19. 'Pamtiš li, rijeko..?'

Dan je sunčan i topao pa sjedam na klupu na nasipu i pozdravljam tu najdužu poljsku rijeku „Evo me opet i baš me zanima sjećaš li me se uopće?“ A ona, svjesna svoje veličine i moje malenosti, protječe sporo i nekako lijeno, potpuno nezainteresirano. Mogao bih ju zamoliti da mi priča o povijesti ove zemlje i grada, ove ulice i kuće koja mi je tu, preko ceste, nadohvat ruke.

Pitati je sjeća li se kolovoza 1938. godine i dvojice došljaka koji su sa skromnom prtljagom stigli iz Wadowica i uselili u vlažan podrumski stan. Sjeća li se sirena nad ovim gradom tog 1.rujna godine Gospodnje 1939., zvuka avionskih bombi i protuzračne obrane. I jednog mladića koji, tog prvog petka u mjesecu, od katedrale na Wawelu neprestano trči i ulijeće u podrumski stan zabrinut za oca.

Mogu je pitati pamti li mladog studenta koji ujutro izlazi iz dvorišta žureći na fakultet. Ili da mi priča o istom tom mladiću koji iz dvorišta izlazi godinu kasnije, odjeven u istrošeno radničko odijelo i, umjesto desno prema centru grada, u drvenim klompama odlazi lijevo prema Szwedskoj ulici kojom će pohitati prema kamenolomu. Vjerujem da moja prijateljica rijeka pamti i gospodina Karola koji se u ratnom vremenu iz grada vraća s vrećicom krumpira, u to vrijeme glavnom namirnicom siromašnih Krakovljana, i razmišlja u koje vrijeme početi pripremati skromni objed. Da bude topao kad se umorni i gladni sin vrati s posla.

Sjeća se ova rijeka, siguran sam, i 18.veljače 1941.godine kada se mladi Wojtyla zajedno s prijateljicom Marijom Kydrynski, sestrom svog velikog prijatelja Juliusza, vraćao u stan noseći večeru za oca koju je pripremila gospođa Kydrynski. Sjeća se Wisla, vjerujem, i da je nakon nekoliko minuta uspaničen istrčao van i otrčao prema crkvi. I pretpostavljam da je znala i imala sućuti prema mladiću koji je toga predvečerja shvatio da je, izgubivši još jednog člana obitelji, ostao sam na svijetu. I da je te noći plakao bespomoćan i utučen klečeći uz odar mrtvog oca.

                                              Domagoj Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)

Poziv na zahvalno hodočašće

17. 'Moj dom je ovdje, iza mojih leđa'

Premda je cijelu Poljsku smatrao svojom domovinom Karol Wojtyla posebno je bio vezan za Malopoljsko vojvodstvo, kraj u kojem je rođen i u kojem je proveo veliki dio svoga života, dio zemlje gdje se nalaze – kako je često govorio - najljepše planine na svijetu. „Čovjek sam gorštak. Svećenik planinar, biskup planinar, kardinal planinar i konačno Papa planinar!“

Kao papa Ivan Pavao II. svoj je zavičaj i rodne Wadowice posjetio tri puta. U lipnju 1979. godine u propovijedi se, među ostalim, sjetio prijatelja, profesora i svećenika. Slijedeći posjet bio je u kolovozu 1991. godine. A osam godina kasnije, 16. lipnja 1999., rekao je da s poštovanjem  ljubi krstionicu nad kojom je bio primljen u zajednicu Crkve. Potom se pred razdraganim sugrađanima dirljivo prisjetio djetinjstva i mladosti. "Moj dom je uvijek bio ovdje, iza mojih leđa, u Koscielnoj ulici'

Ulice svoga grada Ivan Pavao II. vidio je i trinaest godina kasnije, pri posljednjem posjetu domovini kada je, na povratku u Krakow, helikopterom letio iznad svoga zavičaja.

Došavši nad Wadowice poželio je malo duže razgledati panoramu rodnoga grada. Sjetio se svoje obitelji koja je iz Krakowa došla u Wadowice 1918. godine i živjela od skromne plaće gospodina Karola, vojnog časnika i povremenih krojačkih usluga koje je susjedima pružala gospođa Emilija. U mislima mu je bio i brat Edmund, prijatelji s kojima je igrao nogomet i bio 'Lolek vratar', nastupao u kazalištu i išao u školu.

