29. 'Stići ću i bez Tvoje pomoći...'

Sjećanje na jedno hodočašće...

Napuštam Pieve Santo Stefano. Dvadeseti je dan pješačenja i do Rima je, računam, nešto manje od 300 kilometara. Današnje odredište nije daleko pa i ne žurim.  Možda bih ipak trebao jer su iznad mene tamni oblaci i opet bi me, peti dan zaredom, moglo 'sastaviti'. Nisam dugo čekao. Lije kao iz kabla a u meni raste ogorčenje. 'Bože, zatvori slavinu, pretjerao si posljednjih dana. Pa ne idem u kriminal, idem Svetom Ocu. Zbog mene, naravno, ne trebaš mijenjati meteorološke prilike ali što je previše, previše je!'

Odgovor stiže u obliku leda koji pada desetak minuta. Na otvorenoj sam cesti i nemam se kamo skloniti. Svako vozilo, doduše rijetko, zapljusne me. Vozači vjerojatno začuđeno gledaju luđaka koji promočen hoda cestom. Bijesan sam i ljut! Da mogu, skočio bih u visine i obračunao se s Njim, rekao Mu što mislim o Njegovom blagoslovu, ako je tog blagoslova uopće bilo. Rađa se prkos. 'Idem dalje i stići ću na cilj i bez Tvoje pomoći. Baš Tebi u inat.'

Nakon nekoliko sati ulazim u Sansepolcro i još uvijek pod jakom kišom pronalazim kapucinski samostan 'Il paradiso'. Ako sam dobro razumio, ovo je dom u kojem su smješteni srednjoškolci i studenti. Od otaca kapucina ni traga. Pred dvojicom muškaraca na porti skidam mokru kabanicu misleći kako izgledam dovoljno jadno da bih mogao omekšati i najtvrđe srce. Jedan od njih odvodi me na prvi kat i otključava sobu. Daje mi dvije čiste plahte, pokazuje na deke u ormaru, objašnjava gdje je kupaonica, ostavlja ključ i – odlazi. 'Hej, prijatelju, zakoči malo, nisi rekao kad je večera!?'

Možda sam ja ipak nezahvalan čovjek!? Dobio sam sobu i utočište od kiše. Trebam li se ja njima javiti i potražiti kuhinju? Bih, ali ne mogu jer nemam ništa suho za presvući. A i osjećam se prilično loše. Bilo kako bilo, dotični gospodin posljednje je živo biće koje sam vidio toga dana.

U malenoj sobici, uz kišu koja udara u prozore, skidam mokru odjeću i vješam je po vješalicama, ormaru i stolicama. Vadim i vlažnu odjeću iz ranca, neosušenu od prošloga dana, koju također vješam okolo. Tek je prošlo 17 sati a već sam u krevetu.

Bože, danas sam dosta prigovarao. Nadam se da gore gdje prebivaš ne čuješ baš svaku moju glupost i ne uzimaš je ozbiljno. Izgovaram Šimićevu 'Molitvu na putu'. 'Bože, koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv, vodi me i dalje koncu mojih želja. Ne ostavi me umorna i sama nasred puta…' I čuvaj me upale pluća!

Domagoj Pejić

22. 'Netko je bdio nad Papinim životom'

Bio je 13. dan mjeseca svibnja, godina 1981., blagdan Gospe Fatimske. Ivan Pavao II. blagoslivljao je vjernike na Trgu svetoga Petra u Vatikanu. Osmijeh i blagoslov vjernicima, poljubac jednoj djevojčici… U 17 sati i 17 minuta profesionalni ubojica Muhamed Ali Agca ispalio je četiri metka u Svetog Oca. Ranjen u trbuh, desni lakat i kažiprst papa se naslonio na svog osobnog tajnika Stanislawa Dziwisza. Uspio je reći da ga boli te je, dok je bio pri svijesti, poluglasno molio...

                       

Operacija u klinici Gemelli trajala je 5 sati i 20 minuta. Bdjeli su visoki crkveni dužnosnici, bdjeli su i političari a bdjela je i Crkva, ujedinjena u molitvi za svoga poglavara. Papa Wojtyla kasnije je izjavio da se osjeća dužnikom svih onih koji su ga tih dana 'svojom molitvom vratili u život'.

Rendgenska snimka pokazala je čudesnu putanju zrna što je začudilo i liječnike. Metak, ispaljen s udaljenosti od samo nekoliko metara, nije bio smrtonosan. Prošao je uz vitalne organe i napravio čudnu krivulju. “Možda je ubojica i ciljao dobro, no Netko je bdio nad Papinim životom.”, zapisao je kasnije mons. Dziwisz. Netko je želio ugasiti život 'biskupa obučenog u bijelo, Papu koji je došao izdaleka'. Tko? Papa je, kažu, to saznao od samog atentatora, ali je tajnu ponio sa sobom u grob.

Nakon oporavka, Ivan Pavao II. početkom lipnja izlazi iz klinike Gemelli, no u nju se ponovno vraća krajem mjeseca. A 14. kolovoza ujutro, nakon molitve i klanjanja, govori bolesnicima u bolnici, oprašta se s liječnicima i medicinskom službom. Vraća se u Vatikan gdje posjećuje grob apostolskog prvaka. “Posjetio sam sv. Petra da mu zahvalim što me je ostavio na životu. Posjetio sam i grobove Pavla VI. i Ivana Pavla I. jer je uz njih mogao stajati i treći grob“, pojasnio je kardinalima i djelatnicima kurije.

