Nedjelja, 28. rujna 1958., blagdan svetog Wacława, katedrala na Wawelu. Pred krakovskim nadbiskupom Eugeniuszom Baziakom nalazio se 38-godišnji svećenik Karol Jozef Wojtyla. Katedrala je bila prepuna Wojtyłinih prijatelja; akademskih kolega, radnika iz tvornice i kamenoloma. A onda je nadbiskup položio ruke na ređenikovu glavu. Pjevale su se litanije i svečani 'Te Deum'.
Novi biskup prošao je kroz tisućljetni Božji hram i blagoslovio nazočne. U tom trenutku jedan je radnik, Wojtylin prijatelj iz tvornice Solway, doviknuo „Lolek, nemoj se promijeniti!”
I, kažu, nije!
Došavši kao najmlađi poljski biskup u krakovsku kuriju odmah je uspostavio dobre odnose i sprijateljio se sa svima. Tako je ostalo i nakon šest godina kada je imenovan nadbiskupom kraljevskog grada. Nije primao plaću. Darovima koje je dobivao od pojedinih svećenika i prihodima od prodanih knjiga pomagao je potrebitima. Imao je jednu reverendu, tanku, koja zimi i nije previše grijala. No, unatoč svemu bio je radostan čovjek. Njegov optimizam izvirao je iz njegove čvrste vjere. Ostao je skromnih prohtjeva i kada je izabran za Papu, premda više nije živio u siromaštvu. Za sebe nije tražio ništa.
"Uvijek je bio miran, slobodan i nije dopustio da ga itko uvjetuje. Jedino što je želio bilo je služenje Bogu, koji ga je pozvao na to mjesto. Ostao je isti i kao svećenik i kao biskup, a nije se promijenio ni kao Papa. Cijeloga svoga života bio je čovjek vjere i molitve, srdačan, ponizan i jednostavan. Zbog svoje otvorenosti i dobronamjernosti lako je uspostavljao kontakte s ljudima. Upravo te osobine pomogle su mu da savlada prepreke koje dijele osobe, društva i nacije", kazivao je o Ivanu Pavlu II. njegov dugogodišnji tajnik mons. Stanislav Dziwisz.
Domagoj Pejić
