2. Brat naroda

Početkom listopada 1978. krakowski nadbiskup Karol Wojtyla otputovao je na konklave u Vječni Grad. Kardinal Wojtyla, strastveni planinar, bio je na odmoru u poljskim planinama kada je stigla vijest o smrti Pavla VI. Za smrt Ivana Pavla I. čuo je za vrijeme doručka u Nadbiskupskom dvoru. Bio je vidno potresen. Predvodeći misu zadušnicu u krakovskoj bazilici Mariacka kazao je da nitko ne zna što ta smrt znači za Petrovu Stolicu te što Krist time želi reći Crkvi i svijetu. 

No, oni koji su ga poznavali uočili su nemir na njegovu licu. 

Po Wojtylinom dolasku u Rim jedan talijanski fotograf napravio je čitav niz njegovih fotografija. Nadbiskup je bio pomalo zbunjen i u šali upitao: „Zašto me toliko fotografirate? Ne mislite valjda da bih ja mogao biti novi Papa!?“ Dotični je fotograf, očito, napravio dobar posao. I imao dobar predosjećaj. Za razliku od velike većine talijanskih medija koji, raspravljajući o mogućim rezultatima konklava, nisu primjećivali kardinala Wojtylu. Možda i zbog toga jer je bilo nepojmljivo da nakon 455 godina na Petrovu stolicu dođe papa koji nije Talijan.

Nakon što je dva tjedna kasnije izabran za poglavara Katoličke Crkve u pismu upućenom vjernicima svoje nadbiskupije stajalo je: „Vjerujte mi, odlazeći u Rim najviše sam se želio vratiti u svoju dragu nadbiskupiju i svoju domovinu. Teško je bilo ostaviti Krakow i Poljsku jer sam rođen tu, na toj zemlji. Sve to nosim u srcu i na stanovit način odnosim sa sobom: cijelu moju omiljenu Crkvu krakovsku, jedinstveni djelić Kristove Crkve u Poljskoj. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti postali su vrlo zanimljivi medijima. Tako je i gospodin Boguslaw Banas iz Wadowica za jedne poljske novine izjavio da je bio kao gromom pogođen kad je tog ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, čuo nečiji glas koji na ulici viče  „Loleka su izabrali za papu“. Kako je rekao, te je večeri s prozora svoga stana gledao kuću u kojoj je djetinjstvo proveo čovjek koji je upravo zasjeo na stolicu rimskog pape.

Sjetio se Boguslaw kako ga je prijatelj posjetio 1958, godine nakon što je posvećen za biskupa.“Kada su drugi ljudi bili oko nas oslovljavao sam ga s 'preuzvišeni'. Ali kada smo bili nasamo zvao sam ga isto onako kako sam to činio u djetinjstvu. Za svijet je on bio nadbiskup Wojtyla a kasnije i papa Ivan Pavao II. Za sve nas koji smo ga poznavali on je bio i ostao – Lolek“.

Zbog malog Loleka iz malog stana u maloj ulici malih Wadowica diljem Poljske zazvonila su velika zvona. Podsjećajući, među ostalim, na proročke stihove poljskog pjesnika Juliusza Slowackog, napisane stotinu godina ranije:

"Usred nesloga Bog zvoni velikim zvonom
On otvara prijestolje slavenskom Papi
Nužna je velika snaga da se nanovo sagradi Gospodnji svijet
Te stoga dolazi slavenski Papa
Brat naroda...''
                                                                                                   Domagoj Pejić

1. Čuvaj uspomenu, kraljevski grade

"I, gdje je u Hrvatskoj podignut najveći spomenik poljskom papi? U srcu hrvatskog čovjeka, u srcu hrvatskog vjernika. Na tom spomeniku piše: 'Ivane Pavle II, voljeli smo te! Ivane Pavle II, još uvijek te volimo! Ivane Pavle II., uvijek ćemo te voljeti!"

