Početkom 2005. godine približio se posljednjoj. Na Uskrs je ostao bez glasa i nije uspio blagosloviti vjernike. Tri dana kasnije opet je sa svoga prozora poželio nešto reći. Nije uspio! Kao da je u tome trenutku postao svjestan da je vrijeme za odlazak….
U ljudskoj se povijesti nije dogodio slučaj da je
umiranje jednog čovjeka privuklo toliku pozornost kao što je to bilo u
posljednjim danima Ivana Pavla II. Cijeli svijet ujedinio se u iskrenom
suosjećanju i zajedničkom pogledu prema prozoru Papine sobe, sa strepnjom
očekujući gašenje toga svjetla. Deseci
tisuća ljudi u taj su prozor gledali iz blizine, satima, danju i noću,
sklopljenih ruku ili prebirući zrnca krunice. Karol Wojtyla je to znao. Čuo ih
je kako skandiraju njegovo ime. I odgovorio im, uz blagoslov: „Tražio sam vas.
Sada ste vi došli k meni. Hvala vam!“ A onda je prošaputao: "Pustite me da
odem".
U dom Oca nebeskoga otišao je u subotu, 2. travnja 2005.
u 21,37 sati, u predvečerje blagdana Božjega milosrđa kojega je sam ustanovio.
U 21 sat na Trgu sv. Petra počela je molitva krunice koju
je predmolio nadbiskup Angelo Comastri, Papin vikar za Vatikan. Papinu smrt
nazočnima je objavio Papin vikar za grad Rim kardinal Camillo Ruini. „Znamo da
nas ovaj veliki otac nije napustio. Povjeravamo se njegovu zagovoru da
dragocjenu baštinu vjere i ljubavi koje nam je ostavio očuvamo cjelovitom i
živom. Djevica Marija, kojoj je posvetio cijeli svoj život, neka ga primi u
svoje naručje“, kazao je kardinal Ruini.
Nastala je tišina. I pljesak koji je podsjetio na onu
listopadsku večer 1978. godine.
Domagoj
Pejić
