"Vaša zemlja od vas očekuje značajan doprinos!"

 

Drugo hodočašće Ivana Pavla II. u Hrvatsku održano je od 2-4.listopada 1998. pod geslom 'Bit ćete mi svjedoci'. Bilo je to 84. Papino putovanje izvan Italije, tijekom kojeg je Crkvi u Hrvata darovao novoga blaženika, kardinala Alojzija Stepinca. „Svaki građanin, a navlastito vjernik, ima točno određenu odgovornost za svoju domovinu. Vaša zemlja od vas očekuje značajan doprinos na raznim područjima društvenoga života, gospodarstva, politike, kulture. Njezina će budućnost biti bolja u onoj mjeri u kojoj se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljšanje samoga sebe“, poručio je Papa po dolasku u Zagreb.

U propovijedi na misi u Mariji Bistrici, 3. listopada, nakon što je kardinala Stepinca proglasio blaženim, nazvao ga je svojevrsnim kompasom hrvatskom narodu zbog njegove vjere u Boga, poštivanja čovjeka, ljubavi prema svima sve do praštanja te zbog jedinstva s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. „Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju, negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi“, kazao je Ivan Pavao II.

Na tom je hodočašću povezao hrvatski sjever i jug. Split je dočekao Svetoga Oca na Žnjanu, uz dobrodošlicu crkvenih zvona i brodskih sirena. Na najvećem skupu u povijesti toga kraja pola milijuna ljudi dočekalo je Petrova nasljednika. Uz splitsku obalu usidrilo se oko 400 brodica. Misu je pjevanjem pratio zbor od 2100 pjevača. Unatoč vremenskim prognozama koje su najavljivale kišu i vjetar, cijeli je dan bilo sunčano i mirno. Nakon mise Papa je pohodio Gospino prasvetište u Solinu u kojem se susreo s mladima. Scena s toga susreta nikada neće biti zaboravljena; Papa je s okupljenima pjevao 'Zdravo, Djevo'. Kao da mu je bilo teško odvojiti se od Gospinog otoka. Nešto poslije 20 sati zrakoplov 'Croatia airlinesa' poletio je prema Vatikanu.

                                                                                                    Domagoj Pejić

36. "Zovi me Lolek, kao i prije"

 

Upoznali su se kao djeca na gradskoj tržnici u Wadowicama. Karol Wojtyla, sin vojnog časnika, i Jerzy Kluger, sin uglednog odvjetnika, gradskog vijećnika i predsjednika lokalne Židovske zajednice. Pohađali su istu osnovnu školu i istu gimnaziju, posjećivali se u obiteljima i puno vremena provodili u bavljenju sportskim aktivnostima.

Nakon mature životni putevi im se razdvajaju. Karol počinje studirati u Krakowu, Jerzy u Warszawi. Početkom Drugog svjetskog rata Jerzy bježi na istok gdje je uhićen i odveden u sovjetski radni logor. Majka i sestra, koje su ostale u Wadowicama, stradavaju u Auschwitzu. Dvojica prijatelja gube svaki kontakt.

Jerzy ratuje na strani saveznika, u tzv. Andersovoj brigadi, među ostalim i u slavnoj bitci kod Monte Cassina. Studira u Engleskoj i ženi Irenu, katolkinju iz Irske. Žive u Rimu i krste svoje dvije kćeri. A onda Jerzy čita o poljskom nadbiskupu Wojtyli koji sudjeluje na Drugom vatikanskom saboru. Odlazi u poljski institut u Rimu, ostavlja poruku i svoj broj. "Ako taj Wojtyla i je moj prijatelj iz djetinjstva, sigurno se neće javiti", razmišlja.

Istog dana zazvonio mu je telefon. "Jesam li dobio Jerzya Klugera?", čuo je Wojtylin glas.

Susreli su se iste večeri, nakon 25 godina. Kad se Jerzy nadbiskupu obratio s 'Ekselencijo' ovaj mu je rekao "Zovi me Lolek, kao i uvijek". I nakon Wojtylinog izbora za papu nastavili su se viđati i surađivati u vezi poboljšanja katoličko – židovskih odnosa. "Da nas je Karol volio dokazuje činjenica da je krstio našu unuku, pričestio je i vjenčao", posvjedočila je jednom prigodom gospođa Kluger.

