20. 'Pustite me da odem u Očev dom'

Karol Wojtyla gotovo je svakodnevno molio Križni put; i dok je bio u Poljskoj i kao Petrov nasljednik. Znao je da istinski Kristov učenik mora uzeti taj komad drveta i slijediti svoga Učitelja. Zato ga je odlučno podigao na svoja pleća i, hrabreći druge Kristovim riječima „Ne bojte se!“, s njime prošao mnoge postaje.

Početkom 2005. godine približio se posljednjoj. Na Uskrs je ostao bez glasa i nije uspio blagosloviti vjernike. Tri dana kasnije opet je sa svoga prozora poželio nešto reći. Nije uspio! Kao da je u tome trenutku postao svjestan da je vrijeme za odlazak….

U ljudskoj se povijesti nije dogodio slučaj da je umiranje jednog čovjeka privuklo toliku pozornost kao što je to bilo u posljednjim danima Ivana Pavla II. Cijeli svijet ujedinio se u iskrenom suosjećanju i zajedničkom pogledu prema prozoru Papine sobe, sa strepnjom očekujući gašenje toga svjetla.  Deseci tisuća ljudi u taj su prozor gledali iz blizine, satima, danju i noću, sklopljenih ruku ili prebirući zrnca krunice. Karol Wojtyla je to znao. Čuo ih je kako skandiraju njegovo ime. I odgovorio im, uz blagoslov: „Tražio sam vas. Sada ste vi došli k meni. Hvala vam!“ A onda je prošaputao: "Pustite me da odem".

U dom Oca nebeskoga otišao je u subotu, 2. travnja 2005. u 21,37 sati, u predvečerje blagdana Božjega milosrđa kojega je sam ustanovio.

U 21 sat na Trgu sv. Petra počela je molitva krunice koju je predmolio nadbiskup Angelo Comastri, Papin vikar za Vatikan. Papinu smrt nazočnima je objavio Papin vikar za grad Rim kardinal Camillo Ruini. „Znamo da nas ovaj veliki otac nije napustio. Povjeravamo se njegovu zagovoru da dragocjenu baštinu vjere i ljubavi koje nam je ostavio očuvamo cjelovitom i živom. Djevica Marija, kojoj je posvetio cijeli svoj život, neka ga primi u svoje naručje“, kazao je kardinal Ruini.

Nastala je tišina. I pljesak koji je podsjetio na onu listopadsku večer 1978. godine.

                                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

19. 'Pamtiš li, rijeko..?'

Dan je sunčan i topao pa sjedam na klupu na nasipu i pozdravljam tu najdužu poljsku rijeku „Evo me opet i baš me zanima sjećaš li me se uopće?“ A ona, svjesna svoje veličine i moje malenosti, protječe sporo i nekako lijeno, potpuno nezainteresirano. Mogao bih ju zamoliti da mi priča o povijesti ove zemlje i grada, ove ulice i kuće koja mi je tu, preko ceste, nadohvat ruke.

Pitati je sjeća li se kolovoza 1938. godine i dvojice došljaka koji su sa skromnom prtljagom stigli iz Wadowica i uselili u vlažan podrumski stan. Sjeća li se sirena nad ovim gradom tog 1.rujna godine Gospodnje 1939., zvuka avionskih bombi i protuzračne obrane. I jednog mladića koji, tog prvog petka u mjesecu, od katedrale na Wawelu neprestano trči i ulijeće u podrumski stan zabrinut za oca.

Mogu je pitati pamti li mladog studenta koji ujutro izlazi iz dvorišta žureći na fakultet. Ili da mi priča o istom tom mladiću koji iz dvorišta izlazi godinu kasnije, odjeven u istrošeno radničko odijelo i, umjesto desno prema centru grada, u drvenim klompama odlazi lijevo prema Szwedskoj ulici kojom će pohitati prema kamenolomu. Vjerujem da moja prijateljica rijeka pamti i gospodina Karola koji se u ratnom vremenu iz grada vraća s vrećicom krumpira, u to vrijeme glavnom namirnicom siromašnih Krakovljana, i razmišlja u koje vrijeme početi pripremati skromni objed. Da bude topao kad se umorni i gladni sin vrati s posla.

Sjeća se ova rijeka, siguran sam, i 18.veljače 1941.godine kada se mladi Wojtyla zajedno s prijateljicom Marijom Kydrynski, sestrom svog velikog prijatelja Juliusza, vraćao u stan noseći večeru za oca koju je pripremila gospođa Kydrynski. Sjeća se Wisla, vjerujem, i da je nakon nekoliko minuta uspaničen istrčao van i otrčao prema crkvi. I pretpostavljam da je znala i imala sućuti prema mladiću koji je toga predvečerja shvatio da je, izgubivši još jednog člana obitelji, ostao sam na svijetu. I da je te noći plakao bespomoćan i utučen klečeći uz odar mrtvog oca.

