13. "Ostani s nama, živi Kruše!"

Tog Božića 2004. godine papa Ivan Pavao II. podijelio je svoj posljednji blagoslov Gradu i svijetu. Kao i bezbroj puta do tada uputio je žarki poziv da prestane nasilje koje uzrokuje, kako je istaknuo, neopisive patnje. Poželio je da se ugase brojna žarišta koja bi mogla prerasti u oružane sukobe te potaknuo traženje miroljubivih rješenja koja će poštivati legitimne težnje svih ljudi i naroda.

Zamolio je betlehemsko Dijete da ohrabri napore oko dijaloga i pomirenja koji se poduzimaju u cilju bolje sadašnjosti i budućnosti tolike braće i sestara u svijetu. "Pomozi nam, Kneže istinskog mira, da shvatimo da je jedini način da se dođe do mira taj da s užasom zaziremo od zla, te uvijek i odvažno tražimo dobro”.

Blagoslov 'Urbi et Orbi' prenosilo je 111 televizijskih kuća iz 70 zemalja. Među njima su bile i neke zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom; Indonezija, Alžir, Maroko i Turska. Među ostalma, svečanosti Božića pratili su i gledatelji u Rusiji i na Kubi.

Desetak sati ranije, predvodeći svoju posljednju polnoćku kao Servus servorum Dei, papa Ivan Pavao II. govorio je 'o Sinu Djevice koji leži u jaslama, o Otkupitelju koji je rođen u Betlehemu, o Bogu koji je u punini vremena postao čovjekom i kojega treba čitavo čovječanstvo'.

Propovijed u Bazilici Sv.Petra u Vatikanu bila je kratka i izrečena s neopisivim naporom. Za razliku od one prve Božićne propovijedi iz 1978. godine. Tada je novi papa jasnim i sigurnim glasom govorio o onima koji su postali žrtve ljudske nečovječnosti i okrutnosti, o onima kojima nije iskazano poštovanje, o prezrenima, starima, bolesnima, usamljenima, gladnima i iskorištavanima. Spomenuo je u toj davnoj propovijedi i sve one koji u toj svetoj noći nemaju svećenika ili ne smiju sudjelovati u liturgiji Božjeg rođenja.

"Kad nam se čini da tama i zlo prevladavaju Krist nam ponovno poručuje; 'Ne bojte se!'. Svojim dolaskom na svijet pobijedio je moć zla. On je radosna vijest spasenja! Dođite, obožavajmo Ga!" Taj poziv Ivan Pavao II. neumorno je ponavljao predvodeći svih dvadeset i sedam Misa rođenja Gospodnjega. 

Svoju posljednju propovijed izrečenu na polnoćki ostarjeli i fizički onemoćali papa završio je riječima; "Ostani s nama, živi Kruše, koji si zbog našega spasenja sišao s Neba! Ostani s nama zauvijek! Amen!"

                                                                                         Domagoj Pejić

12. Radnik u kamenolomu

Karol Wojtyla osjećao je veliko poštovanje i posebnu naklonost prema radnicima. Kao svećenik, biskup i papa imao je razumijevanja za sve one koji žive od žuljevitih ruku i za to dobivaju, ako dobivaju, minimalnu plaću.

Početkom Drugog svjetskog rata nacističke vlasti zatvaraju Jagelonsko sveučilište u Krakowu i profesore toga najstarijeg poljskog sveučilišta odvode u koncentracijski logor. Karol Wojtyla ima završenu jednu godinu polonistike. Da bi izbjegao deportaciju u logor i brinuo o teško bolesnom ocu krajem 1940. godine počinje raditi u kamenolomu Zakrzowek.

Mladi Karol na posao je dolazio pješice. Jedini odmor bila je stanka od petnaestak minuta koja se koristila za objed. Njegova siromašna plaća bila je izvor prihoda za dvojicu Wojtyla. Otac je u ratnom vremenu ostao bez mirovine pa je i ručak, koji se donosio od kuće, bio odraz toga stanja; pekmez i malo starog kruha. Nedostatno za teški fizički rad koji je trajao od ranih jutarnjih do kasnih popodnevnih sati.

Zima s 1940. na 1941. godinu bila je izuzetno hladna. Temperature su se spuštale i do -30 stupnjeva. Lice je ponekad premazao petrolejem da bi spriječio ozebline.

Iz toga vremena Ivan Pavao II. rado se sjećao tih, kako je znao govoriti, jednostavnih i dobrih ljudi koje u svojoj pjesmi 'Kamenolom' opisuje kao 'divne ljude, bez manira i takta'. Ti ljudi, kako nadalje stoji, 'u sivim bluzama i obući blatnoj do iznad gležnjeva' imali su razumijevanja za golobradog mladića koji je umjesto mudrih profesora slušao njihove priproste razgovore. I uprava rudnika, koju su činili Poljaci, smanjila je normu za radnike studente i tako im barem malo olakšala izuzetno tešku situaciju. 

Nakon kratkog vremena postao je pomoćnik minera Franciszeka koji mu je znao dobrodušno govoriti: „Karol, za vas bi bilo najbolje da odete u svećenike. Tamo bi vam bilo dobro. A imate i lijep glas pa biste lijepo pjevali…“ I ostali radnici bili su na usluzi, vidjevši da mladi radnik uz sebe stalno ima knjigu i koristi svaku priliku za zaviriti u nju. Pogotovo su imali razumijevanja u noćnim smjenama, koje je kasnije odrađivao u tvornici Solvay, u kojoj je radio tri godine. „Vi samo čitajte ili kratko odspavajte; mi ćemo biti budni i malo pripaziti.“

Ivan Pavao II. znao je koliko teški fizički rad može biti opasan. Bio je svjedok smrti rudara kojemu je posvetio pjesmu 'Uspomena drugu s posla'. Stoga je osjećao potrebu do kraja života braniti dostojanstvo svakog čovjeka. Upozoravao je poslodavce da rad i profit nikada ne smiju biti na štetu radnika. "Rad pomaže čovjeku da bude bolji i odgovorniji, da ostvari svoje poslanje na zemlji. Rad oplemenjuje ljudsku narav i pomaže čovjeku da uzdržava sebe i svoje bližnje".

                                                                                                          Domagoj Pejić

11. 'Prihvati, o Majko Kristova, ovaj krik...'

Završavala je Sveta Godina Otkupljenja. Hladni rat između dva svjetska bloka dosegao je vrhunac. Tisuće i tisuće međukontinentalnih raketa s nuklearnim bojevim glavama bile su u pripravnosti i mogle su kuglu zemaljsku doslovno pretvoriti u prah i pepeo. Svijet je za tu opasnost saznao kasnije.

No, jedan čovjek bio je svjestan dramatične situacije.

Na blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije, 25. ožujka  1984.godine, na Trgu Sv.Petra u Vatikanu pred kipom Majke Božje Fatimske papa Ivan Pavao II. posvetio je svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu. Drhtavim glasom zamolio je 'Majku ljudi i naroda da prihvati vapaj upućen Njenom Srcu te da ljubavlju Majke i Sluškinje Gospodnje zagrli cijeli ljudski svijet'. Također je zamolio Njeno Bezgrešno Srce 'da pomogne pobijediti prijetnju zla koje je tako lako ukorijenjeno u srce današnjeg čovjeka'. Molitvu je završio riječima:

"Od gladi i rata, oslobodi nas.

Od nuklearnog rata, od nesaglediva samouništenja,
od svake vrste rata, oslobodi nas..
Od grijeha protiv ljudskog života već od njegova začeća, oslobodi nas.
Od mržnje i poniženja dostojanstva sinova Božjih, oslobodi nas.
Prihvati, o Majko Kristova, ovaj krik pun trpljenja svih ljudi!"

Kraljica Neba i zemlje očito je čula taj vapaj. I ne samo čula...

U knjizi 'Tajne Karola Wojtyle' autora Antonia Soccia (za hrvatsko izdanje: Naklada Benedikta, Zagreb, travanj 2012) stoji slijedeće:

"Sestra Lucija, posljednja fatimska vidjelica, potvrdila je da je posveta iz 1984.otklonila atomski rat, koji bi izbio godine 1985, Poznato je da se Majka Božja ukazivala sestri Luciji i da je službeno imala viđenje 1984.godine zato što ga je objavio sam kardinal Bertone. Tada je Majka Božja govorila Luciji o toj posveti iz čega je vidljivo kako je vidjelica shvatila da je posveta otklonila nuklearni rat".

Njegovo trajno opredjeljenje za mir izviralo je iz osobnog iskustva i bilo je primjer velike brige za svakog čovjeka. Njegov jasni glas uporno je ponavljao da se oružanim sukobom ne mogu regulirati odnosi među državama, da rat neće riješiti probleme već će ih samo umnožiti a posljedice će najviše osjetiti oni najslabiji.

Tri godine ranije Ivan Pavao II. posjetio je Japan i u Hirošimi rekao da 'ljubav i dijeljenje nisu neki daleki ideali nego put za trajni mir, Božji mir'. Potom je upozorio: „Rat je djelo čovjeka. Rat je uništavanje ljudskog života. Rat je smrt!“ A onda je zavapio: „O Bože, čuj moj glas i udijeli svijetu svoj mir!“

                                                                                        

                                                                                         Domagoj Pejić

10. "Sav Tvoj, Marijo!"

„Majko Presveta, ishodi i za mene snagu tijela i duha kako bih mogao do kraja izvršiti službu koju mi je Uskrsli dodijelio. Tebi predajem sve plodove svoga života i svoje službe. Tebi povjeravam sudbinu Crkve. U Tebe se pouzdajem i Tebi još jednom kažem: Sav tvoj, Marijo, sav tvoj! Amen!“

Molio je tako Ivan Pavao II. u Kalwariji Zebrzydowskoj, središnjem Marijanskom svetištu Krakovske nadbiskupije, 19. kolovoza 2002. godine prilikom posljednjeg pohoda Poljskoj. Bila je to ujedno i posljednja misa koju je slavio u svojoj domovini.

Sedam desetljeća ranije na tom se mjestu začela njegova posebna pobožnost prema Isusovoj Majci. Naime, nakon smrti Emilije Wojtyla, otac Karol je u ovo svetište doveo devetogodišnjeg Karola i četrnaest godina starijeg Edmunda te im rekao: "Evo vam Majke". Prisjećajući se djetinjstva, Ivan Pavao II. posvjedočio je da su u to Gospino svetište dolazili uvijek kada bi došle životne poteškoće.

Njegov odnos prema Kristovoj Majci od mladosti je tekao, kako se sam izrazio, 'širokim koritom marijanske pobožnosti'. Štovanje Majke Božje rodilo se u mladom Karolu još u rodnim Wadowicama, u župi Prikazanja Blažene Djevice Marije te u karmelskom samostanu, u čijoj je crkvi kao desetogodišnjak primio škapular kojega je nosio cijeloga života.

U Krakowu se uključio u molitveni pokret 'Živa krunica'. Čitajući djela svetog Ljudevita Marie Grignona de Monforta otkrio je zreli oblik štovanja Majke Božje. Wojtyla od njega uzima geslo 'Totus Tuus – Sav Tvoj'. Ovo geslo za Karola Wojtylu nije bilo samo izraz pobožnosti i odanosti, već i nešto puno više; izraz potpune predanosti.

To je predanje obnavljao do kraja života. Kada ga je na uskrsno jutro izdao glas te nije mogao blagosloviti okupljene vjernike kazao je svome tajniku mons. Dziwiszu da bi 'bilo bolje da umre kad već ne može vršiti poslanje koje mu je povjereno’. No, odmah nakon toga dodao je : "Neka bude volja tvoja… Totus Tuus!".