A onda je najavljeno da će u Wadowicama, na mjestu u ratu srušene sinagoge, biti postavljena spomen ploča. U znak solidarnosti i duhovne povezanosti s tim događajem Ivan Pavao II.je napisao osobno pismo koje je u Wadowice ponio upravo Jerzy Kluger. I u grad svoga djetinjstva i mladosti kročio nakon punih 50 godina.

                                                                                                        Domagoj Pejić

                                                                                                        

35. „Sjeti nas se, Vječni Sine Božji!"

„Teško je bilo ostaviti Krakov i Poljsku jer sam rođen na toj zemlji. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Dio je to iz pisma kojim se Ivan Pavao II. obratio svojoj Krakovskoj nadbiskupiji tjedan dana nakon što je izabran za papu. Sa sobom nije mogao ponijeti 'polja posuta cvijećem, planine i doline, rijeke i jezera, drage ljude i kraljevski grad', ali običaje svoje domovine nije ostavio na Visli. Ponio ih je sa sobom u Vatikan. I njegovao ih.

Karol Wojtyla je bio veliki domoljub. Uvijek je rado i ponosno naglašavao da je Poljak no pri tome nije bio isključiv. Ni u Vatikanu nije zaboravio tko je i odakle je došao. Jako je poštovao poljsku tradiciju, posebno slavlje Badnje večeri. Svake godine okupio bi svoje sunarodnjake kojima su posluživana tradicionalna poljska božićna jela. Po običaju, jedno mjesto za stolom je uvijek bilo prazno, tj. rezervirano za neočekivanog gosta. Papa je posebno bio osjetljiv za one ljude koji nemaju svoj dom ili obitelj.

Kako je posvjedočio mons. Stanislaw Dziwisz, njegov osobni tajnik, Karol Wojtyla jako je volio pjevati Božićne pjesme. Govorio je da te pjesme sadrže puno nježne radosti usmjerene prema Božanskom Djetetu koje je na svijet došlo u Svetoj noći. Godine 1982. odlučio je da se na Trgu sv. Petra u Vatikanu prvi puta postave jaslice i božićno drvo. Da bi ga, među ostalim, podsjećali na običaje njegovog zavičaja,

I svoj posljednji Urbi et Orbi iskoristio je da se, na materinjem jeziku, obrati hodočasnicima iz Poljske. „Grlim sve svoje sunarodnjake i želim da Kristovo svjetlo obasja tamu svakodnevice a da vjera u Njegovu ljubav svima bude izvor radosti, mira i sreće. Sretan Božić!”

A koji sat ranije, predvodeći misu polnoćku, poručio je: „Sjeti nas se, Vječni Sine Božji. Cijelo čovječanstvo, koje prolazi tolike kušnje i poteškoće, treba Te! Ostani s nama, Kruše živi koji si s Neba sišao radi našeg spasenja. Ostani s nama zauvijek!”

                                                                                                Domagoj Pejić

                                                                                            

34. „Zazovite Božji blagoslov na našu Crkvu, hrvatski narod i dragu nam Domovinu!”

Početkom studenog 2003.održano je zahvalno hodočašće Hrvata katolika papi Ivanu Pavlu II. Naime, onoga dana kada je Ivan Pavao II. napustio zadarsku zračnu luku i završio svoj treći pohod Hrvatskoj hrvatski biskupi u Zadru su održali svoju izvanrednu sjednicu. S tog su zasjedanja pozvali vjernike na prvo nacionalno hodočašće u Vječni grad od osnutka samostalne i neovisne države Hrvatske.

„Ovo mnoštvo vjernika katolika Hrvata zajedno s biskupima, svećenicima i redovnicima, kliče od radosti. Ujedno želi izraziti beskrajnu zahvalnost Vama, Sveti Oče, za ljubav koju ste nam na mnogo načina iskazali tijekom ovih 25 godina Vašega blagoslovljenoga pontifikata”. Rekao je to u pozdravnom govoru zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić tog 8. studenog 2003. u dvorani Pavla VI.