                                              Domagoj Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)

Poziv na zahvalno hodočašće

18. 'Molite za mene sada i poslije moje smrti'

“Nemojte me ostavljati sama. Molite za mene u svim marijanskim svetištima i svugdje. Pomozite mi! Neka ovaj Papa, koji je od vaše krvi i srce ima poput vaših srdaca, dobro služi Crkvi i svijetu”.

Te riječi papa Ivan Pavao II. uputio je vjernicima 7. lipnja 1979. godine u marijanskom svetištu Kalwaria Zebrzydowska prilikom prvog pastoralnog pohoda Poljskoj. Tijekom svoga nešto više od dva i pol desetljeća dugog pontifikata bezbroj puta je ponavljao istu molbu."Sve vas zajedno i svakog pojedinog molim da nastavite upućivati prošnje da mi Svemogući Bog pomogne vjerno ostvarivati poslanje koje mi je povjerio", kazao je, između ostaloga, na svoj 83. rođendan.

Nije samo molio već se je i zahvalno spominjao svih onih koji su ujedinili srca i prošnje za njegovu službu i život. Tri mjeseca nakon atentata, na svetkovinu Velike Gospe, tisuće i tisuće vjernika dolaze na Trg sv.Petra da ponovno budu uz voljenog papu. “Teško mi je o tom događaju ne misliti bez uzbuđenja, bez duboke zahvalnosti svima. Zahvalnosti onima koji su se 13. svibnja sabrali na molitvu. Zahvalnosti onima koji su na njoj ustrajali cijelo ovo vrijeme”, kazao je. Tom prilikom nije propustio istaknuti i slijedeće: “Posebice sam bliz dvjema osobama koje su sa mnom ranjene. Molim i za brata koji me ranio i kojemu iskreno opraštam".

"Dužnik sam onima koji su izravno spašavali moj život i pomagali mi vratiti zdravlje; profesorima i liječnicima, sestrama njegovateljicama i svjetovnom osoblju u poliklinici Gemelli. Istodobno sam dužnik svima koji su me okružili valom molitve po cijelom svijetu. Dužnik sam!"

Euharistija koju je u kolovozu 2003. slavio u marijanskom svetištu s početka priče bila je i posljednja koju je slavio u svojoj domovini. Povjerivši Crkvu u Poljskoj Blaženoj Djevici Mariji te pozvavši sunarodnjake da održe vjernost Kristu, križu, Crkvi i njezinim pastirima u molitvi na kraju mise ponovno je zavapio: "Molim vas, budite sa mnom! Molite za mene danas i poslije moje smrti!”

                                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

17. 'Moj dom je ovdje, iza mojih leđa'

Premda je cijelu Poljsku smatrao svojom domovinom Karol Wojtyla posebno je bio vezan za Malopoljsko vojvodstvo, kraj u kojem je rođen i u kojem je proveo veliki dio svoga života, dio zemlje gdje se nalaze – kako je često govorio - najljepše planine na svijetu. „Čovjek sam gorštak. Svećenik planinar, biskup planinar, kardinal planinar i konačno Papa planinar!“

Kao papa Ivan Pavao II. svoj je zavičaj i rodne Wadowice posjetio tri puta. U lipnju 1979. godine u propovijedi se, među ostalim, sjetio prijatelja, profesora i svećenika. Slijedeći posjet bio je u kolovozu 1991. godine. A osam godina kasnije, 16. lipnja 1999., rekao je da s poštovanjem  ljubi krstionicu nad kojom je bio primljen u zajednicu Crkve. Potom se pred razdraganim sugrađanima dirljivo prisjetio djetinjstva i mladosti. "Moj dom je uvijek bio ovdje, iza mojih leđa, u Koscielnoj ulici'

Ulice svoga grada Ivan Pavao II. vidio je i trinaest godina kasnije, pri posljednjem posjetu domovini kada je, na povratku u Krakow, helikopterom letio iznad svoga zavičaja.

Došavši nad Wadowice poželio je malo duže razgledati panoramu rodnoga grada. Sjetio se svoje obitelji koja je iz Krakowa došla u Wadowice 1918. godine i živjela od skromne plaće gospodina Karola, vojnog časnika i povremenih krojačkih usluga koje je susjedima pružala gospođa Emilija. U mislima mu je bio i brat Edmund, prijatelji s kojima je igrao nogomet i bio 'Lolek vratar', nastupao u kazalištu i išao u školu.