Sa sjetom je gledao toranj župne crkve u kojoj je kršten 20. lipnja 1920. godine kada je dobio krsno ime Jozef. U istoj je crkvi, devet godina kasnije, primio prvu pričest koja nije bila radosna jer mu je mjesec dana ranije umrla majka. Pogledom je tražio krov škole 'Marcin Wadowita' i pokušao odrediti gdje se nalazi slastičarna u koju je sa svojom školskom ekipom navraćao na 'kremowke' i stoji li još uvijek kuća u kojoj je bio restoran u kojem su on i otac ponekad večerali…

I još jedan pogled na središnji trg za koji mali Karol nije mogao naslutiti da će jednoga dana nositi njegovo ime; doduše, ne ime Karola Wojtyle nego Ivana Pavla II.

Helikopter je tri puta nadletio Wadowice i uputio se prema kraljevskom gradu. Ulice su bile pune ljudi koji su oduševljeno pozdravljali svoga sugrađana pretpostavljajući da najpoznatiji Poljak toga 19. kolovoza 2002. godine posljednji put vidi grad svoga rođenja.

                                                                                                          Domagoj Pejić


                                                  Poziv na zahvalno hodočašće 

8. Trebao je to biti grad bez Boga

Naselje nazvano Nowa Huta ili 'Nova Čeličana' vlasti su počele graditi 1949.godine tijekom industrijalizacije Poljske, na plodnim njivama triju sela koja su svojim proizvodima hranila obližnji Krakow. Pojedine zgrade imale su i više stotina stanova. U naselju nije bilo predviđeno mjesto za crkvu. Trebao je to biti glavni projekt socijalističke izgradnje, budući grad radničke klase, grad za novog čovjeka, suprotnost Krakowu s brojnim crkvama.

Kratko rečeno, trebao je to biti grad bez Boga.

Nedostatak bogoslužnog prostora ubrzo se osjetio u širenju poroka i depresivnog stanja. Bio je to izazov za Crkvu no pastoralna skrb bez župe bila je teško izvediva. Nadbiskup Eugeniusz Baziak bio je star i bolestan pa je njegov pomoćni biskup Karol Wojtyla, najmlađi poljski biskup, preuzeo inicijativu u izgradnji crkve.

Biskup Wojtyla dobro je poznavao svijet fizičkog rada. Tijekom nacističke okupacije Poljske četiri godine radio je u najtežim uvjetima; godinu dana u kamenolomu Zakrzowek i tri godine u tvornici Solway. Bio je to jedan od razloga zašto je nadbiskup Baziak inzistirao da Wojtyla bude pomoćni biskup.

Wojtyla je pred nadležne stavio legitimne zahtjeve vjerničke zajednice; želimo imati crkvu u koju ćemo ići na misu, u kojoj ćemo se vjenčavati i krstiti našu djecu. Vasti su pristale na izgradnju. U međuvremenu se župni život koncentrirao oko skromnog križa postavljenog u središtu naselja. Kada je režim povukao odluku o gradnji crkve i u travnju 1960. godine odlučio ukloniti križ došlo je do velike pobune stanovništva. Tijekom nereda policija je koristila oružje pa je, uz mnoštvo uhićenih, bilo i ozlijeđenih.

Nakon dugotrajnih pregovora i borbe u kojoj je Wojtyla, snažno podržan od radnika, morao paziti da rješavajući jedan problem ne izazove drugi, komunistički režim je konačno popustio i u listopadu 1967.godine izdao dozvolu. Nekoliko stotina metara dalje od spomenutog križa počela je izgradnja crkve Majke Božje Kraljice Poljske, popularno nazvane 'Gospodinova arka'. Kamen temeljac uzet je iz vatikanske bazilike svetog Petra i osobno ga je darovao papa Pavao VI. Poljski vjernici pozvani su da učine simboličku gestu i pojedinačno donesu jedan kamen, Oko 2 milijuna kamenčića ugrađeno je u vanjski zid tog Božjeg hrama.

