28. 'Neka on noćas mirno spava'

Sjećanje na jedno hodočašće...

Četrnaesti je dan moga pješačenja prema Vatikanu i u nogama je danas više od 50 km. U Mesoli nastaju problemi sa smještajem pa nastavljam prema Ravenni.

Promočen sam, kako se ono kaže, do gole kože. Mračno je. Hodam uz rub ceste a rijetki vozači mi prijekorno trube. Razumijem ih, na plavoj trenirci dvije bijele trake koje se u mraku vjerojatno ne vide. I bijele tenisice koje oni također ne moraju uočiti. Oko mene drveće, nekakva šuma. Od kuća ili hotela ni traga. Nazivam roditelje i govorim im da sam stigao na cilj, da je sve u redu i da ne brinu. Mala laž je u ovakvim uvjetima, nadam se, dopuštena...

Stižem pred restoran. Konobar kaže da upravo zatvaraju a prenoćište ionako nemaju. U Pomposi, tri kilometra dalje, nalazi se kamp. Možda tamo nešto pronađem. Zahvalan za informaciju častim ga i već na izmaku snage odoh dalje. Pronalazim auto kamp ali prenoćišta nema! Samo kamperi koji se polako zavlače u svoje auto – prikolice. Mislim da nisam zavidan čovjek no čini mi se da u ovom trenutku ipak postajem takav.

Iscrpljen, sjedam na klupu. 23,15… Kako bi bilo lijepo da se čuda događaju i u ovome vremenu pa da mi, recimo, netko priđe i ponudi spavanje u prikolici. Od čuda ni 'č'! Naprotiv! Hladno je a mokra se odjeća suši na meni. Grlim ranac i pokušavam zaspati no neće ići. Namještam se ali nikako pronaći udoban položaj. Gasim mobitel jer moram sačuvati bateriju. Ako ona iscuri neću imati kontakt s HKR-om, što i nije tako strašno, no potreban mi je kontakt s mons. Vidovićem. Ostajem bez orijentacije o vremenu.

Postaje sve hladnije i već me pomalo hvata očaj. I sumnja da će cijela ova priča dobro završiti. A onda se javlja misao: 'Bože, ako Te ima, a vjerujem da ima, i ako je ovo žrtva, a ja mislim da je, prikazujem Ti za njega. Neka on noćas mino spava!

I kao da je istog trena netko rukom odneo sve muke, tjeskobe, bolove. I dalje sam se smrzavao, i dalje me je svaka kost boljela, još uvijek su minute sporo prolazile no... Bio sam miran. Neopisivo miran.

Te večeri / noći nisam se sjetio da se baš toga dana navršilo 25 godina kako je Ivan Pavao II.kao prvi papa u povijesti slavio misu na hrvatskom jeziku (30.travnja 1979.godine).

Danas su mi još draže te riječi: 'Neka on noćas mirno spava'

Domagoj Pejić

27. Nemam više nikoga na ovome svijetu

Krakow. Tyniecka ulica br. 10.

Evo nas pred vratima podrumskog stana. Ulazimo u hodnik. S desne strane skromna kuhinja koja je, čini mi se, služila i kao kupaonica. Zastao bih već ovdje no moj mi vodič pokazuje da uđemo u prostoriju s lijeve strane. Stojimo u nekadašnjoj Lolekovoj sobi. Na zidovima fotografije, u lijevom kutu krevet, uz prozor stol, s desne strane velika zidana peć. Ona, siguran sam, nije ovdje bila u vrijeme dvojice podstanara doseljenih iz Wadowica. Oni su imali staru peć koja je teško uspijevala unijeti toplinu u vlažni, hladni i mračni stan. U staklenom stolu Lolekova svjedodžba, slika Jana Tyranowskog, brata Edmunda, slika s prijateljima iz djetinjstva...

