No od putovanja ne odustaje premda ga iscrpljuju. Duga su i
naporna, prate ih vremenske i temperaturne razlike. Život mu otežava i
činjenica da ne može trpjeti u miru i tišini, samoći i skrovitosti, daleko od
radoznalih očiju koje paze na svaki njegov korak. Prate ga stotine novinara,
deseci televizijskih kamera, fotografskih aparata i mikrofona. Kamermani se
uglavnom pridržavaju naputka da ga ne
snimaju iz blizine.
Pred sam kraj života, u pojedinim trenucima, bio je toliko
iscrpljen da više nije vladao svojim tijelom. Nije uspijevao razumljivo govoriti.
Imao je problema s gutanjem i disanjem pa mu je operativnim zahvatom u grlo
stavljena cjevčica koja mu je olakšavala disanje.
U tim je trenucima bio najbliži svome Bogu. Naslonio je
umornu glavu na pastirski štap koji je čvrsto držao u rukama. Tim istim
drhtavim rukama doticao je križ koji je nosio oko vrata, kao da će mu on
vratiti snagu. Raspeti i trpeći Krist za njega nije bio samo teološki pojam.
Ivan Pavao II. ostao je ustrajan u svojoj misiji. Suobličio
se s bolesnicima i starim osobama cijeloga svijeta te svojom žrtvom pokazao
kako život i patnja imaju smisla. Trpio je jake bolove slaveći i misu. Patnja
mu se odražavala na licu, patnja je postala njegova poruka i njegova najjača
propovijed. Svoje je poslanje želio ispuniti do kraja i zato nije odstupao.
Među zagovornicima Wojtylinog povlačenja s Petrove stolice
bilo je i onih koji su smatrali da slika trpećeg Pape nije prikladna za svijet
pa su ga pokušali 'zatočiti' u Vatikanu i ograničiti njegove nastupe. Premda je
na početku pontifikata napisao da će odstupiti u slučaju teške i neizlječive
bolesti, koja bi ga sprječavala da ispravno vrši dužnost, smatrao je da i dalje
može ostvarivati svoje poslanje.
Takvima je odgovarao protupitanjem: „Je li Krist, razapet
na križu, možda izgledao veličanstveno? Zar je Krist sišao s križa?“
Domagoj
Pejić