Završne su to rečenice moga izlaganja održanog 9.listopada 2017. na Sveučilištu Ivana Pavla II. u Krakowu tijekom međunarodne konferencije naslovljene 'Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio.' Na taj skup podsjetila me SMS poruka kolege Ivana Ugrina, splitskog novinara i publiciste: "Mi, splitski Poljaci, okupit ćemo se na prigodnom druženju povodom godišnjice krakovskog simpozija. Ako odgovara i vama iz Zagreba, dobrodošli ste".

Zar je već prošla godina!? Pred očima su mi se pojavila draga lica – kako ih je Ivan simpatično nazvao – 'splitskih Poljaka', tj sudionika simpozija na čijim osobnim iskaznicama stoji splitska adresa; dr. Jadranke Garmaz, dr. Angeline Gašpar, dr. Gine Šparada, dr. don Josipa Mužića, spomenutog Ivana Ugrina te proslavljenog reprezentativca Stipe Pletikose. Zagrebačku ekipu (kako bi Ivan rekao 'zagrebačke Poljake'), uz mene, činili su dr. don Ivan Bodrožić, isusovac Božidar Nagy, dr.Miroslav Akmadža te Ivana Čogelja. Bili su s nama i predstavnici gradskih i županijskih vlasti Zagreba i Splita.

Vratila me Ivanova poruka u tih nekoliko sretnih dana provedenih u kraljevskom gradu koji – kako kaže jedna pjesma – 'čuva dodir Lolekovih očiju' i kojeg je  Ivan Pavao II. nazivao 'svojim gradom, gradom svoga života'. Obilazak Krakowa, susret i misa s kardinalom Dziwiszem (koji je potvrdio da je sveti papa Hrvate nosio u srcu), simpozij na Sveučilištu, večera kod gradonačelnika, svečani koncert Sinfoniette Cracovie u gradskom poglavarstvu (pod ravnanjem Mladena Tarbuka) te još puno toga ostalo je pohranjeno u jednom kutku srca u kojem se čuvaju samo lijepi doživljaji i drage osobe. Među tim osobama je svakako i taj dobri duh i organizator cijelog događanja počasni konzul Republike Hrvatske u Krakowu gospodin Pawel Wlodarczyk.

Poseban doživljaj bilo je gledanje utakmice Ukrajina – Hrvatska u društvu Stipe Pletikose u Irish Pubu smještenom tik do središnjeg gradskog trga. Drag je bio i moj kratki bijeg na obalu Wisle u muzej u Tynieckoj 10. Godilo je i razgledavanje četvrti Debniki nakon što me je dr. Bodrožić zamolio da mu budem vodič i pokažem dio Krakowa po mome izboru. Jer, zrakoplov polijeće poslije podne pa treba pametno iskoristiti vrijeme.

Treba li reći da je ovaj događaj upotpunio smještaj u hotelu 'Royal' (podno Wawela) koji je nadoknadio sve one (polu)gladne dane kada sam tumarao hladnim Krakowom pišući 'Dom pokraj Wisle' ili snimajući 'Karolu s ljubavlju'. Tako to biva kad je pokroviteljica simpozija predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović.

Hvala ti, grade Karola Wojtyle! Hvala ti što si me i šesti put proveo Tynieckom, Grodzkom, Karmelickom ili nekom drugom ulicom. I da znaš da je netko dobro rekao 'Što bi ti bio bez Ivana Pavla II. I tko bi bio Ivan Pavao II.bez tebe?' Čuvaj, grade, uspomenu na toga čovjeka koji te je neizmjerno volio. A mi ostali probat ćemo ti pomoći u tome. I pričati o tebi. I obnoviti sjaćanje na tebe. Za početak, na susretu u nekoj konobi blizu Splita.

A što sam odgovorio na SMS poruku s početka priče? "Naravno, Ivane, stižem!"

                                                                                                 Domagoj Pejić