Ovdje je, znači, učio za ispite i s prijateljima iz tajnog kazališta uvježbavao predstave. Na ovom je podu klečio i molio one nedjelje dok su nacisti pretraživali prizemlje kuće. Ovdje se odmarao nakon napornog radnog dana u kamenolomu i tvornici sode. Ovdje je čitao djela sv.Ivana od Križa i ostalu teološku i folozofsku literaturu. Ostao bih na ovome mjestu do sutra ali ne mogu. Ne smijem ovog čovjeka zadržavato do unedogled. Jest, posao mu je to ali ipak... Da je oko mene bar više ljudi koji ulaze i izlaze, razgledaju i prolaze, bilo bi mi lakše. Kružio bih satima, izašao bih pa bih se vratio. A ovako ne mogu; moram u razumnom vremenu pogledati i lagano odšetati.

Ulazim u sobu kapetana Karola. Na zidu fotografija s vjenčanja, Lolekova fotografija s prve pričesti i fotografija supruge Emilije s mlađim sinom. U kutu krevet, nasuprot njega skromni ormar s ogledalom…Premda već bolestan od godina, teškog života i surove stvarnosti gospodin Karol se teško razbolio na Božić 1940. Uz redoviti odlazak u kamenolom brigu o domaćinstvu preuzeo je sin. A stariji Karol je većinu vremena provodio u ovoj sobi. Je li u njoj mislio (a sigurno je) na svoju prerarano preminulu suprugu? Ili na sina liječnika koji nije ni dočekao majčine godine? Ili na kćerkicu koja je ovozemaljski zrak disala samo šesnaest sati? Je li toga popodneva bio svjestan da je za njega došao kraj svim mukama i da odlazi Emiliji, Edmundu i Olgi Mariji? A da neizmjerna tuga čeka Loleka...

Kako je posvjedočio kardinal Dziwisz, Ivan Pavao II. često se sjećao toga tužnog događaja; oca je našao u sjedećem položaju, pognute glave, s rukama na stolu. Uz neispijenu šalicu čaja. „Nemam više nikoga na ovome svijetu!”

Križam se i počinjem ‘Oče naš’, ‘Zdravo Mariju i ‘Pokoj vječni’. Molim poluglasno i rastežem riječi ne bih li na takav način zaustavio vrijeme. Moj pratitelj izlazi iz prostorije na čemu sam mu zahvalan. U miru završavam molitvu i s poštovanjem dotičem krevet. Krišom fotografiram sobu tješeći se da ipak ne činim tako veliki grijeh. I baš kad sam spremio mali fotoaparat u đep moj, nazovi vodič, provirio je kroz vrata...

Domagoj Pejić (iz knjige 'Rođen sam u Wadowicama)

Poziv na zahvalno hodočašće

26. Žrtva mladog liječnika

 „Smrt majke duboko mi se urezala u sjećanje. No još dublji i bolniji trag ostavila je smrt brata Edmunda s kojim sam bio jako povezan. Možda i zbog toga što sam bio zreliji, možda i zbog težih okolnosti u kojima smo živjeli.“ Govorio je tako Ivan Pavao II. o svom jedinom, 14 godina starijem bratu.

Edmund Wojtyla, zaljubljenik u planine, volio je s ocem i bratom pješačiti po Beskidima ili braniti za lokalnu nogometnu momčad. Strast prema planinarenju i nogometu prenio je i na mlađeg brata. A možda i ljubav prema kraljevskom gradu? Naime, mali Karol u Krakow je prvi puta došao s ocem kao desetogodišnji dječak, na bratovu promociju.

Nakon što je kao izvrstan student završio medicinu dr. Edmund Wojtyla se zaposlio u bolnici u Bielskom. Izvrsno prihvaćen od pacijenata i kolega uskoro postaje zamjenik načelnika odjela za infektivne bolesti te se posebno posvećuje malim i mladim bolesnicima. Uz brigu o njihovom tjelesnom zdravlju vodi računa i o njihovim duhovnim potrebama; osniva kazalište mladih pacijenata i time im pomaže da barem na kratko zaborave bolest. Možda je i ta Edmundova aktivnost potaknula mlađeg brata da zavoli kazalište?

