5. 'Zaustavite Wojtylu'

Karol Wojtyla za svećenika je zaređen 1. studenog 1946. godine, u rano jutro svetkovine Svih svetih, po rukama nadbiskupa Adama Stefana Sapiehe. Obredu ređenja, održanom u privatnoj kapelici krakovskih nadbiskupa, nazočilo je nekoliko rođaka i prijatelja mladog svećenika. Svoju prvu misu slavio je sutradan, na Dušni dan, u kripti Svetog Leonarda u katedrali na krakovskom brežuljku Wawel. Okružen grobovima poljskih kraljeva želio je izraziti posebnu duhovnu povezanost sa svim velikanima koji počivaju u podnožju drevne katedrale.

Zbog brzog napretka u službi, ali i omiljenosti među vjernicima, mladi svećenik je od samog početka bio zanimljiv komunističkim tajnim službama. Od 1949. godine stavljen je pod stalni nadzor. Pogotovo je sustavno praćen od 1964. godine kada je postao nadbiskup.

U siječnju 1978. godine poljske tajne službe sastavile su dokument u kojem je razrađen plan kako zaustaviti krakovskog nadbiskupa Wojtylu i moguće mu dodjeljivanje naslova primasa Poljske jednog dana kada umre kardinal Stefan Wyszynski. Između ostaloga, Wojtylu se željelo izolirati i oslabiti njegov ogroman utjecaj u intelektualnim krugovima te poduprijeti proces osamostaljenja biskupija Katowice i Przemysl od krakovske nadbiskupije.

Željeli su ga zavaditi i s primasom Stefanom Wyszynskim. Karol Wojtyla gajio je prema kardinalu Wyszynskom veliko poštovanje i odanost, što je i javno pokazivao. Bio je uz njega na svim velikim slavljima, ali uvijek u pozadini, u drugom planu. Nakon što ih nisu uspjeli zavaditi, komunisti su promijenili taktiku. Kardinal Wyszynski tri je godine proveo u zatvoru u koji je otišao samo sa svojim časoslovom. „Siromašan sam došao, siromašan i odlazim“, kazao je prije odlaska u tamnicu. I odjednom je Wyszynski, do prije nekoliko godina prozivan narodnim neprijateljem, prema komunističkoj taktici proglašen zaštitnikom nacionalnih interesa. Nadbiskup Wojtyla optužen je da je internacionalac s malo sluha i razumijevanja za stanje u Poljskoj.

Čudno, ali istinito; komunistička partija Poljske također je zaslužna što je za novog papu izabran njihov zemljak. Naime, poljski partijski dužnosnici davali su svoj pristanak i odobravali kandidate koji su trebali biti ređeni za nadbiskupa. Tadašnji partijski sekretar Zenon Kliszko odbio je sve kandidate koje je primas Wyszynski predložio za nasljednika krakovskog nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Vlasti su odobrile mladog biskupa Wojtylu jer su u njemu – vjerojatno - vidjele čovjeka dijaloga, zainteresiranog za znanost, kulturu i umjetnost koji vjernicima govori o ljubavi i molitvi. Možda je i njegova mladost bila presudna jer su mislili da će njime lako manipulirati i suprotstaviti ga čvrstom i nepopustljivom Wyszynskom.

No, bolji poznavatelji Karola Wojtyle mogli su naslutiti da s njim nije moguće manipulirati. Bio je čovjek jasne vizije, pošten i izuzetno uporan u svemu što je činio. Ponizan, ali s bljeskom u očima, branio je ljudska i vjerska prava i slobode svake osobe te jasnim glasom propovijedao Evanđelje.

"Mnoge nevolje ima pravednik ali ga Gospodin izbavlja" (Ps 34)

                                                                                              Domagoj Pejić

x

4. 'Ne bojte se!'