„Ponizno i odano Vas molimo da ponovno zazovete Božji blagoslov na sve nas, našu Crkvu, hrvatski narod i na dragu nam Domovinu. Neka taj blagoslov bude zalog Božjih milosti za sve izazove u nadolazećim vremenima”, zamolio je kardinal pred nekoliko tisuća Hrvata iz Domovine i svijeta.

Ivan Pavao II. počeo je ali nije mogao pročitati svoj govor. Umjesto njega učinio je to mons. Petar Rajič. Dok su ga u invalidskim kolicima izvozili iz dvorane, Ivan Pavao II. dao je znak da ga zaustave te je još jednom blagoslovio okupljene. Oduševljenju nazočnih nije bilo kraja. Bio je to (po meni) najdirljiviji dio tog nacionalnog hodočašća.

„Nitko me ne zna tako srdačno dočekati i obradovati kao što to znaju učiniti Hrvati!“, izjavio je poljski papa pred hrvatskim biskupima nedugo nakon toga susreta.

Domagoj Pejić

33. "Poput Petra prihvatiti Kristov križ"

U rano jutro svetkovine Svih Svetih, 1.studenog 1946., po rukama krakovskog nadbiskupa Adama Stefana Sapiehe za svećenika je zaređen Karol Wojtyla. Obredu ređenja, održanom u privatnoj kapelici krakovskih nadbiskupa, nazočilo je tek nekoliko rođaka i prijatelja mladog svećenika. Njegovi kolege bogoslovi zaređeni su nekoliko mjeseci kasnije. Nadbiskup Sapieha je ređenje odlučio obaviti što ranije jer je Karola sredinom studenog želio poslati na studij u Rim.

„U ležanju na podu, raširenih ruku u obliku križa, izražava se najdublji smisao svećeničke duhovnosti; poput Petra prihvatiti Kristov križ u svome životu i postati podom braći”.

Dan kasnije novi svećenik Krakovske nadbiskupije mladu misu služio je u kripti Sv. Leonarda u katedrali na Wawelu s nakanom za pokoj duša svoje majke, brata i oca. Kroz obred ga je vodio vlč. Kazimirz Figlewicz, svojevremeno kateheta malom Karolu u Wadowicama. Kod oltara je posluživao Karolov prijatelj Mieczyslaw Malinski. Uz subraću svećenike u misnom slavlju sudjelovalo je nekoliko osoba, među kojima je bila i Maria Wiadrowska, njegova teta (majčina sestra), ujedno i krsna kuma. Njegov veliki prijatelj i duhovnik Jan Tyranowski nije mogao nazočiti tom događaju jer je bio teško bolestan.

Okružen grobovima poljskih kraljeva želio je izraziti posebnu duhovnu povezanost sa svim velikanima koji počivaju u podnožju drevne katedrale. Karol Wojtyla posebno je bio vezan uz taj velebni spomenik bremenite povijesti poljskog naroda. Od svog dolaska u Krakow stalno ju je posjećivao i u njoj pronalazio mirno mjesto za molitvu. Nije se od nje odvojio ni u vremenu nacističke okupacije; često je asistirao nadbiskupu Sapiehi.

„Tko posjeti krakovsku katedralu nalazi se licem u lice s poviješću poljskog naroda” (Ivan Pavao II.)

                                                                                                            Domagoj Pejić

32. "Lolek, nemoj se promijeniti!"

Nedjelja, 28. rujna 1958., blagdan svetog Wacława, katedrala na Wawelu. Pred krakovskim nadbiskupom Eugeniuszom Baziakom nalazio se 38-godišnji svećenik Karol Jozef Wojtyla. Katedrala je bila prepuna Wojtyłinih prijatelja; akademskih kolega, radnika iz tvornice i kamenoloma. A onda je nadbiskup položio ruke na ređenikovu glavu. Pjevale su se litanije i svečani 'Te Deum'.

