17. 'Moj dom je ovdje, iza mojih leđa'

Premda je cijelu Poljsku smatrao svojom domovinom Karol Wojtyla posebno je bio vezan za Malopoljsko vojvodstvo, kraj u kojem je rođen i u kojem je proveo veliki dio svoga života, dio zemlje gdje se nalaze – kako je često govorio - najljepše planine na svijetu. „Čovjek sam gorštak. Svećenik planinar, biskup planinar, kardinal planinar i konačno Papa planinar!“

Kao papa Ivan Pavao II. svoj je zavičaj i rodne Wadowice posjetio tri puta. U lipnju 1979. godine u propovijedi se, među ostalim, sjetio prijatelja, profesora i svećenika. Slijedeći posjet bio je u kolovozu 1991. godine. A osam godina kasnije, 16. lipnja 1999., rekao je da s poštovanjem  ljubi krstionicu nad kojom je bio primljen u zajednicu Crkve. Potom se pred razdraganim sugrađanima dirljivo prisjetio djetinjstva i mladosti. "Moj dom je uvijek bio ovdje, iza mojih leđa, u Koscielnoj ulici'

Ulice svoga grada Ivan Pavao II. vidio je i trinaest godina kasnije, pri posljednjem posjetu domovini kada je, na povratku u Krakow, helikopterom letio iznad svoga zavičaja.

Došavši nad Wadowice poželio je malo duže razgledati panoramu rodnoga grada. Sjetio se svoje obitelji koja je iz Krakowa došla u Wadowice 1918. godine i živjela od skromne plaće gospodina Karola, vojnog časnika i povremenih krojačkih usluga koje je susjedima pružala gospođa Emilija. U mislima mu je bio i brat Edmund, prijatelji s kojima je igrao nogomet i bio 'Lolek vratar', nastupao u kazalištu i išao u školu.

Sa sjetom je gledao toranj župne crkve u kojoj je kršten 20. lipnja 1920. godine kada je dobio krsno ime Jozef. U istoj je crkvi, devet godina kasnije, primio prvu pričest koja nije bila radosna jer mu je mjesec dana ranije umrla majka. Pogledom je tražio krov škole 'Marcin Wadowita' i pokušao odrediti gdje se nalazi slastičarna u koju je sa svojom školskom ekipom navraćao na 'kremowke' i stoji li još uvijek kuća u kojoj je bio restoran u kojem su on i otac ponekad večerali…

I još jedan pogled na središnji trg za koji mali Karol nije mogao naslutiti da će jednoga dana nositi njegovo ime; doduše, ne ime Karola Wojtyle nego Ivana Pavla II.

Helikopter je tri puta nadletio Wadowice i uputio se prema kraljevskom gradu. Ulice su bile pune ljudi koji su oduševljeno pozdravljali svoga sugrađana pretpostavljajući da najpoznatiji Poljak toga 19. kolovoza 2002. godine posljednji put vidi grad svoga rođenja.

                                                                                                          Domagoj Pejić


                                                  Poziv na zahvalno hodočašće 

16. Najbliži svome Bogu

Nakon atentata u svibnju 1981.godine papa Ivan Pavao II. počinje tjelesno slabiti. Polako ali sigurno. U posljednjim godinama života najbliži suradnici primijećuju da mu se tresu ruke. Parkinsonova bolest i ostali zdravstveni problemi sve više ga usporavaju. Vrata papinskih odaja, do tada širom otvorena mnogima, od 2000. godine polako se počinju zatvarati.

No od putovanja ne odustaje premda ga iscrpljuju. Duga su i naporna, prate ih vremenske i temperaturne razlike. Život mu otežava i činjenica da ne može trpjeti u miru i tišini, samoći i skrovitosti, daleko od radoznalih očiju koje paze na svaki njegov korak. Prate ga stotine novinara, deseci televizijskih kamera, fotografskih aparata i mikrofona. Kamermani se uglavnom pridržavaju  naputka da ga ne snimaju iz blizine.

Pred sam kraj života, u pojedinim trenucima, bio je toliko iscrpljen da više nije vladao svojim tijelom. Nije uspijevao razumljivo govoriti. Imao je problema s gutanjem i disanjem pa mu je operativnim zahvatom u grlo stavljena cjevčica koja mu je olakšavala disanje.