Sa sjetom je gledao toranj župne crkve u kojoj je kršten 20. lipnja 1920. godine kada je dobio krsno ime Jozef. U istoj je crkvi, devet godina kasnije, primio prvu pričest koja nije bila radosna jer mu je mjesec dana ranije umrla majka. Pogledom je tražio krov škole 'Marcin Wadowita' i pokušao odrediti gdje se nalazi slastičarna u koju je sa svojom školskom ekipom navraćao na 'kremowke' i stoji li još uvijek kuća u kojoj je bio restoran u kojem su on i otac ponekad večerali…

I još jedan pogled na središnji trg za koji mali Karol nije mogao naslutiti da će jednoga dana nositi njegovo ime; doduše, ne ime Karola Wojtyle nego Ivana Pavla II.

Helikopter je tri puta nadletio Wadowice i uputio se prema kraljevskom gradu. Ulice su bile pune ljudi koji su oduševljeno pozdravljali svoga sugrađana pretpostavljajući da najpoznatiji Poljak toga 19. kolovoza 2002. godine posljednji put vidi grad svoga rođenja.

                                                                                                          Domagoj Pejić


                                                  Poziv na zahvalno hodočašće 

16. Najbliži svome Bogu

Nakon atentata u svibnju 1981.godine papa Ivan Pavao II. počinje tjelesno slabiti. Polako ali sigurno. U posljednjim godinama života najbliži suradnici primijećuju da mu se tresu ruke. Parkinsonova bolest i ostali zdravstveni problemi sve više ga usporavaju. Vrata papinskih odaja, do tada širom otvorena mnogima, od 2000. godine polako se počinju zatvarati.

No od putovanja ne odustaje premda ga iscrpljuju. Duga su i naporna, prate ih vremenske i temperaturne razlike. Život mu otežava i činjenica da ne može trpjeti u miru i tišini, samoći i skrovitosti, daleko od radoznalih očiju koje paze na svaki njegov korak. Prate ga stotine novinara, deseci televizijskih kamera, fotografskih aparata i mikrofona. Kamermani se uglavnom pridržavaju  naputka da ga ne snimaju iz blizine.

Pred sam kraj života, u pojedinim trenucima, bio je toliko iscrpljen da više nije vladao svojim tijelom. Nije uspijevao razumljivo govoriti. Imao je problema s gutanjem i disanjem pa mu je operativnim zahvatom u grlo stavljena cjevčica koja mu je olakšavala disanje.

U tim je trenucima bio najbliži svome Bogu. Naslonio je umornu glavu na pastirski štap koji je čvrsto držao u rukama. Tim istim drhtavim rukama doticao je križ koji je nosio oko vrata, kao da će mu on vratiti snagu. Raspeti i trpeći Krist za njega nije bio samo teološki pojam.

Ivan Pavao II. ostao je ustrajan u svojoj misiji. Suobličio se s bolesnicima i starim osobama cijeloga svijeta te svojom žrtvom pokazao kako život i patnja imaju smisla. Trpio je jake bolove slaveći i misu. Patnja mu se odražavala na licu, patnja je postala njegova poruka i njegova najjača propovijed. Svoje je poslanje želio ispuniti do kraja i zato nije odstupao.

Među zagovornicima Wojtylinog povlačenja s Petrove stolice bilo je i onih koji su smatrali da slika trpećeg Pape nije prikladna za svijet pa su ga pokušali 'zatočiti' u Vatikanu i ograničiti njegove nastupe. Premda je na početku pontifikata napisao da će odstupiti u slučaju teške i neizlječive bolesti, koja bi ga sprječavala da ispravno vrši dužnost, smatrao je da i dalje može ostvarivati svoje poslanje.

Takvima je odgovarao protupitanjem: „Je li Krist, razapet na križu, možda izgledao veličanstveno? Zar je Krist sišao s križa?“

                                                                                              Domagoj Pejić

15. Pismo iz Vatikana

Počela je 2005.godina. Bilo je jasno da će Ivan Pavao II. uskoro krenuti prema Domu Očevu. Poželio sam mu poslati svoj hodočasnički dnevnik 'Hvala, Sveti Oče'. "Odnesi ga u nuncijaturu pa će ga oni dostaviti diplomatskim putem", neuvjerljivo su me savjetovali prijatelji.

Nisam ih, naravno, poslušao. Ali nisam imao ni neko puno bolje rješenje. Otišao sam do pošte u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici, potpisao svoj dnevnik, s papirića prepisao tri rečenice na poljskom jeziku te na žutu kovertu ispisao doslovce četiri riječi; mons. Stanislaw Dziwisz, Vatican.

Pozadi je, reda radi, stajalo tko šalje...

Prolazili su dani. A onda je 2.veljače Tiskovni ured Svete Stolice priopćio da se papino stanje  zakompliciralo te da je prošle noći hitno prevezen u polikliniku 'Agostino Gemelli'. “Sveti Otac se nalazi u svojoj bolničkoj sobi na desetom katu", stajalo je u priopćenju.