Zajedno s ocem mali Karol nedjeljom dolazi bratu u posjet. Vrijeme provode odlazeći u planine (najčešće na planinski vrh Leskowiec), igrajući šah i puno razgovarajući. Ivan Pavao II. poslije je rekao da mu je vrijeme provedeno s bratom bilo najsretnije vrijeme u životu. Dvojica braće dijelila su iste vrijednosti; ljubav prema Bogu, ljudima i prirodi.

Edmund je želio osnovati obitelj. Zaručio se s dvije godine mlađom Jadwigom, kćeri učitelja koja je također odabrala učiteljsko zvanje. Na svoj posljednji izlet u planine zaručnici su otišli u ljeto 1932. godine. Iznenadna smrt dr. Wojtyle, koji se zarazio šarlahom, uništila je sve njihove planove. Edmund je umro u 4. prosinca iste godine, u dobi od 26 godina.

U lokalnom tisku objavljen je tekst 'Smrt liječnika na službenoj dužnosti'. Novine su također objavile i osmrtnicu koju je potpisalo ravnateljstvo bolnice. U njoj je stajalo da je mladi liječnik svoj život položio kao 'žrtvu za dobrobit čovječanstva'. Dr.Wojtyla je pokopan na groblju u Bielskom. Tijelo mu je poslije preneseno u obiteljsku grobnicu na krakovskom groblju Rakowicki.

Jadwiga se nikada nije udala. Do kraja pontifikata, posvjedočili su neki, na stolu pape Ivana Pavla II. nalazio se bratov liječnički stetoskop.

                                                                                          Domagoj Pejić

Poziv na putovanje u Poljsku

25. Suze u prvostolnici

Bliži se 25.obljetnica prvog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Slika koja mi se uvijek javi kad se sjetim tog veličanstvenog događaja je ulazak poljskoga pape u dupkom ispunjenu zagrebačku katedralu i molitva pred grobom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca.

I, posebno, pozdravni govor kojeg je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić uputio Ivanu Pavlu II. Točnije, kardinalove suze koje taj zaslužni čovjek Crkve u Hrvata nije uspio sakriti (ili ipak je?) i koje su nakratko zaustavile njegove riječi. Suze zbog neizmjerne sreće što Svetog Oca konačno može pozdraviti na hrvatskom tlu.

Uoči papinog dolaska u Hrvatsku kardinal Kuharić je isticao da je papa Wojtyla zadužio Hrvatsku i hrvatski narod koji mu to nikada ne bi smio zaboraviti. Nazivao ga je anđelom mira. "I onda kada smo bili neshvaćeni, pogaženi i potlačeni, u njemu smo imali zagovornika i zaštitnika", govorio je.

Stoga je tog 10.rujna 1994.godine najdražeg gosta pozdravio dušom prepunom zahvalnosti. "Blagoslovljen je ovo čas da Vam  posvjedočimo i obnovimo svoju odanost i ljubav, da Vašoj Svetosti ponovno izjavimo svoju kušnjama provjerenu vjernost. Mi čvrsto vjerujemo u sve one riječi kojima je Isus Krist izabrao i ovlastio apostola Petra da u Njegovo ime upravlja vjerničkom zajednicom – Crkvom, da je vodi putovima istine, da je vodi i čuva od napasti i zavodljivosti svijeta, da je posebnom zaštitom Duha Svetoga povezuje u jedinstvu vjere i ljubavi."

I nije te riječi, čini mi se, toliko uputio Ivanu Pavlu II.koliko svima nama. Da ne zaboravimo da je vjernost Petrovu nasljedniku dragocjena baština koju smo naslijedili od prošlih pokoljenja.

"Sveti Oče, srce nam je prepuno zahvalnosti Trojedinom Bogu za ovaj dan koji je blagoslovljen Vašim dolaskom..."

I tu je voljeni kardinal zastao. I predahnuo, uz dugi pljesak nazočnih u čijim su se očima, treba li to napomenuti, također zaiskrile suze. Jer su znali da se toga dana ostvario san čovjeka koji je nebrojeno puta ulazio u tu istu katedralu s teškim križem odgovornosti za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod.

                                                                                                            Domagoj Pejić

Poziv na putovanje u Poljsku