U tim je trenucima bio najbliži svome Bogu. Naslonio je umornu glavu na pastirski štap koji je čvrsto držao u rukama. Tim istim drhtavim rukama doticao je križ koji je nosio oko vrata, kao da će mu on vratiti snagu. Raspeti i trpeći Krist za njega nije bio samo teološki pojam.

Ivan Pavao II. ostao je ustrajan u svojoj misiji. Suobličio se s bolesnicima i starim osobama cijeloga svijeta te svojom žrtvom pokazao kako život i patnja imaju smisla. Trpio je jake bolove slaveći i misu. Patnja mu se odražavala na licu, patnja je postala njegova poruka i njegova najjača propovijed. Svoje je poslanje želio ispuniti do kraja i zato nije odstupao.

Među zagovornicima Wojtylinog povlačenja s Petrove stolice bilo je i onih koji su smatrali da slika trpećeg Pape nije prikladna za svijet pa su ga pokušali 'zatočiti' u Vatikanu i ograničiti njegove nastupe. Premda je na početku pontifikata napisao da će odstupiti u slučaju teške i neizlječive bolesti, koja bi ga sprječavala da ispravno vrši dužnost, smatrao je da i dalje može ostvarivati svoje poslanje.

Takvima je odgovarao protupitanjem: „Je li Krist, razapet na križu, možda izgledao veličanstveno? Zar je Krist sišao s križa?“

                                                                                              Domagoj Pejić

15. Pismo iz Vatikana

Počela je 2005.godina. Bilo je jasno da će Ivan Pavao II. uskoro krenuti prema Domu Očevu. Poželio sam mu poslati svoj hodočasnički dnevnik 'Hvala, Sveti Oče'. "Odnesi ga u nuncijaturu pa će ga oni dostaviti diplomatskim putem", neuvjerljivo su me savjetovali prijatelji.

Nisam ih, naravno, poslušao. Ali nisam imao ni neko puno bolje rješenje. Otišao sam do pošte u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici, potpisao svoj dnevnik, s papirića prepisao tri rečenice na poljskom jeziku te na žutu kovertu ispisao doslovce četiri riječi; mons. Stanislaw Dziwisz, Vatican.

Pozadi je, reda radi, stajalo tko šalje...

Prolazili su dani. A onda je 2.veljače Tiskovni ured Svete Stolice priopćio da se papino stanje  zakompliciralo te da je prošle noći hitno prevezen u polikliniku 'Agostino Gemelli'. “Sveti Otac se nalazi u svojoj bolničkoj sobi na desetom katu", stajalo je u priopćenju.

U razgovoru s novinarima vatikanski glasnogovornik dr. Joaquin Navarro-Valls pojasnio je da je papa nekoliko dana ranije pokazivao simptome gripe. Odgođene su planirane audijencije te mu je 31.siječnja svečano uručen 'Annuario Pontificio'. Nitko nije spomenuo jednu knjigu iz Hrvatske. Nisam bio razočaran. Ta što je moj hodočasnički dnevnik prema vatikanskom godišnjaku.

Rijetki su tada znali da je ta bolnica bila njegovo prvo odredište izvan Vatikana. Naime, 17.listopada 1978. godine, dan nakon izbora za papu, pronašao je malo slobodnog vremena i, na čuđenje garde na brončanim vratima, otišao u spomenutu bolnicu kako bi barem kratko bio uz svoga paraliziranog prijatelja mons. Andrzeja Mariu Deskura. Mons. Deskur tri dana ranije doživio je moždani udar.

Već sam pomalo bio zaboravio na žutu kovertu iz Jurišićeve.  A onda me je sredinom veljače na porti HKR-a dočekalo pismo. Posta Vaticana. 'Drogi Panie...' Papin tajnik mons. Stanislaw Dziwisz napisao je da je pošiljka stigla. Kardinalovo pismo je datirano 29. siječnja 2005.

Sumnjam da je bolesnom papi bilo do listanja moga dnevnika. Vjerojatno ga nije ni vidio. A možda i je? Bilo kako bilo, još uvijek je lijepo pročitati da 'Sveti Otac zahvaljuje za hodočašće, za potpis, blagoslivlja i želi sretnu Novu 2005. godinu'.

