Upoznali su se kao djeca na gradskoj tržnici u Wadowicama. Karol Wojtyla, sin vojnog časnika, i Jerzy Kluger, sin uglednog odvjetnika, gradskog vijećnika i predsjednika lokalne Židovske zajednice. Pohađali su istu osnovnu školu i istu gimnaziju, posjećivali se u obiteljima i puno vremena provodili u bavljenju sportskim aktivnostima.
Nakon mature životni putevi im se razdvajaju. Karol počinje studirati u Krakowu, Jerzy u Warszawi. Početkom Drugog svjetskog rata Jerzy bježi na istok gdje je uhićen i odveden u sovjetski radni logor. Majka i sestra, koje su ostale u Wadowicama, stradavaju u Auschwitzu. Dvojica prijatelja gube svaki kontakt.
Jerzy ratuje na strani saveznika, u tzv. Andersovoj brigadi, među ostalim i u slavnoj bitci kod Monte Cassina. Studira u Engleskoj i ženi Irenu, katolkinju iz Irske. Žive u Rimu i krste svoje dvije kćeri. A onda Jerzy čita o poljskom nadbiskupu Wojtyli koji sudjeluje na Drugom vatikanskom saboru. Odlazi u poljski institut u Rimu, ostavlja poruku i svoj broj. "Ako taj Wojtyla i je moj prijatelj iz djetinjstva, sigurno se neće javiti", razmišlja.
Istog dana zazvonio mu je telefon. "Jesam li dobio Jerzya Klugera?", čuo je Wojtylin glas.
Susreli su se iste večeri, nakon 25 godina. Kad se Jerzy nadbiskupu obratio s 'Ekselencijo' ovaj mu je rekao "Zovi me Lolek, kao i uvijek". I nakon Wojtylinog izbora za papu nastavili su se viđati i surađivati u vezi poboljšanja katoličko – židovskih odnosa. "Da nas je Karol volio dokazuje činjenica da je krstio našu unuku, pričestio je i vjenčao", posvjedočila je jednom prigodom gospođa Kluger.
A onda je najavljeno da će u Wadowicama, na mjestu u ratu srušene sinagoge, biti postavljena spomen ploča. U znak solidarnosti i duhovne povezanosti s tim događajem Ivan Pavao II.je napisao osobno pismo koje je u Wadowice ponio upravo Jerzy Kluger. I u grad svoga djetinjstva i mladosti kročio nakon punih 50 godina.
Domagoj Pejić