U svetištu Majke Božje kraljice Podhala u Ludzmierzu, u blizini Krakova, na blagdan Velike Gospe 1963. kardinal Stefan Wyszynski okupio je sve poljske biskupe jer je želio okruniti čudotvorni kip Majke Božje i njime blagosloviti Poljsku i Poljake. Poslije blagoslova, prilikom vraćanja kipa u crkvu, otpalo je žezlo iz ruku Majke Božje. Žezlo je uhvatio tadašnji pomoćni krakovski biskup Karol Wojtyla. „Karol, Majka Božja dala ti je vlast“, uz osmijeh je prokomentirao kardinal Wyszynski.

Očito, bile su to proročke riječi kojih su se, vjerujem, mnogi sjetili one listopadske večeri kada je Wojtyla izabran za papu.

                                                                               Domagoj Pejić

9. 'Nepokolebivi knez'

Kao bogoslov, Karol Wojtyla živio je uz krakovskog nadbiskupa Adama Stefana Sapiehu. Nazivao ga je 'nepokolebivim knezom' zbog njegovog plemićkog podrijetla i hrabrog držanja u izuzetno teškim vremenima za poljski narod.

Sapeha je rođen u aristokratskoj obitelji. Uz brojne životne pogodnosti koje su mu se nudile ipak je odabrao svećeničko zvanje. Nije bio istaknuti teolog ni karizmatični govornik ali je bio izvrstan organizator. Skroman, samozatajan, suosjećajan i ljubazan, nadasve samosvjestan, u određenim situacijama izuzetno tvrdoglav i nepopustljiv. Tijekom pontifikata Pija XI. nije mu dodijeljen kardinalski šešir kao što je to učinjeno dvojici njegovih prethodnika. Naime Achille Ratti, budući papa Pio XI., nakon Prvog svjetskog rata kao nuncij je djelovao u Poljskoj i tu su se sukobile dvije jake osobnosti – Ratti i Sapieha.

Uoči Drugog svjetskog rata nadbiskup Sapieha napisao je pismo papi u kojem je zbog navršenih godina zatražio umirovljenje. No, Pio XI. umire prije nego što pismo stiže u Vatikan. Tako Sapieha i dalje ostaje na stolici krakovskih nadbiskupa te postaje oslonac poljskom narodu tijekom nacističke strahovlade. Njegova veličina posebno se pokazala jer je neumorno branio prava svakog čovjeka. Pogotovo se zalagao za progonjene Židove.

Jednom je prilikom na večeru primio nacističkog guvernera Hansa Franka nakon što je ovaj to uporno zahtijevao. Gostu je poslužen stari kruh, pekmez od šećerne repe i cikle te imitacija kave. Mons.Sapieha pojasnio je da je to jedino što se na bonove moglo nabaviti u Krakowu. Dodao je da nije mogao riskirati da netko od njegovih podređenih bude uhićen tražeći bolju hranu na crnom tržištu. Frank više nije inzistirao na sličnom druženju.

Od dvojice muškaraca koji su sjedili za stolom jedan je osuđen i pogubljen vješanjem u listopadu 1946.godine. Drugi je osam mjeseci ranije kreiran u kardinala. Po povratku iz Rima dočekali su ga bogoslovi i na rukama odnijeli do bazilike Mariacka. Dok je Sapieha bio živ komunisti se nisu usudili ući u krakovsku kuriju i hapsiti svećenike. Učinili su to nakon njegove smrti 23.srpnja 1951.godine. Procjenjuje se da je ovog, kako su ga još nazivali, nekrunjenog kralja Poljske na vječni počinak ispratilo 100 tisuća njegovih sunarodnjaka.

Mladom Karolu ovaj je niski čovjek čelične volje bio pedagog i duhovni otac. Prvi put su se sreli kada je nadbiskup posjetio Wadowice. Gimnazijalac Karol izrekao mu je dobrodošlicu. Nakon pozdravnog govora nadbiskup je pitao za što će se taj mladić odlučiti nakon mature. „Upisat će poljsku filologiju“, odgovorio je vjeroučitelj. „Šteta što se nije odlučio za teologiju“, uzvratio je visoki gost ne sluteći da će kroz koju godinu njih dvojica živjeti pod istim krovom.