Novi biskup prošao je kroz tisućljetni Božji hram i blagoslovio nazočne. U tom trenutku jedan je radnik, Wojtylin prijatelj iz tvornice Solway, doviknuo „Lolek, nemoj se promijeniti!”

I, kažu, nije!

Došavši kao najmlađi poljski biskup u krakovsku kuriju odmah je uspostavio dobre odnose i sprijateljio se sa svima. Tako je ostalo i nakon šest godina kada je imenovan nadbiskupom kraljevskog grada. Nije primao plaću. Darovima koje je dobivao od pojedinih svećenika i prihodima od prodanih knjiga pomagao je potrebitima. Imao je jednu reverendu, tanku, koja zimi i nije previše grijala. No, unatoč svemu bio je radostan čovjek. Njegov optimizam izvirao je iz njegove čvrste vjere. Ostao je skromnih prohtjeva i kada je izabran za Papu, premda više nije živio u siromaštvu. Za sebe nije tražio ništa.

"Uvijek je bio miran, slobodan i nije dopustio da ga itko uvjetuje. Jedino što je želio bilo je služenje Bogu, koji ga je pozvao na to mjesto. Ostao je isti i kao svećenik i kao biskup, a nije se promijenio ni kao Papa. Cijeloga svoga života bio je čovjek vjere i molitve, srdačan, ponizan i jednostavan. Zbog svoje otvorenosti i dobronamjernosti lako je uspostavljao kontakte s ljudima. Upravo te osobine pomogle su mu da savlada prepreke koje dijele osobe, društva i nacije", kazivao je o Ivanu Pavlu II. njegov dugogodišnji tajnik mons. Stanislav Dziwisz.

Domagoj Pejić

31. „Zahvalan sam svojim učiteljima i profesorima!”

Srijeda, 15. rujna 1926. - mali Karol Wojtyla polazi u prvi razred osnovne škole koja se nalazi samo dvije minute hoda od obiteljskog stana. Smještena je na samom trgu u Wadowicama, na drugom katu zgrade gradske uprave koja je dio prostora ustupila za potrebu škole. Zgrada je sagrađena 1846. i do današnjih dana sjedište je gradske vlasti. U velikoj učionici svoja prva znanja te školske godine prikuplja šezdeset učenika.

Bezbrižni školski dani za Loleka ne traju dugo. Od jeseni 1928. učitelj prvi primjećuje tugu na učenikovu licu. Majka Emilia teško obolijeva. Dana 13. travnja 1929. posljednji puta vidi sina kako odlazi u školu. Umire u 45. godini života. Ravnatelj oprezno ulazi u učionicu i mali odlikaš zna da se dogodilo nešto strašno...

Završivši osnovnu školu (koja je tada trajala četiri godine) Karol upisuje osmogodišnju gimnaziju Marcin Wadowita u obližnjoj ulici Adama Mickiewicza. Početkom 20. stoljeća ta je obrazovna ustanova jedna od najvećih u južnoj Poljskoj i pokriva veliko područje. Iz nje izlazi nakon mature, u svibnju 1938. godine.

U rujnu iste godine upisuje prvu godinu na Filozofskom fakultetu Jagelonskog sveučilišta u Krakowu. Nažalost, studij poljske filologije traje samo godinu dana. Počinje Drugi svjetski rat, nacisti okupiraju Poljsku i Krakow. Predavanja na Sveučilištu traju do 6. studenoga 1939. Toga dana nacističke vlasti pozivaju sve profesore na susret. No, umjesto razgovora i dogovora hapse ih i odvode u logor.

Svojih učitelja papa Ivan Pavao II. rado se sjećao. Pogotovo ih je isticao prilikom svojih posjeta domovini. „Osjećam osobni dug zahvalnosti prema poljskoj školi, njezinim učiteljima i odgojiteljima koje pamtim sve do danas i za njih molim. Veliku ulogu u mome životu odigrali su glasoviti profesori, ljudi koji su veličinom svoga duha bogatili moj duh. To što sam dobio u godinama školovanja do danas rađa plodom u mome životu.”

Domagoj Pejić