoslovljen Vašim dolaskom..."

I tu je voljeni kardinal zastao. I predahnuo, uz dugi pljesak nazočnih u čijim su se očima, treba li to napomenuti, također zaiskrile suze. Jer su znali da se toga dana ostvario san čovjeka koji je nebrojeno puta ulazio u tu istu katedralu s teškim križem odgovornosti za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod.

                                                                                                            Domagoj Pejić

Poziv na putovanje u Poljsku

24. 'Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!'

Za svoje stoto putovanje izvan Vatikana papa Ivan Pavao II. odabrao je Hrvatsku. Mogao je mirne duše reći: "Dragi moji Hrvati, jako vas volim. Mislio sam vam opet doći no nisam za putovanje jer me strašno boli svaki pokret!" I mahnuti nam iz udobnosti svojih odaja. Nije tako učinio!

Hrvatska ga je otvorena srca dočekala i treći put. Pod geslom 'Obitelj – put Crkve i naroda' od 5.do 9.lipnja 2003. posjetio je Rijeku, Dubrovnik. Đakovo, Osijek i Zadar.

U Dubrovniku proglašava blaženom Mariju Propetog Isusa Petković. Poziva hrvatske žene da budu svjesne svoga uzvišenoga poziva supruge i majke te im poručuje da je njihova nazočnost prijeko potrebna u obitelji, društvu i crkvenoj zajednici. U Đakovu na glavu stavlja šokački šešir. Tijekom propovijedi u Čepinu odaje priznanje svima koji žive od zemlje. Rođendan Crkve, Duhove, proslavlja u Rijeci uz ohrabrujuće riječi obiteljima i poruku Hrvatima. "Budite narod nade!".

Posebno je dirljiv njegov govor na zadarskom forumu. „Hvala tebi, ljubljen puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije, Kvarnera. Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojem licu i što se održavaju na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je međutim tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da i ti jednom ugledaš bolje dane. Hvala i tebi mladeži Hrvatske! Mladeži hrvatska, neka te Bog blagoslovi, zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!“

Ne zaboravimo te riječi!

Reče mi jednom prilikom poljski svećenik. "Vi Hrvati niste svjesni koliko vas je Ivan Pavao II. ljubio. Mi smo očekivali da će na svoje stoto putovanje doći po deseti put k nama i tako se oprostiti od svoje domovine. No, on je odabrao Hrvatsku!"

Sjećam se svog prvog susreta s njim, tamo negdje u svibnju 1995. "Sveti Oče, hvala Vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku i hrvatski narod. Neka Bog blagoslovi Vas i Vašu domovinu Poljsku!" Podigao je pogled i jasno, zahvalno rekao: "Hvala lijepa!"

Više ne mora podizati pogled. Već ga, vjerujem, spušta s nebeskih visina. Na 'dragu zemlju Hrvatsku i ljubljeni hrvatski puk.'

                                                                                         Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće