36. "Zovi me Lolek, kao i prije"

 

Upoznali su se kao djeca na gradskoj tržnici u Wadowicama. Karol Wojtyla, sin vojnog časnika, i Jerzy Kluger, sin uglednog odvjetnika, gradskog vijećnika i predsjednika lokalne Židovske zajednice. Pohađali su istu osnovnu školu i istu gimnaziju, posjećivali se u obiteljima i puno vremena provodili u bavljenju sportskim aktivnostima.

Nakon mature životni putevi im se razdvajaju. Karol počinje studirati u Krakowu, Jerzy u Warszawi. Početkom Drugog svjetskog rata Jerzy bježi na istok gdje je uhićen i odveden u sovjetski radni logor. Majka i sestra, koje su ostale u Wadowicama, stradavaju u Auschwitzu. Dvojica prijatelja gube svaki kontakt.

Jerzy ratuje na strani saveznika, u tzv. Andersovoj brigadi, među ostalim i u slavnoj bitci kod Monte Cassina. Studira u Engleskoj i ženi Irenu, katolkinju iz Irske. Žive u Rimu i krste svoje dvije kćeri. A onda Jerzy čita o poljskom nadbiskupu Wojtyli koji sudjeluje na Drugom vatikanskom saboru. Odlazi u poljski institut u Rimu, ostavlja poruku i svoj broj. "Ako taj Wojtyla i je moj prijatelj iz djetinjstva, sigurno se neće javiti", razmišlja.

Istog dana zazvonio mu je telefon. "Jesam li dobio Jerzya Klugera?", čuo je Wojtylin glas.

Susreli su se iste večeri, nakon 25 godina. Kad se Jerzy nadbiskupu obratio s 'Ekselencijo' ovaj mu je rekao "Zovi me Lolek, kao i uvijek". I nakon Wojtylinog izbora za papu nastavili su se viđati i surađivati u vezi poboljšanja katoličko – židovskih odnosa. "Da nas je Karol volio dokazuje činjenica da je krstio našu unuku, pričestio je i vjenčao", posvjedočila je jednom prigodom gospođa Kluger.

A onda je najavljeno da će u Wadowicama, na mjestu u ratu srušene sinagoge, biti postavljena spomen ploča. U znak solidarnosti i duhovne povezanosti s tim događajem Ivan Pavao II.je napisao osobno pismo koje je u Wadowice ponio upravo Jerzy Kluger. I u grad svoga djetinjstva i mladosti kročio nakon punih 50 godina.

                                                                                                        Domagoj Pejić

                                                                                                        

31. „Zahvalan sam svojim učiteljima i profesorima!”

Srijeda, 15. rujna 1926. - mali Karol Wojtyla polazi u prvi razred osnovne škole koja se nalazi samo dvije minute hoda od obiteljskog stana. Smještena je na samom trgu u Wadowicama, na drugom katu zgrade gradske uprave koja je dio prostora ustupila za potrebu škole. Zgrada je sagrađena 1846. i do današnjih dana sjedište je gradske vlasti. U velikoj učionici svoja prva znanja te školske godine prikuplja šezdeset učenika.

Bezbrižni školski dani za Loleka ne traju dugo. Od jeseni 1928. učitelj prvi primjećuje tugu na učenikovu licu. Majka Emilia teško obolijeva. Dana 13. travnja 1929. posljednji puta vidi sina kako odlazi u školu. Umire u 45. godini života. Ravnatelj oprezno ulazi u učionicu i mali odlikaš zna da se dogodilo nešto strašno...

Završivši osnovnu školu (koja je tada trajala četiri godine) Karol upisuje osmogodišnju gimnaziju Marcin Wadowita u obližnjoj ulici Adama Mickiewicza. Početkom 20. stoljeća ta je obrazovna ustanova jedna od najvećih u južnoj Poljskoj i pokriva veliko područje. Iz nje izlazi nakon mature, u svibnju 1938. godine.

U rujnu iste godine upisuje prvu godinu na Filozofskom fakultetu Jagelonskog sveučilišta u Krakowu. Nažalost, studij poljske filologije traje samo godinu dana. Počinje Drugi svjetski rat, nacisti okupiraju Poljsku i Krakow. Predavanja na Sveučilištu traju do 6. studenoga 1939. Toga dana nacističke vlasti pozivaju sve profesore na susret. No, umjesto razgovora i dogovora hapse ih i odvode u logor.

Svojih učitelja papa Ivan Pavao II. rado se sjećao. Pogotovo ih je isticao prilikom svojih posjeta domovini. „Osjećam osobni dug zahvalnosti prema poljskoj školi, njezinim učiteljima i odgojiteljima koje pamtim sve do danas i za njih molim. Veliku ulogu u mome životu odigrali su glasoviti profesori, ljudi koji su veličinom svoga duha bogatili moj duh. To što sam dobio u godinama školovanja do danas rađa plodom u mome životu.”

Domagoj Pejić

 

23. 'Ime mi je Karol'

Mladi časnik Karol Wojtyla i njegova supruga Emilia nakon vjenčanja neko vrijeme žive u Krakowu. Pojedinosti iz vojne službe poručnika Wojtyle teško je povezati zbog zagubljenih dokumenata. Iz onih koji su ostali i pronađeni teško se može odrediti točan redoslijed njegove vojne karijere. No, sigurno je da im se u kolovozu 1906. rađa sin Edmund. Godine 1913. obitelj seli u Moravsku, u mjesto Drahotuše kod gradića Hranice, u kojem gospodin Karol postaje član vojne regrutne komisije. Slijedi premještaj u Kielc.

                  

Godine 1919. obitelj Wojtyla useljava u stan na drugom katu na adresi Rynek 2 (danas Koscielna 7) u malim Wadowicama. S kuhinjskog prozora kao da su rukom mogli dodirnuti natpis 'Czas ucieka, wiecznosc cieka' (Vrijeme leti, vječnost čeka) ispisan na zidu župne crkve.

U kasnu  jesen iste godine Emilia osjeća da pod srcem nosi novi život. Prošla je 35. godinu, prije tri godine umrla joj je tek rođena kći. Poznati mjesni ginekolog upozorava da je trudnoća veliki problem; ugroženo je zdravlje majke i velika je mogućnost da se dijete ne rodi živo. Da bi spasila sebe liječnik joj savjetuje prekid trudnoće. Život za život!

Edmund je u to vrijeme dječak od 13 godina. Emilija iz vlastitog iskustva zna što znači imati točno toliko godina i ostati bez majke. Svome sinu ne želi takvu sudbinu. U isto vrijeme dobro zna da ona nije ta koja smije oduzeti život nerođenom djetetu. Uz pouzdanje u Boga, podršku muža te uz pomoć drugog liječnika održava trudnoću.

I dok su tog 18.svibnja 1920. godine u župnoj crkvi trajale svibanjske pobožnosti gospođa Emilia je u spomenutom stanu, negdje poslije 17 sati, rodila svoje treće dijete. Mali Karol kršten je u župnoj crkvi 20.lipnja, po rukama vojnog kapelana Franciszeka Zaka. Krsna kuma bila je njegova teta Maria Anna Wiadrowska, majčina sestra. Maleni Karol dobio je krsno ime Jozef, po caru Franji Josipu kojem je kao vojnik služio dječakov otac.

'Rođen sam u Wadowicama. Ime mi je Karol. Da uopće živim trebam zahvaliti majci koja mi je život dala!'

                                                                                              Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

17. 'Moj dom je ovdje, iza mojih leđa'

Premda je cijelu Poljsku smatrao svojom domovinom Karol Wojtyla posebno je bio vezan za Malopoljsko vojvodstvo, kraj u kojem je rođen i u kojem je proveo veliki dio svoga života, dio zemlje gdje se nalaze – kako je često govorio - najljepše planine na svijetu. „Čovjek sam gorštak. Svećenik planinar, biskup planinar, kardinal planinar i konačno Papa planinar!“

Kao papa Ivan Pavao II. svoj je zavičaj i rodne Wadowice posjetio tri puta. U lipnju 1979. godine u propovijedi se, među ostalim, sjetio prijatelja, profesora i svećenika. Slijedeći posjet bio je u kolovozu 1991. godine. A osam godina kasnije, 16. lipnja 1999., rekao je da s poštovanjem  ljubi krstionicu nad kojom je bio primljen u zajednicu Crkve. Potom se pred razdraganim sugrađanima dirljivo prisjetio djetinjstva i mladosti. "Moj dom je uvijek bio ovdje, iza mojih leđa, u Koscielnoj ulici'

Ulice svoga grada Ivan Pavao II. vidio je i trinaest godina kasnije, pri posljednjem posjetu domovini kada je, na povratku u Krakow, helikopterom letio iznad svoga zavičaja.

Došavši nad Wadowice poželio je malo duže razgledati panoramu rodnoga grada. Sjetio se svoje obitelji koja je iz Krakowa došla u Wadowice 1918. godine i živjela od skromne plaće gospodina Karola, vojnog časnika i povremenih krojačkih usluga koje je susjedima pružala gospođa Emilija. U mislima mu je bio i brat Edmund, prijatelji s kojima je igrao nogomet i bio 'Lolek vratar', nastupao u kazalištu i išao u školu.