U listopadu iste godine na Trgu Sv.Petra papa Wojtyla izjavljuje kako je, preživjevši atentat, postao dužnikom Presvete Djevice i Svetih zaštitnika. “U svemu što mi se toga dana dogodilo osjetio sam neobičnu majčinsku brigu i zaštitu koja se pokazala jačom od smrtonosnog metka.“

Tri relikvije i danas podsjećaju na događaj koji je potresao svijet; Papin pojas probušen metkom u svetištu u Jasnoj Gori, metak koji je postao zavjetni dar učvršćen u kruni Majke Božje Fatimske te krvava reverenda koja je izložena u krakovskom svetištu 'Ne bojte se'.

Poziv na zahvalno hodočašće

3. 'Gospodin je ovdje i zove te!'

Teška vrata Sikstinske kapele bila su zatvorena. Trajalo je prebrojavanje glasova. „Wojtyla, Wojtyla, Wojtyla…“ Krakovski nadbiskup Karol Wojtyla, kardinal s Istoka, poznat među crkvenim ocima, ali nepoznat široj javnosti, biskup koji je na početku zasjedanja Sabora sjedio u posljednjim redovima, dlanovima je prekrio lice. A onda mu je nizozemski kardinal Maximillien de Furstenberg šapnuo; „Adeste Dominus et vocat te! Gospodin je ovdje i zove te!“ Na postavljeno pitanje: “Prihvaćaš li?”, odgovorio je: “U vjerskoj poslušnosti Kristu, Gospodinu mome, Majci Kristovoj i Crkvi, svjestan velikih teškoća, prihvaćam.”

Iznad kapele uskoro se pojavio bijeli dim. Nešto prije 19 sati, toga ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, kardinal Pericle Felici izašao je na balkon bazilike. "Annuntio vobis gaudium magnum. Habemus papam". U trenutku kada je kardinal Felici izgovorio ime Karol, mnogi su pomislili da je za novoga Petrova nasljednika izabran kardinal Carlo Confalonieri, dekan kardinalskoga zbora. No, zbunilo ih je nepoznato prezime, čudno izgovoreno. Wojtyla!? Tko je, odakle dolazi? Novinari okupljeni pred Tiskovnim uredom Svete Stolice užurbano su krenuli u potragu za biografijom 264. pape i pravilnim izgovorom njegovog prezimena.

„Poljak je! Poljak je!“, vikao je jedan svećenik mašući bijelim rupčićem u mnoštvu koje je sve više punilo vatikanski trg. Kao da je želio privući pozornost onih koji u tome trenutku nisu znali da novi papa dolazi s Istoka, iz nepoznate zemlje bremenite povijesti, odvojene od svijeta željeznom zavjesom.

Nešto prije toga on se predstavljao kardinalima. Zanemario je protokol i to nije činio sjedeći. „Svoju ću braću primiti stojeći…“

A onda se pojavio pred oduševljenim mnoštvom. Protokol i tradicija nisu predviđali obraćanje. No, on je poželio nešto reći: „Još uvijek smo u tuzi za ljubljenim Ivanom Pavlom I. Časni kardinali izabrali su novoga biskupa Rima. Pozvali su ga iz jedne daleke zemlje. Daleke, ali bliske u zajedništvu i kršćanskoj tradiciji. Ne znam hoću li se moći dobro izraziti na vašem … našem talijanskom jeziku. Ako pogriješim, ispravite me!“

Komunikacija je bila uspostavljena, simpatija je bila obostrana, srca Rimljana (i onih koji su doputovali u Vječni Grad) osvojena. Uslijedio je dugotrajan pljesak koji se na vatikanskom trgu, ali i mnogim trgovima svijeta, prolamao i nije prestajao punih 26 godina.

U njegovoj Poljskoj neizmjerno veselje. Suze radosnice, puni trgovi. Prva misa zahvalnica slavljena je u krakovskoj bazilici svete Marije, a u ponoć su se vjernici okupili u katedrali na krakovskom brežuljku Wawel. Poljaci su bili istovremeno tužni i ponosni. Tužni su ponajviše bili vjernici Krakowa koji su nadbiskupa zvali 'ujakom'. A ujak je uvijek imao vremena za svoju obitelj. Do ovoga trenutka. Ponosni su bili jer je svijet dobio papu Poljaka.

No, bilo je i onih koji se nisu radovali. Službena objava vijesti kasnila je jer vlasti nisu znale kako reagirati tj. kako obezvrijediti i umanjiti značaj toga izbora. U 21 sat Poljski radio još uvijek nije objavio vijest. Sutrašnje novine donijele su tek nekoliko redaka. Kako je jednom prilikom izjavio bečki kardinal König, izbor jednog Poljaka za Papu bio je 'psihološki potres za cijelu Istočnu Europu'. Od svih ljudi na svijetu, službena Warszawa i Moskva najmanje su željele jednog Poljaka – krakovskog nadbiskupa Karola Wojtylu.

Prije polaska na konklave oduzeta mu je diplomatska putovnica i izdana turistička. Ispraćen je prijetećim riječima: „Samo idite! Obračunat ćemo se kad se vratite!“ Karol Wojtyla otputovao je u Rim s malim kovčegom u kojem je bio pribor za osobnu higijenu, Biblija i kardinalska odora. Nije se vratio. 'Zadržan' je u Vatikanu.

Čovjek snuje, Bog određuje.

                                                                                         Domagoj Pejić