                                                                                              Domagoj Pejić

14. U sigurnom kutku srca

„Doviđenja, Wojtyle! Zbog vas me ovih dana poprilično noge bole. A kad se opet, daj Bože, ovdje sretnemo vaš sin i brat bit će svet. Pardon, on već je svet, ali tada će to biti i službeno priznato i obznanjeno 'urbi et orbi'.“

I dok tako razmišljam prolazim pored plakata s likom skorog sveca. Ispod njega natpis 'Kanonizacja! Jan Pawel II. swietym!' Čini li mi se ili me stvarno obuzima nekakva sjeta!? Proći će i taj 27. travnja, Ivan Pavao II. bit će službeni svetac Katoličke Crkve i priča će polako tonuti u zaborav. Romantično vrijeme Ivana Pavla II. Nedostajat će mi.

Valjda će ostati onih koji će podsjećati na jednog čovjeka 'iz jedne daleke, nama tako bliske zemlje.'

Naš autobus prelazi preko Wisle, ovoga puta preko mosta Grunwaldzki. Slijedi još jedan pogled na Debnike nad kojima, poput anđela čuvara, bdije toranj crkve sv. Stanislawa Kostke. Čovjek nikada ne zna što život nosi pa se tako i ja pitam kada ću, i hoću li uopće, ponovno vidjeti kraljevski grad? Zavolio sam ga!

Po Zagrebu neću nositi majicu s grbom Krakowa niti ću navijati za krakovsku 'Wislu'. Ne namjeravam se učlaniti u Hrvatsko – poljsko društvo prijateljstva, a i sumnjam da ću početi učiti poljski jezik. Ali znam da će mi Krakow nakon ovoga posjeta ostati posebno blizak. Smješten u sigurnom kutku srca, iz kojega neće izići van. Ovaj grad mi više neće biti neko nepoznato, daleko mjesto jer sam, usudim se reći, osjetio njegov miris i zvuk, dah i duh.

Hodio sam njegovim 'običnim', možda većini turista nepoznatim ulicama, i pomiješao se s njegovim stanovnicima. Sada znam gdje su Zakopianska i Wadowicka, Grodzka i Szewska, Karmelicka i Kopernikova, Dworska i Twardowskog, Tyniecka i Szwedska, Rozana i Kapelanka, Jozefa Pilsudskog i Marie Kopniecki, Golebia i Felicjanek, Zwierzyniecka i Monte Cassino, Podwale, Wislina i Bracka…

Na kraju krajeva, tu sada imam i prijatelje; djeda Felixa i baku Annu, gospodina Karola i gospođu Emiliju, dr. Edmunda i studenta Loleka, majstora Stadlera i minera Franciszeka… A hoće li se knjiga, razmišljam, i pored toga što su mi vrata jednog podruma ostala zatvorena, zvati onako kako sam naumio na početku?

Naravno, jer cijeli je Krakow Lolekov dom pokraj Wisle!

                                       Domagoj Pejić (završetak knjige 'Dom pokraj Wisle')

13. "Ostani s nama, živi Kruše!"

Tog Božića 2004. godine papa Ivan Pavao II. podijelio je svoj posljednji blagoslov Gradu i svijetu. Kao i bezbroj puta do tada uputio je žarki poziv da prestane nasilje koje uzrokuje, kako je istaknuo, neopisive patnje. Poželio je da se ugase brojna žarišta koja bi mogla prerasti u oružane sukobe te potaknuo traženje miroljubivih rješenja koja će poštivati legitimne težnje svih ljudi i naroda.

Zamolio je betlehemsko Dijete da ohrabri napore oko dijaloga i pomirenja koji se poduzimaju u cilju bolje sadašnjosti i budućnosti tolike braće i sestara u svijetu. "Pomozi nam, Kneže istinskog mira, da shvatimo da je jedini način da se dođe do mira taj da s užasom zaziremo od zla, te uvijek i odvažno tražimo dobro”.