U razgovoru s novinarima vatikanski glasnogovornik dr. Joaquin Navarro-Valls pojasnio je da je papa nekoliko dana ranije pokazivao simptome gripe. Odgođene su planirane audijencije te mu je 31.siječnja svečano uručen 'Annuario Pontificio'. Nitko nije spomenuo jednu knjigu iz Hrvatske. Nisam bio razočaran. Ta što je moj hodočasnički dnevnik prema vatikanskom godišnjaku.

Rijetki su tada znali da je ta bolnica bila njegovo prvo odredište izvan Vatikana. Naime, 17.listopada 1978. godine, dan nakon izbora za papu, pronašao je malo slobodnog vremena i, na čuđenje garde na brončanim vratima, otišao u spomenutu bolnicu kako bi barem kratko bio uz svoga paraliziranog prijatelja mons. Andrzeja Mariu Deskura. Mons. Deskur tri dana ranije doživio je moždani udar.

Već sam pomalo bio zaboravio na žutu kovertu iz Jurišićeve.  A onda me je sredinom veljače na porti HKR-a dočekalo pismo. Posta Vaticana. 'Drogi Panie...' Papin tajnik mons. Stanislaw Dziwisz napisao je da je pošiljka stigla. Kardinalovo pismo je datirano 29. siječnja 2005.

Sumnjam da je bolesnom papi bilo do listanja moga dnevnika. Vjerojatno ga nije ni vidio. A možda i je? Bilo kako bilo, još uvijek je lijepo pročitati da 'Sveti Otac zahvaljuje za hodočašće, za potpis, blagoslivlja i želi sretnu Novu 2005. godinu'.

                                                                                              Domagoj Pejić

14. U sigurnom kutku srca

„Doviđenja, Wojtyle! Zbog vas me ovih dana poprilično noge bole. A kad se opet, daj Bože, ovdje sretnemo vaš sin i brat bit će svet. Pardon, on već je svet, ali tada će to biti i službeno priznato i obznanjeno 'urbi et orbi'.“

I dok tako razmišljam prolazim pored plakata s likom skorog sveca. Ispod njega natpis 'Kanonizacja! Jan Pawel II. swietym!' Čini li mi se ili me stvarno obuzima nekakva sjeta!? Proći će i taj 27. travnja, Ivan Pavao II. bit će službeni svetac Katoličke Crkve i priča će polako tonuti u zaborav. Romantično vrijeme Ivana Pavla II. Nedostajat će mi.

Valjda će ostati onih koji će podsjećati na jednog čovjeka 'iz jedne daleke, nama tako bliske zemlje.'

Naš autobus prelazi preko Wisle, ovoga puta preko mosta Grunwaldzki. Slijedi još jedan pogled na Debnike nad kojima, poput anđela čuvara, bdije toranj crkve sv. Stanislawa Kostke. Čovjek nikada ne zna što život nosi pa se tako i ja pitam kada ću, i hoću li uopće, ponovno vidjeti kraljevski grad? Zavolio sam ga!

Po Zagrebu neću nositi majicu s grbom Krakowa niti ću navijati za krakovsku 'Wislu'. Ne namjeravam se učlaniti u Hrvatsko – poljsko društvo prijateljstva, a i sumnjam da ću početi učiti poljski jezik. Ali znam da će mi Krakow nakon ovoga posjeta ostati posebno blizak. Smješten u sigurnom kutku srca, iz kojega neće izići van. Ovaj grad mi više neće biti neko nepoznato, daleko mjesto jer sam, usudim se reći, osjetio njegov miris i zvuk, dah i duh.

Hodio sam njegovim 'običnim', možda većini turista nepoznatim ulicama, i pomiješao se s njegovim stanovnicima. Sada znam gdje su Zakopianska i Wadowicka, Grodzka i Szewska, Karmelicka i Kopernikova, Dworska i Twardowskog, Tyniecka i Szwedska, Rozana i Kapelanka, Jozefa Pilsudskog i Marie Kopniecki, Golebia i Felicjanek, Zwierzyniecka i Monte Cassino, Podwale, Wislina i Bracka…

Na kraju krajeva, tu sada imam i prijatelje; djeda Felixa i baku Annu, gospodina Karola i gospođu Emiliju, dr. Edmunda i studenta Loleka, majstora Stadlera i minera Franciszeka… A hoće li se knjiga, razmišljam, i pored toga što su mi vrata jednog podruma ostala zatvorena, zvati onako kako sam naumio na početku?

Naravno, jer cijeli je Krakow Lolekov dom pokraj Wisle!

                                       Domagoj Pejić (završetak knjige 'Dom pokraj Wisle')