Sa sjetom je gledao toranj župne crkve u kojoj je kršten 20. lipnja 1920. godine kada je dobio krsno ime Jozef. U istoj je crkvi, devet godina kasnije, primio prvu pričest koja nije bila radosna jer mu je mjesec dana ranije umrla majka. Pogledom je tražio krov škole 'Marcin Wadowita' i pokušao odrediti gdje se nalazi slastičarna u koju je sa svojom školskom ekipom navraćao na 'kremowke' i stoji li još uvijek kuća u kojoj je bio restoran u kojem su on i otac ponekad večerali…

I još jedan pogled na središnji trg za koji mali Karol nije mogao naslutiti da će jednoga dana nositi njegovo ime; doduše, ne ime Karola Wojtyle nego Ivana Pavla II.

Helikopter je tri puta nadletio Wadowice i uputio se prema kraljevskom gradu. Ulice su bile pune ljudi koji su oduševljeno pozdravljali svoga sugrađana pretpostavljajući da najpoznatiji Poljak toga 19. kolovoza 2002. godine posljednji put vidi grad svoga rođenja.

                                                                                                          Domagoj Pejić


                                                  Poziv na zahvalno hodočašće 

2. Brat naroda

Početkom listopada 1978. krakowski nadbiskup Karol Wojtyla otputovao je na konklave u Vječni Grad. Kardinal Wojtyla, strastveni planinar, bio je na odmoru u poljskim planinama kada je stigla vijest o smrti Pavla VI. Za smrt Ivana Pavla I. čuo je za vrijeme doručka u Nadbiskupskom dvoru. Bio je vidno potresen. Predvodeći misu zadušnicu u krakovskoj bazilici Mariacka kazao je da nitko ne zna što ta smrt znači za Petrovu Stolicu te što Krist time želi reći Crkvi i svijetu. 

No, oni koji su ga poznavali uočili su nemir na njegovu licu. 

Po Wojtylinom dolasku u Rim jedan talijanski fotograf napravio je čitav niz njegovih fotografija. Nadbiskup je bio pomalo zbunjen i u šali upitao: „Zašto me toliko fotografirate? Ne mislite valjda da bih ja mogao biti novi Papa!?“ Dotični je fotograf, očito, napravio dobar posao. I imao dobar predosjećaj. Za razliku od velike većine talijanskih medija koji, raspravljajući o mogućim rezultatima konklava, nisu primjećivali kardinala Wojtylu. Možda i zbog toga jer je bilo nepojmljivo da nakon 455 godina na Petrovu stolicu dođe papa koji nije Talijan.

Nakon što je dva tjedna kasnije izabran za poglavara Katoličke Crkve u pismu upućenom vjernicima svoje nadbiskupije stajalo je: „Vjerujte mi, odlazeći u Rim najviše sam se želio vratiti u svoju dragu nadbiskupiju i svoju domovinu. Teško je bilo ostaviti Krakow i Poljsku jer sam rođen tu, na toj zemlji. Sve to nosim u srcu i na stanovit način odnosim sa sobom: cijelu moju omiljenu Crkvu krakovsku, jedinstveni djelić Kristove Crkve u Poljskoj. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti postali su vrlo zanimljivi medijima. Tako je i gospodin Boguslaw Banas iz Wadowica za jedne poljske novine izjavio da je bio kao gromom pogođen kad je tog ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, čuo nečiji glas koji na ulici viče  „Loleka su izabrali za papu“. Kako je rekao, te je večeri s prozora svoga stana gledao kuću u kojoj je djetinjstvo proveo čovjek koji je upravo zasjeo na stolicu rimskog pape.

Sjetio se Boguslaw kako ga je prijatelj posjetio 1958, godine nakon što je posvećen za biskupa.“Kada su drugi ljudi bili oko nas oslovljavao sam ga s 'preuzvišeni'. Ali kada smo bili nasamo zvao sam ga isto onako kako sam to činio u djetinjstvu. Za svijet je on bio nadbiskup Wojtyla a kasnije i papa Ivan Pavao II. Za sve nas koji smo ga poznavali on je bio i ostao – Lolek“.

Zbog malog Loleka iz malog stana u maloj ulici malih Wadowica diljem Poljske zazvonila su velika zvona. Podsjećajući, među ostalim, na proročke stihove poljskog pjesnika Juliusza Slowackog, napisane stotinu godina ranije:

"Usred nesloga Bog zvoni velikim zvonom
On otvara prijestolje slavenskom Papi
Nužna je velika snaga da se nanovo sagradi Gospodnji svijet
Te stoga dolazi slavenski Papa
Brat naroda...''
                                                                                                   Domagoj Pejić