23. 'Ime mi je Karol'

Mladi časnik Karol Wojtyla i njegova supruga Emilia nakon vjenčanja neko vrijeme žive u Krakowu. Pojedinosti iz vojne službe poručnika Wojtyle teško je povezati zbog zagubljenih dokumenata. Iz onih koji su ostali i pronađeni teško se može odrediti točan redoslijed njegove vojne karijere. No, sigurno je da im se u kolovozu 1906. rađa sin Edmund. Godine 1913. obitelj seli u Moravsku, u mjesto Drahotuše kod gradića Hranice, u kojem gospodin Karol postaje član vojne regrutne komisije. Slijedi premještaj u Kielc.

                  

Godine 1919. obitelj Wojtyla useljava u stan na drugom katu na adresi Rynek 2 (danas Koscielna 7) u malim Wadowicama. S kuhinjskog prozora kao da su rukom mogli dodirnuti natpis 'Czas ucieka, wiecznosc cieka' (Vrijeme leti, vječnost čeka) ispisan na zidu župne crkve.

U kasnu  jesen iste godine Emilia osjeća da pod srcem nosi novi život. Prošla je 35. godinu, prije tri godine umrla joj je tek rođena kći. Poznati mjesni ginekolog upozorava da je trudnoća veliki problem; ugroženo je zdravlje majke i velika je mogućnost da se dijete ne rodi živo. Da bi spasila sebe liječnik joj savjetuje prekid trudnoće. Život za život!

Edmund je u to vrijeme dječak od 13 godina. Emilija iz vlastitog iskustva zna što znači imati točno toliko godina i ostati bez majke. Svome sinu ne želi takvu sudbinu. U isto vrijeme dobro zna da ona nije ta koja smije oduzeti život nerođenom djetetu. Uz pouzdanje u Boga, podršku muža te uz pomoć drugog liječnika održava trudnoću.

I dok su tog 18.svibnja 1920. godine u župnoj crkvi trajale svibanjske pobožnosti gospođa Emilia je u spomenutom stanu, negdje poslije 17 sati, rodila svoje treće dijete. Mali Karol kršten je u župnoj crkvi 20.lipnja, po rukama vojnog kapelana Franciszeka Zaka. Krsna kuma bila je njegova teta Maria Anna Wiadrowska, majčina sestra. Maleni Karol dobio je krsno ime Jozef, po caru Franji Josipu kojem je kao vojnik služio dječakov otac.

'Rođen sam u Wadowicama. Ime mi je Karol. Da uopće živim trebam zahvaliti majci koja mi je život dala!'

                                                                                              Domagoj Pejić

Poziv na zahvalno hodočašće

22. 'Netko je bdio nad Papinim životom'

Bio je 13. dan mjeseca svibnja, godina 1981., blagdan Gospe Fatimske. Ivan Pavao II. blagoslivljao je vjernike na Trgu svetoga Petra u Vatikanu. Osmijeh i blagoslov vjernicima, poljubac jednoj djevojčici… U 17 sati i 17 minuta profesionalni ubojica Muhamed Ali Agca ispalio je četiri metka u Svetog Oca. Ranjen u trbuh, desni lakat i kažiprst papa se naslonio na svog osobnog tajnika Stanislawa Dziwisza. Uspio je reći da ga boli te je, dok je bio pri svijesti, poluglasno molio...

                       

Operacija u klinici Gemelli trajala je 5 sati i 20 minuta. Bdjeli su visoki crkveni dužnosnici, bdjeli su i političari a bdjela je i Crkva, ujedinjena u molitvi za svoga poglavara. Papa Wojtyla kasnije je izjavio da se osjeća dužnikom svih onih koji su ga tih dana 'svojom molitvom vratili u život'.

Rendgenska snimka pokazala je čudesnu putanju zrna što je začudilo i liječnike. Metak, ispaljen s udaljenosti od samo nekoliko metara, nije bio smrtonosan. Prošao je uz vitalne organe i napravio čudnu krivulju. “Možda je ubojica i ciljao dobro, no Netko je bdio nad Papinim životom.”, zapisao je kasnije mons. Dziwisz. Netko je želio ugasiti život 'biskupa obučenog u bijelo, Papu koji je došao izdaleka'. Tko? Papa je, kažu, to saznao od samog atentatora, ali je tajnu ponio sa sobom u grob.

Nakon oporavka, Ivan Pavao II. početkom lipnja izlazi iz klinike Gemelli, no u nju se ponovno vraća krajem mjeseca. A 14. kolovoza ujutro, nakon molitve i klanjanja, govori bolesnicima u bolnici, oprašta se s liječnicima i medicinskom službom. Vraća se u Vatikan gdje posjećuje grob apostolskog prvaka. “Posjetio sam sv. Petra da mu zahvalim što me je ostavio na životu. Posjetio sam i grobove Pavla VI. i Ivana Pavla I. jer je uz njih mogao stajati i treći grob“, pojasnio je kardinalima i djelatnicima kurije.

U listopadu iste godine na Trgu Sv.Petra papa Wojtyla izjavljuje kako je, preživjevši atentat, postao dužnikom Presvete Djevice i Svetih zaštitnika. “U svemu što mi se toga dana dogodilo osjetio sam neobičnu majčinsku brigu i zaštitu koja se pokazala jačom od smrtonosnog metka.“

Tri relikvije i danas podsjećaju na događaj koji je potresao svijet; Papin pojas probušen metkom u svetištu u Jasnoj Gori, metak koji je postao zavjetni dar učvršćen u kruni Majke Božje Fatimske te krvava reverenda koja je izložena u krakovskom svetištu 'Ne bojte se'.

Poziv na zahvalno hodočašće