U nedjelju, 22. listopada 1978. Ivan Pavao II. slavio je svečani Te Deum i predstavljao se svijetu. Dok je sjedio na prijestolju prilazili su mu kardinali i iskazivali počast. Dirljiv je bio susret dvojice prijatelja; Wyszynskog i Wojtyle. Kada mu je pristupio i pred njega kleknuo stari i zaslužni poljski primas, Ivan Pavao II. je ustao, pridigao ga i zagrlio. Ta dirljiva scena ovjekovječena je u obliku spomenika u dvorištu Katoličkog sveučilišta u Lublinu. Podsjetnik je to na dvojicu velikih Poljaka koji su svojim autoritetom poljskom narodu ulijevali nadu i snagu da je moguće raskinuti okove koje im je nametnuo nehumani režim.

 „Danas novi biskup Rima svečano započinje svoju službu i poslanje Petra. U ovom gradu Petar je dovršio i ispunio zadaću koju mu je povjerio Gospodin. Rim je Petrovo sjedište. Danas novi biskup ulazi na Petrovu rimsku katedru, pun strepnje, svjestan svoje nedostojnosti. Na Petrovu stolicu danas dolazi biskup koji nije Rimljanin. Biskup koji je sin poljski.“ 

 Na kraju mise prekršio je protokol i spustio se stepenicama. Čvrsto je stisnuo svoj pastirski štap s raspelom, podigao ga i njime blagoslovio narod. Kao da je pozivao vjernike cijeloga svijeta da se ujedine oko križa. 

 Ne zna se što bi se dogodilo da je toga listopada 1978. godine izabran neki drugi papa. No, sa sigurnošću se može reći da je pontifikat Ivana Pavla II. promijenio tijek svjetske povijesti te je jedan od najvažnijih u dvijetisućljetnoj povijesti kršćanstva. Došao je na čelo Crkve krajem drugog tisućljeća, u vremenu u kojem je u svijetu još uvijek bilo puno straha. Karol Wojtyla je znao kako strah djeluje na ljude. Svi totalitarni režimi opstajali su na strahu i teroru, a novi je papa na svojoj koži iskusio i nacizam i komunizam. U svojoj viziji vidio je sretnog čovjeka u svom dostojanstvu. Stoga je u svako vrijeme i na svakom mjestu govorio da svi imaju pravo na slobodu, ljudska i vjerska prava te na slobodu savjesti. 

 „Ne bojte se jer istina je u vama!“ Oslobađao je od straha i to je bilo jedno od njegovih najjačih oružja. Ako je riječ 'oružje' uopće prilično spomenuti uz ime i prezime Karola Wojtyle.

 Mladi i energični papa svijetu je išao u susret i, oslanjajući se na evanđeoska načela, pružao mu ruku. Ništa ga nije moglo zaustaviti; ni poteškoće, ni najopasnija mjesta, ni najkritičnije situacije ni najveći rizici, ni bolest. Pomagao je narodima da postanu svjesni sebe, liječio im rane, podsjećao na njihove velikane i svece, zvonio na uzbunu, opominjao, izazivao, unosio nemir, okupljao, poticao, pokretao, oduševljavao, utirao putove Evanđelju… 

 Pontifikat Ivana Pavla II. potvrđuje da Bog svojoj Crkvi u izuzetno teškim vremenima daje velike pastire. Tako je Ivan Pavao II. više od 26 godina bio u službi Crkve i svijeta. Podigao je entuzijazam i optimizam. U središtu njegova poslanja bio je Isus Krist, kojega je dostojno predstavljao na zemlji. 

 „Ne bojte se! Otvorite, upravo raskrilite vrata Kristu! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“ Ove riječi Ivan Pavao II. uporno je ponavljao nešto više od dva i pol desetljeća. Isprva snažnim i jasnim, a onda sve slabijim i nerazgovjetnijim glasom.

                                                                                          Domagoj Pejić

3. 'Gospodin je ovdje i zove te!'

