Sjećanje na jedno hodočašće...
Četrnaesti je dan moga pješačenja prema Vatikanu i u nogama je danas više od 50 km. U Mesoli nastaju problemi sa smještajem pa nastavljam prema Ravenni.
Četrnaesti je dan moga pješačenja prema Vatikanu i u nogama je danas više od 50 km. U Mesoli nastaju problemi sa smještajem pa nastavljam prema Ravenni.
Promočen sam, kako se ono kaže, do gole kože. Mračno je. Hodam uz
rub ceste a rijetki vozači mi prijekorno trube. Razumijem ih, na plavoj
trenirci dvije bijele trake koje se u mraku vjerojatno ne vide. I bijele
tenisice koje oni također ne moraju uočiti. Oko mene drveće, nekakva šuma. Od
kuća ili hotela ni traga. Nazivam roditelje i govorim im da sam stigao na cilj,
da je sve u redu i da ne brinu. Mala laž je u ovakvim uvjetima, nadam se,
dopuštena...
Stižem pred restoran. Konobar kaže da upravo zatvaraju a
prenoćište ionako nemaju. U Pomposi, tri kilometra dalje, nalazi se kamp. Možda
tamo nešto pronađem. Zahvalan za informaciju častim ga i već na izmaku snage
odoh dalje. Pronalazim auto kamp ali prenoćišta nema! Samo kamperi koji se
polako zavlače u svoje auto – prikolice. Mislim da nisam zavidan čovjek no čini
mi se da u ovom trenutku ipak postajem takav.
Iscrpljen, sjedam na klupu. 23,15… Kako bi bilo lijepo da se čuda
događaju i u ovome vremenu pa da mi, recimo, netko priđe i ponudi spavanje u
prikolici. Od čuda ni 'č'! Naprotiv! Hladno je a mokra se odjeća suši na meni.
Grlim ranac i pokušavam zaspati no neće ići. Namještam se ali nikako pronaći
udoban položaj. Gasim mobitel jer moram sačuvati bateriju. Ako ona iscuri neću
imati kontakt s HKR-om, što i nije tako strašno, no potreban mi je kontakt s
mons. Vidovićem. Ostajem bez orijentacije o vremenu.
Postaje sve hladnije i već me pomalo hvata očaj. I sumnja da će
cijela ova priča dobro završiti. A onda se javlja misao: 'Bože, ako Te ima, a
vjerujem da ima, i ako je ovo žrtva, a ja mislim da je, prikazujem Ti za njega.
Neka on noćas mino spava!
I kao da je istog trena netko rukom odneo sve muke, tjeskobe,
bolove. I dalje sam se smrzavao, i dalje me je svaka kost boljela, još uvijek
su minute sporo prolazile no... Bio sam miran. Neopisivo miran.
Te večeri / noći nisam se sjetio da se baš toga dana navršilo 25
godina kako je Ivan Pavao II.kao prvi papa u povijesti slavio misu na hrvatskom
jeziku (30.travnja 1979.godine).
Danas su mi još draže te riječi: 'Neka on noćas mirno
spava'
Domagoj Pejić
