Sjećanje
na jedno hodočašće...
Napuštam
Pieve Santo Stefano. Dvadeseti je dan pješačenja i do Rima je, računam, nešto
manje od 300 kilometara. Današnje odredište nije daleko pa i ne žurim. Možda bih ipak trebao jer su iznad mene tamni
oblaci i opet bi me, peti dan zaredom, moglo 'sastaviti'. Nisam dugo čekao.
Lije kao iz kabla a u meni raste ogorčenje. 'Bože, zatvori slavinu, pretjerao
si posljednjih dana. Pa ne idem u kriminal, idem Svetom Ocu. Zbog mene,
naravno, ne trebaš mijenjati meteorološke prilike ali što je previše, previše
je!'
Odgovor
stiže u obliku leda koji pada desetak minuta. Na otvorenoj sam cesti i nemam se
kamo skloniti. Svako vozilo, doduše rijetko, zapljusne me. Vozači vjerojatno
začuđeno gledaju luđaka koji promočen hoda cestom. Bijesan sam i ljut! Da mogu,
skočio bih u visine i obračunao se s Njim, rekao Mu što mislim o Njegovom
blagoslovu, ako je tog blagoslova uopće bilo. Rađa se prkos. 'Idem dalje i
stići ću na cilj i bez Tvoje pomoći. Baš Tebi u inat.'
Nakon
nekoliko sati ulazim u Sansepolcro i još uvijek pod jakom kišom pronalazim
kapucinski samostan 'Il paradiso'. Ako sam dobro razumio, ovo je dom u kojem su
smješteni srednjoškolci i studenti. Od otaca kapucina ni traga. Pred dvojicom
muškaraca na porti skidam mokru kabanicu misleći kako izgledam dovoljno jadno
da bih mogao omekšati i najtvrđe srce. Jedan od njih odvodi me na prvi kat i
otključava sobu. Daje mi dvije čiste plahte, pokazuje na deke u ormaru, objašnjava
gdje je kupaonica, ostavlja ključ i – odlazi. 'Hej, prijatelju, zakoči malo,
nisi rekao kad je večera!?'
Možda
sam ja ipak nezahvalan čovjek!? Dobio sam sobu i utočište od kiše. Trebam li se
ja njima javiti i potražiti kuhinju? Bih, ali ne mogu jer nemam ništa suho za
presvući. A i osjećam se prilično loše. Bilo kako bilo, dotični gospodin
posljednje je živo biće koje sam vidio toga dana.
U
malenoj sobici, uz kišu koja udara u prozore, skidam mokru odjeću i vješam je
po vješalicama, ormaru i stolicama. Vadim i vlažnu odjeću iz ranca, neosušenu
od prošloga dana, koju također vješam okolo. Tek je prošlo 17 sati a već sam u
krevetu.
Bože,
danas sam dosta prigovarao. Nadam se da gore gdje prebivaš ne čuješ baš svaku
moju glupost i ne uzimaš je ozbiljno. Izgovaram
Šimićevu 'Molitvu na putu'. 'Bože, koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv,
vodi me i dalje koncu mojih želja. Ne ostavi me umorna i sama nasred puta…' I
čuvaj me upale pluća!
Domagoj
Pejić