Teška vrata Sikstinske kapele bila su zatvorena. Trajalo je prebrojavanje glasova. „Wojtyla, Wojtyla, Wojtyla…“ Krakovski nadbiskup Karol Wojtyla, kardinal s Istoka, poznat među crkvenim ocima, ali nepoznat široj javnosti, biskup koji je na početku zasjedanja Sabora sjedio u posljednjim redovima, dlanovima je prekrio lice. A onda mu je nizozemski kardinal Maximillien de Furstenberg šapnuo; „Adeste Dominus et vocat te! Gospodin je ovdje i zove te!“ Na postavljeno pitanje: “Prihvaćaš li?”, odgovorio je: “U vjerskoj poslušnosti Kristu, Gospodinu mome, Majci Kristovoj i Crkvi, svjestan velikih teškoća, prihvaćam.”

Iznad kapele uskoro se pojavio bijeli dim. Nešto prije 19 sati, toga ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, kardinal Pericle Felici izašao je na balkon bazilike. "Annuntio vobis gaudium magnum. Habemus papam". U trenutku kada je kardinal Felici izgovorio ime Karol, mnogi su pomislili da je za novoga Petrova nasljednika izabran kardinal Carlo Confalonieri, dekan kardinalskoga zbora. No, zbunilo ih je nepoznato prezime, čudno izgovoreno. Wojtyla!? Tko je, odakle dolazi? Novinari okupljeni pred Tiskovnim uredom Svete Stolice užurbano su krenuli u potragu za biografijom 264. pape i pravilnim izgovorom njegovog prezimena.

„Poljak je! Poljak je!“, vikao je jedan svećenik mašući bijelim rupčićem u mnoštvu koje je sve više punilo vatikanski trg. Kao da je želio privući pozornost onih koji u tome trenutku nisu znali da novi papa dolazi s Istoka, iz nepoznate zemlje bremenite povijesti, odvojene od svijeta željeznom zavjesom.

Nešto prije toga on se predstavljao kardinalima. Zanemario je protokol i to nije činio sjedeći. „Svoju ću braću primiti stojeći…“

A onda se pojavio pred oduševljenim mnoštvom. Protokol i tradicija nisu predviđali obraćanje. No, on je poželio nešto reći: „Još uvijek smo u tuzi za ljubljenim Ivanom Pavlom I. Časni kardinali izabrali su novoga biskupa Rima. Pozvali su ga iz jedne daleke zemlje. Daleke, ali bliske u zajedništvu i kršćanskoj tradiciji. Ne znam hoću li se moći dobro izraziti na vašem … našem talijanskom jeziku. Ako pogriješim, ispravite me!“

Komunikacija je bila uspostavljena, simpatija je bila obostrana, srca Rimljana (i onih koji su doputovali u Vječni Grad) osvojena. Uslijedio je dugotrajan pljesak koji se na vatikanskom trgu, ali i mnogim trgovima svijeta, prolamao i nije prestajao punih 26 godina.

U njegovoj Poljskoj neizmjerno veselje. Suze radosnice, puni trgovi. Prva misa zahvalnica slavljena je u krakovskoj bazilici svete Marije, a u ponoć su se vjernici okupili u katedrali na krakovskom brežuljku Wawel. Poljaci su bili istovremeno tužni i ponosni. Tužni su ponajviše bili vjernici Krakowa koji su nadbiskupa zvali 'ujakom'. A ujak je uvijek imao vremena za svoju obitelj. Do ovoga trenutka. Ponosni su bili jer je svijet dobio papu Poljaka.

No, bilo je i onih koji se nisu radovali. Službena objava vijesti kasnila je jer vlasti nisu znale kako reagirati tj. kako obezvrijediti i umanjiti značaj toga izbora. U 21 sat Poljski radio još uvijek nije objavio vijest. Sutrašnje novine donijele su tek nekoliko redaka. Kako je jednom prilikom izjavio bečki kardinal König, izbor jednog Poljaka za Papu bio je 'psihološki potres za cijelu Istočnu Europu'. Od svih ljudi na svijetu, službena Warszawa i Moskva najmanje su željele jednog Poljaka – krakovskog nadbiskupa Karola Wojtylu.