Blagoslov 'Urbi et Orbi' prenosilo je 111 televizijskih kuća iz 70 zemalja. Među njima su bile i neke zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom; Indonezija, Alžir, Maroko i Turska. Među ostalma, svečanosti Božića pratili su i gledatelji u Rusiji i na Kubi.

Desetak sati ranije, predvodeći svoju posljednju polnoćku kao Servus servorum Dei, papa Ivan Pavao II. govorio je 'o Sinu Djevice koji leži u jaslama, o Otkupitelju koji je rođen u Betlehemu, o Bogu koji je u punini vremena postao čovjekom i kojega treba čitavo čovječanstvo'.

Propovijed u Bazilici Sv.Petra u Vatikanu bila je kratka i izrečena s neopisivim naporom. Za razliku od one prve Božićne propovijedi iz 1978. godine. Tada je novi papa jasnim i sigurnim glasom govorio o onima koji su postali žrtve ljudske nečovječnosti i okrutnosti, o onima kojima nije iskazano poštovanje, o prezrenima, starima, bolesnima, usamljenima, gladnima i iskorištavanima. Spomenuo je u toj davnoj propovijedi i sve one koji u toj svetoj noći nemaju svećenika ili ne smiju sudjelovati u liturgiji Božjeg rođenja.

"Kad nam se čini da tama i zlo prevladavaju Krist nam ponovno poručuje; 'Ne bojte se!'. Svojim dolaskom na svijet pobijedio je moć zla. On je radosna vijest spasenja! Dođite, obožavajmo Ga!" Taj poziv Ivan Pavao II. neumorno je ponavljao predvodeći svih dvadeset i sedam Misa rođenja Gospodnjega. 

Svoju posljednju propovijed izrečenu na polnoćki ostarjeli i fizički onemoćali papa završio je riječima; "Ostani s nama, živi Kruše, koji si zbog našega spasenja sišao s Neba! Ostani s nama zauvijek! Amen!"

                                                                                         Domagoj Pejić

12. Radnik u kamenolomu

Karol Wojtyla osjećao je veliko poštovanje i posebnu naklonost prema radnicima. Kao svećenik, biskup i papa imao je razumijevanja za sve one koji žive od žuljevitih ruku i za to dobivaju, ako dobivaju, minimalnu plaću.

Početkom Drugog svjetskog rata nacističke vlasti zatvaraju Jagelonsko sveučilište u Krakowu i profesore toga najstarijeg poljskog sveučilišta odvode u koncentracijski logor. Karol Wojtyla ima završenu jednu godinu polonistike. Da bi izbjegao deportaciju u logor i brinuo o teško bolesnom ocu krajem 1940. godine počinje raditi u kamenolomu Zakrzowek.

Mladi Karol na posao je dolazio pješice. Jedini odmor bila je stanka od petnaestak minuta koja se koristila za objed. Njegova siromašna plaća bila je izvor prihoda za dvojicu Wojtyla. Otac je u ratnom vremenu ostao bez mirovine pa je i ručak, koji se donosio od kuće, bio odraz toga stanja; pekmez i malo starog kruha. Nedostatno za teški fizički rad koji je trajao od ranih jutarnjih do kasnih popodnevnih sati.

Zima s 1940. na 1941. godinu bila je izuzetno hladna. Temperature su se spuštale i do -30 stupnjeva. Lice je ponekad premazao petrolejem da bi spriječio ozebline.

Iz toga vremena Ivan Pavao II. rado se sjećao tih, kako je znao govoriti, jednostavnih i dobrih ljudi koje u svojoj pjesmi 'Kamenolom' opisuje kao 'divne ljude, bez manira i takta'. Ti ljudi, kako nadalje stoji, 'u sivim bluzama i obući blatnoj do iznad gležnjeva' imali su razumijevanja za golobradog mladića koji je umjesto mudrih profesora slušao njihove priproste razgovore. I uprava rudnika, koju su činili Poljaci, smanjila je normu za radnike studente i tako im barem malo olakšala izuzetno tešku situaciju. 