Za vrijeme studija bogoslov Wojtyla zamolio je svog nadbiskupa da mu dopusti napuštanje sjemeništa i prelazak među karmelićanske redovnike. Sapieha mu je kratko odgovorio: "Najprije završi ono što si započeo".

                                                                                              Domagoj Pejić

8. Trebao je to biti grad bez Boga

Naselje nazvano Nowa Huta ili 'Nova Čeličana' vlasti su počele graditi 1949.godine tijekom industrijalizacije Poljske, na plodnim njivama triju sela koja su svojim proizvodima hranila obližnji Krakow. Pojedine zgrade imale su i više stotina stanova. U naselju nije bilo predviđeno mjesto za crkvu. Trebao je to biti glavni projekt socijalističke izgradnje, budući grad radničke klase, grad za novog čovjeka, suprotnost Krakowu s brojnim crkvama.

Kratko rečeno, trebao je to biti grad bez Boga.

Nedostatak bogoslužnog prostora ubrzo se osjetio u širenju poroka i depresivnog stanja. Bio je to izazov za Crkvu no pastoralna skrb bez župe bila je teško izvediva. Nadbiskup Eugeniusz Baziak bio je star i bolestan pa je njegov pomoćni biskup Karol Wojtyla, najmlađi poljski biskup, preuzeo inicijativu u izgradnji crkve.

Biskup Wojtyla dobro je poznavao svijet fizičkog rada. Tijekom nacističke okupacije Poljske četiri godine radio je u najtežim uvjetima; godinu dana u kamenolomu Zakrzowek i tri godine u tvornici Solway. Bio je to jedan od razloga zašto je nadbiskup Baziak inzistirao da Wojtyla bude pomoćni biskup.

Wojtyla je pred nadležne stavio legitimne zahtjeve vjerničke zajednice; želimo imati crkvu u koju ćemo ići na misu, u kojoj ćemo se vjenčavati i krstiti našu djecu. Vasti su pristale na izgradnju. U međuvremenu se župni život koncentrirao oko skromnog križa postavljenog u središtu naselja. Kada je režim povukao odluku o gradnji crkve i u travnju 1960. godine odlučio ukloniti križ došlo je do velike pobune stanovništva. Tijekom nereda policija je koristila oružje pa je, uz mnoštvo uhićenih, bilo i ozlijeđenih.

Nakon dugotrajnih pregovora i borbe u kojoj je Wojtyla, snažno podržan od radnika, morao paziti da rješavajući jedan problem ne izazove drugi, komunistički režim je konačno popustio i u listopadu 1967.godine izdao dozvolu. Nekoliko stotina metara dalje od spomenutog križa počela je izgradnja crkve Majke Božje Kraljice Poljske, popularno nazvane 'Gospodinova arka'. Kamen temeljac uzet je iz vatikanske bazilike svetog Petra i osobno ga je darovao papa Pavao VI. Poljski vjernici pozvani su da učine simboličku gestu i pojedinačno donesu jedan kamen, Oko 2 milijuna kamenčića ugrađeno je u vanjski zid tog Božjeg hrama.

Biskup je u međuvremenu postao nadbiskup. No i dalje je redovito posjećivao gradilište na kojem je slavio mise polnoćke, ne vodeći računa o niskim temperaturama. Crkva je posvećena u svibnju 1977. godine. "Ovo nije grad ljudi koji nikome ne pripadaju, Ovo je grad djece Božje", rekao je u propovijedi.

Tijekom prvog hodočašća u Poljsku Ivan Pavao II. želio je posjetiti Nowu Hutu. Vlasti su odobrile samo posjet obližnjoj cistercitskoj opatiji u Mogili. Pred oduševljenim mnoštvom vjernika (i onih manje sretnih koji su tu bili po službenoj, državnoj dužnosti) papa je te subote 9. lipnja 1979.godine poručio: "Ne može se odvojiti križ od ljudskog rada. Ne može se odvojiti Krista od čovjeka radnika".