Prije polaska na konklave oduzeta mu je diplomatska putovnica i izdana turistička. Ispraćen je prijetećim riječima: „Samo idite! Obračunat ćemo se kad se vratite!“ Karol Wojtyla otputovao je u Rim s malim kovčegom u kojem je bio pribor za osobnu higijenu, Biblija i kardinalska odora. Nije se vratio. 'Zadržan' je u Vatikanu.

Čovjek snuje, Bog određuje.

                                                                                         Domagoj Pejić

2. Brat naroda

Početkom listopada 1978. krakowski nadbiskup Karol Wojtyla otputovao je na konklave u Vječni Grad. Kardinal Wojtyla, strastveni planinar, bio je na odmoru u poljskim planinama kada je stigla vijest o smrti Pavla VI. Za smrt Ivana Pavla I. čuo je za vrijeme doručka u Nadbiskupskom dvoru. Bio je vidno potresen. Predvodeći misu zadušnicu u krakovskoj bazilici Mariacka kazao je da nitko ne zna što ta smrt znači za Petrovu Stolicu te što Krist time želi reći Crkvi i svijetu. 

No, oni koji su ga poznavali uočili su nemir na njegovu licu. 

Po Wojtylinom dolasku u Rim jedan talijanski fotograf napravio je čitav niz njegovih fotografija. Nadbiskup je bio pomalo zbunjen i u šali upitao: „Zašto me toliko fotografirate? Ne mislite valjda da bih ja mogao biti novi Papa!?“ Dotični je fotograf, očito, napravio dobar posao. I imao dobar predosjećaj. Za razliku od velike većine talijanskih medija koji, raspravljajući o mogućim rezultatima konklava, nisu primjećivali kardinala Wojtylu. Možda i zbog toga jer je bilo nepojmljivo da nakon 455 godina na Petrovu stolicu dođe papa koji nije Talijan.

Nakon što je dva tjedna kasnije izabran za poglavara Katoličke Crkve u pismu upućenom vjernicima svoje nadbiskupije stajalo je: „Vjerujte mi, odlazeći u Rim najviše sam se želio vratiti u svoju dragu nadbiskupiju i svoju domovinu. Teško je bilo ostaviti Krakow i Poljsku jer sam rođen tu, na toj zemlji. Sve to nosim u srcu i na stanovit način odnosim sa sobom: cijelu moju omiljenu Crkvu krakovsku, jedinstveni djelić Kristove Crkve u Poljskoj. Čuvam u očima i srcu njezin krajolik i njezine ljude“. 

Njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti postali su vrlo zanimljivi medijima. Tako je i gospodin Boguslaw Banas iz Wadowica za jedne poljske novine izjavio da je bio kao gromom pogođen kad je tog ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, čuo nečiji glas koji na ulici viče  „Loleka su izabrali za papu“. Kako je rekao, te je večeri s prozora svoga stana gledao kuću u kojoj je djetinjstvo proveo čovjek koji je upravo zasjeo na stolicu rimskog pape.

Sjetio se Boguslaw kako ga je prijatelj posjetio 1958, godine nakon što je posvećen za biskupa.“Kada su drugi ljudi bili oko nas oslovljavao sam ga s 'preuzvišeni'. Ali kada smo bili nasamo zvao sam ga isto onako kako sam to činio u djetinjstvu. Za svijet je on bio nadbiskup Wojtyla a kasnije i papa Ivan Pavao II. Za sve nas koji smo ga poznavali on je bio i ostao – Lolek“.

Zbog malog Loleka iz malog stana u maloj ulici malih Wadowica diljem Poljske zazvonila su velika zvona. Podsjećajući, među ostalim, na proročke stihove poljskog pjesnika Juliusza Slowackog, napisane stotinu godina ranije:

"Usred nesloga Bog zvoni velikim zvonom
On otvara prijestolje slavenskom Papi
Nužna je velika snaga da se nanovo sagradi Gospodnji svijet
Te stoga dolazi slavenski Papa
Brat naroda...''
                                                                                                   Domagoj Pejić