Biskup je u međuvremenu postao nadbiskup. No i dalje je redovito posjećivao gradilište na kojem je slavio mise polnoćke, ne vodeći računa o niskim temperaturama. Crkva je posvećena u svibnju 1977. godine. "Ovo nije grad ljudi koji nikome ne pripadaju, Ovo je grad djece Božje", rekao je u propovijedi.

Tijekom prvog hodočašća u Poljsku Ivan Pavao II. želio je posjetiti Nowu Hutu. Vlasti su odobrile samo posjet obližnjoj cistercitskoj opatiji u Mogili. Pred oduševljenim mnoštvom vjernika (i onih manje sretnih koji su tu bili po službenoj, državnoj dužnosti) papa je te subote 9. lipnja 1979.godine poručio: "Ne može se odvojiti križ od ljudskog rada. Ne može se odvojiti Krista od čovjeka radnika".

                                                                                                                     Domagoj Pejić

2. Brat naroda

Početkom listopada 1978. krakowski nadbiskup Karol Wojtyla otputovao je na konklave u Vječni Grad. Kardinal Wojtyla, strastveni planinar, bio je na odmoru u poljskim planinama kada je stigla vijest o smrti Pavla VI. Za smrt Ivana Pavla I. čuo je za vrijeme doručka u Nadbiskupskom dvoru. Bio je vidno potresen. Predvodeći misu zadušnicu u krakovskoj bazilici Mariacka kazao je da nitko ne zna što ta smrt znači za Petrovu Stolicu te što Krist time želi reći Crkvi i svijetu. 

No, oni koji su ga poznavali uočili su nemir na njegovu licu. 

Po Wojtylinom dolasku u Rim jedan talijanski fotograf napravio je čitav niz njegovih fotografija. Nadbiskup je bio pomalo zbunjen i u šali upitao: „Zašto me toliko fotografirate? Ne mislite valjda da bih ja mogao biti novi Papa!?“ Dotični je fotograf, očito, napravio dobar posao. I imao dobar predosjećaj. Za razliku od velike većine talijanskih medija koji, raspravljajući o mogućim rezultatima konklava, nisu primjećivali kardinala Wojtylu. Možda i zbog toga jer je bilo nepojmljivo da nakon 455 godina na Petrovu stolicu dođe papa koji nije Talijan.

Nakon što je dva tjedna kasnije izabran za poglavara Katoličke Crkve u pismu upućenom vjernicima svoje nadbiskupije stajalo je: „Vjerujte mi, odlazeći u Rim najviše sam se želio vratiti u svoju dragu nadbiskupiju i svoju domovinu. Teško je bilo ostaviti Krakow i Poljsku jer sam rođen tu, na toj zemlji. Sve to nosim u srcu i na stanovit način odnosim sa sobom: cijelu moju omiljenu Crkvu krakovsku, jedinstveni djelić Kristove Crkve u Poljskoj. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti postali su vrlo zanimljivi medijima. Tako je i gospodin Boguslaw Banas iz Wadowica za jedne poljske novine izjavio da je bio kao gromom pogođen kad je tog ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, čuo nečiji glas koji na ulici viče  „Loleka su izabrali za papu“. Kako je rekao, te je večeri s prozora svoga stana gledao kuću u kojoj je djetinjstvo proveo čovjek koji je upravo zasjeo na stolicu rimskog pape.

Sjetio se Boguslaw kako ga je prijatelj posjetio 1958, godine nakon što je posvećen za biskupa.“Kada su drugi ljudi bili oko nas oslovljavao sam ga s 'preuzvišeni'. Ali kada smo bili nasamo zvao sam ga isto onako kako sam to činio u djetinjstvu. Za svijet je on bio nadbiskup Wojtyla a kasnije i papa Ivan Pavao II. Za sve nas koji smo ga poznavali on je bio i ostao – Lolek“.

Zbog malog Loleka iz malog stana u maloj ulici malih Wadowica diljem Poljske zazvonila su velika zvona. Podsjećajući, među ostalim, na proročke stihove poljskog pjesnika Juliusza Slowackog, napisane stotinu godina ranije:

"Usred nesloga Bog zvoni velikim zvonom
On otvara prijestolje slavenskom Papi
Nužna je velika snaga da se nanovo sagradi Gospodnji svijet
Te stoga dolazi slavenski Papa
Brat naroda...''
                                                                                                   Domagoj Pejić