Nakon kratkog vremena postao je pomoćnik minera Franciszeka koji mu je znao dobrodušno govoriti: „Karol, za vas bi bilo najbolje da odete u svećenike. Tamo bi vam bilo dobro. A imate i lijep glas pa biste lijepo pjevali…“ I ostali radnici bili su na usluzi, vidjevši da mladi radnik uz sebe stalno ima knjigu i koristi svaku priliku za zaviriti u nju. Pogotovo su imali razumijevanja u noćnim smjenama, koje je kasnije odrađivao u tvornici Solvay, u kojoj je radio tri godine. „Vi samo čitajte ili kratko odspavajte; mi ćemo biti budni i malo pripaziti.“

Ivan Pavao II. znao je koliko teški fizički rad može biti opasan. Bio je svjedok smrti rudara kojemu je posvetio pjesmu 'Uspomena drugu s posla'. Stoga je osjećao potrebu do kraja života braniti dostojanstvo svakog čovjeka. Upozoravao je poslodavce da rad i profit nikada ne smiju biti na štetu radnika. "Rad pomaže čovjeku da bude bolji i odgovorniji, da ostvari svoje poslanje na zemlji. Rad oplemenjuje ljudsku narav i pomaže čovjeku da uzdržava sebe i svoje bližnje".

                                                                                                          Domagoj Pejić

11. 'Prihvati, o Majko Kristova, ovaj krik...'

Završavala je Sveta Godina Otkupljenja. Hladni rat između dva svjetska bloka dosegao je vrhunac. Tisuće i tisuće međukontinentalnih raketa s nuklearnim bojevim glavama bile su u pripravnosti i mogle su kuglu zemaljsku doslovno pretvoriti u prah i pepeo. Svijet je za tu opasnost saznao kasnije.

No, jedan čovjek bio je svjestan dramatične situacije.

Na blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije, 25. ožujka  1984.godine, na Trgu Sv.Petra u Vatikanu pred kipom Majke Božje Fatimske papa Ivan Pavao II. posvetio je svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu. Drhtavim glasom zamolio je 'Majku ljudi i naroda da prihvati vapaj upućen Njenom Srcu te da ljubavlju Majke i Sluškinje Gospodnje zagrli cijeli ljudski svijet'. Također je zamolio Njeno Bezgrešno Srce 'da pomogne pobijediti prijetnju zla koje je tako lako ukorijenjeno u srce današnjeg čovjeka'. Molitvu je završio riječima:

"Od gladi i rata, oslobodi nas.

Od nuklearnog rata, od nesaglediva samouništenja,
od svake vrste rata, oslobodi nas..
Od grijeha protiv ljudskog života već od njegova začeća, oslobodi nas.
Od mržnje i poniženja dostojanstva sinova Božjih, oslobodi nas.
Prihvati, o Majko Kristova, ovaj krik pun trpljenja svih ljudi!"

Kraljica Neba i zemlje očito je čula taj vapaj. I ne samo čula...

U knjizi 'Tajne Karola Wojtyle' autora Antonia Soccia (za hrvatsko izdanje: Naklada Benedikta, Zagreb, travanj 2012) stoji slijedeće:

"Sestra Lucija, posljednja fatimska vidjelica, potvrdila je da je posveta iz 1984.otklonila atomski rat, koji bi izbio godine 1985, Poznato je da se Majka Božja ukazivala sestri Luciji i da je službeno imala viđenje 1984.godine zato što ga je objavio sam kardinal Bertone. Tada je Majka Božja govorila Luciji o toj posveti iz čega je vidljivo kako je vidjelica shvatila da je posveta otklonila nuklearni rat".

Njegovo trajno opredjeljenje za mir izviralo je iz osobnog iskustva i bilo je primjer velike brige za svakog čovjeka. Njegov jasni glas uporno je ponavljao da se oružanim sukobom ne mogu regulirati odnosi među državama, da rat neće riješiti probleme već će ih samo umnožiti a posljedice će najviše osjetiti oni najslabiji.

Tri godine ranije Ivan Pavao II. posjetio je Japan i u Hirošimi rekao da 'ljubav i dijeljenje nisu neki daleki ideali nego put za trajni mir, Božji mir'. Potom je upozorio: „Rat je djelo čovjeka. Rat je uništavanje ljudskog života. Rat je smrt!“ A onda je zavapio: „O Bože, čuj moj glas i udijeli svijetu svoj mir!“

                                                                                        

                                                                                         Domagoj Pejić