                                                                                                                     Domagoj Pejić

7. "Ostanite uvijek vjerni Kristu i Njegovoj Majci"

„Nitko me ne zna tako srdačno dočekati i obradovati kao što to znaju učiniti Hrvati!“

Rekao je to papa Ivan Pavao II. pred hrvatskim nadbiskupima i biskupima nedugo nakon susreta s desetak tisuća hrvatskih hodočasnika te subote, 8. studenog 2003. Program u dvorani Pavla VI. bio je vrhunac, najdirljiviji dio nacionalnog hodočašća u Rim kao znak zahvale Hrvata katolika za tri Papina pohoda Hrvatskoj.

Dupkom ispunjena dvorana bila je na nogama, ovacijama je pozdravljala 'svoga papu' koji je bio u invalidskim kolicima i koji nije mogao do kraja pročitati pripremljeni govor. Oduševljenju nazočnih nije bilo kraja kada se, napuštajući dvoranu, kratko zaustavio i još jednom udijelio blagoslov.

"Pođimo zahvaliti i čestitati srebrni jubilej papinstva Petru naših dana, našem velikom i dragom prijatelju! Dođimo k njemu da nas ponovno pouči i ohrabri, kako bi naši koraci u budućnost postali čvršći i sigurniji!", stajalo je u pozivu hrvatskih biskupa upućenom nekoliko mjeseci ranije. A Hrvati su imali, i još uvijek imaju, puno razloga za doživotnu zahvalu tome čovjeku. Pogotovo za njegove pozive za mir i pravdu tijekom Domovinskog rata.

„Krik boli i straha što se uzdiže iz Hrvatske ne može i ne smije ostaviti ravnodušnim ni jednog kršćanina ili čovjeka dobre volje... S tom agresijom treba prestati. Molim saveznu jugoslavensku vojsku da poštedi život golorukih građana i da zaustavi razoriteljski bijes...Kako ostati nijem pred trajanjem toga rata što sije toliko mrtvih u dragu hrvatsku zemlju? Ganut sam pozdravljajući ovdje nazočne predstavnike izbjeglica u Hrvatskoj a posebno neke od ranjenika koji dolaze iz izmučenog grada Vukovara...Neka ne bude više rata u Jugoslaviji, neka ne bude više rata u dragoj zemlji Hrvatskoj i u okolnim područjima!"

Uz tri pohoda Hrvatskoj i dva Bosni i Hercegovini, međunarodno priznanje Hrvatske i brojne druge geste Ivan Pavao II. svoju naklonost prema Hrvatima pokazao je i time što je bio prvi papa koji je služio misu na hrvatskom jeziku. Bilo je to 1979. godine u bazilici Sv.Petra, prigodom proslave 1100. obljetnice obnovljene vjernosti Hrvata Svetoj Stolici.

Koje je 'tri izvanredne vrednote hrvatskog naroda' uočio i u svom govoru izrekao papa Poljak..?

"Prvo, vjernost Isusu Kristu i Evanđelju, koju su vaši pradjedovi znali iskupiti pravim mučeničkim žarom i duhom, u vjekovnoj borbi ‘za krst časni i slobodu zlatnu’. Drugo, ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi, prema Petrovoj Stolici. Treće, ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Mariji, Majci Božjoj, Majci Crkve, a koju vi tako rado nazivate ‘Kraljica Hrvata’ i sinovski štujete u brojnim svetištima".

Krajem travnja 1980. godine u Vječni Grad došle su četiri skupine hrvatskih hodočasnika.  Najviše je bilo mladih koji su na svoje četvrto hodočašće u Rim pošli  nadahnuti primjerom Ivana Merza u ljubavi prema Crkvi i Papi. Svi hrvatski hodočasnici sudjelovali su 30. travnja na generalnoj audijenciji tijekom koje je Ivan Pavao II. na jasnom hrvatskom jeziku uputio poruku za sva vremena:

"Dragi moji Hrvati, ostanite uvijek vjerni Isusu Kristu, nebeskoj Majci Mariji, svetoj Crkvi.

Zapamtite i kažite to kada se vratite vašim kućama, da vas Papa voli i blagoslivlje rado vas i sve vaše!"

                                                                                                          Domagoj Pejić